Piše : Saud Grabčanović
IBRAHIM ALAJBEGOVIĆ PEČEVIJA
prvi bošnjački istoričar
Istorija našeg malog bošnjačkog naroda puna je velikih istorijskih ličnosti, kao istorija rijetko kojeg naroda na ovim prostorima. Međutim, zahvaljujući našoj kolektivnoj amneziji, mi smo do danas uspjeli zaboraviti najveći dio tih velikih ljudi koji su predstavljali našu elitu u proteklim vijekovima. Za tu kolektivnu amneziju, prije svega, možemo kriviti našu nekadašnju veoma veliku nepismenost i kulturnu zaostalost u odnosu na moderne evropske narode. Između velikih ličnosti iz naše istorije koje smo zaboravili, posebno se ističe Ibrahim Alajbegović Pečevija. Danas u našoj BiH rijetko je ko čuo za ovog čovjeka kojim se ponose Turci i naši daljnji susjedi Mađari, posebno u njegovom rodnom gradu Pečuhu. Pečevija je bio naš prvi istoričar i zajedno sa njegovim savremenikom Hasanom Kjafijom-Pruščakom predstavlja najveće bošnjačke učenjake s kraja 16. i početka 17. vijeka. Ja sam za ovog našeg velikana potpuno slučajno saznao prije otprilike četrdesetak godina, kada sam prvi put posjetio grad Pečuh u Mađarskoj. Bilo je to u doba socijalizma, kada je još postojala SFRJ, a mi, YU- državljani bili „hadžije“ za stanovnike istočnog ruskog bloka kojem je tada pripadala i Mađarska.Tadašnja zvanična istoriografija u SFRJ je vrlo škrto obrađivala osmanski period i velikane iz tog doba, pa se za ovog našeg Bošnjaka tada uopšte nije znalo. U to je vrijeme kod nas vladala „moda“ da se ide u Mađarsku na ljetovanje i u šoping, pošto je tada u toj zemlji za nas sve bilo bagatela. I tako sam i ja sa prijateljima išao u Mađarsku u grad Pečuh. Svi u šoping, a samo ja u turističku posjetu istorijskim znamenitostima toga grada za koje sam prethodno čuo. Moji prijatelji se tome nikako nisu mogli načuditi, „koga bolan ineresuje u Bosni nekaka istorija i kamenčure, jesili ti pri pameti?“ – bili su komentari mojih saputnika. I kad smo stigli u Pečuh oni odoše u robnu kuću, a ja odoh šetati po gradu i tražiti istorijske objekte iz perioda osmanske vladavine Ugarskom, za koje sam čuo da još postoje u tom gradu. Prvo što sam iz daljine ugledao i što me je veoma iznenadilo, bilo je zeleno kube Gazi Kasim-pašine džamije. Nisam vjerovao svojim očima šta vidim! Na glavnom gradskom trgu u Pečuhu stoji prava turska džamija u osmanskom stilu, podignuta u 16.vijeku, prosto nevjerovatno! Osmanlije su izgubile Ugarsku još potkraj 17. Stoljeća, kada su svi muslimani morali pobjeći sa ovih prostora. Međutim, njihova džamija postoji i dan danas, a od odlaska Turaka sa ovih prostora proteklo je oko tri stotine godina. Kasim-pašina je džamija nakon odlaska Turaka bila pretvorena u crkvu. Početkom 20. stoljeća joj je vraćen autentični izgled i pretvorena je u muzej Jedino što joj od ranijeg izgleda nedostaje jeste munara. Šetajući dalje po Pečuhu u jednoj sporednoj ulici sam ugledao i drugu džamiju! Ova je bila „prava“, originalna osmanska arhitektura, zgrada kvadratne osnove sa osmanskim ukrasima i šiljatim prozorima sa demirima, te tanka munara sa alemom na kojem se vide mjesec i zvijezda. Kakva senzacija! Što nekada rekao jedan sportski komentator sa Yu prostora: „Ljudi moji pa je li ovo moguće?“. I ova je džamija tada bila muzej, ali se u njoj moglo i klanjati (kad platiš ulaz). Iznad ulaznih džamijskih vrata stajao je originalni osmanski tarih , a ispod njega je bila tabla sa prevodom. Tu je pisalo da je tu džamiju podigao Jakovali Hasan-paša, Bošnjak rodom iz Đakova (Jakova) u Slavoniji. U dvorištu te džamije je stajala statua čovjeka sa ahmedijom, a na spomeniku je pisalo da je to İbrahim Peçevi, hroničar rodom iz Pečuha, Bošnjak porijeklom i da mu spomenik podižu njegovi sugrađani! Ovo je za mene bilo nešto nevjerovatno. S obzirom na upisane godine kada je taj čovjek živio u tom gradu, ispada da je to bilo u doba kada je tu vladalo Osmansko carstvo. Ja do tada nikada nisam čuo za tog čovjeka i veoma me je zanimalo zašto su mu njegovi sugrađani ukazali toliku pažnju i čast? Upravo kada sam se nalazio kod tog spomenika pristigla je skupina mađarske djece, učenika iz neke škole, predvođena svojom profesoricom. Profesorica je djeci na mađarskom održala čitavo predavanje i sve vrijeme je gledala i pokazivala na spomenik našeg Ibrahima. Koliko god da sam se trudio da šta god rastabirim, ja iz tog predavanja ništa nisam razumio, jer mađarski ne znam ni beknut! Ali moja slučajna opaska na našem jeziku skrenula je pažnju profesorici. Kakva slučajnost, ta je žena po nacionalnosti bila Hrvatica i znala je naš jezik. U Pečuhu inače živi dosta Hrvata kao nacionalna manjina. Na moju molbu ta mi je gospođa dala odgovore na sva moja pitanja u vezi s tim čovjekom. Najprije se veoma iznenadila što ja nikada nisam čuo za tog čovjeka a dolazim iz Bosne, zemlje odakle je on potekao. Objasnila mi je da je on rođen u Pečuhu, a da su mu roditelji bili iz Bosne. Zatim mi je rekla da je on živio i radio u gradu kada su Mađarskom vladali Turci i da je bio veoma ugledan čovjek, te veliki istoričar i pisac kojim se grad Pečuh i dan danas ponosi. Ova me je priča prijatno iznenadila i skontao sam koliko su Mađari kao kulturni narod odmakli ispred nas. Ja sam se ove moje posjete Pečuhu posebno sjetio desetak godina kasnije, devedesetih godina prošloga vijeka, kada seu BiH dogodio strašni agresivni rat, genocid i kulturocid. U to su vrijeme u dijelu naše zemlje barbari bestijalno porušili sve džamije iz osmanskog perioda i uništili sve spomenike osmanske i bošnjačke kulture. Tada sam postao svjestan pravog „nivoa“ prizemne divljačke kulture koja vlada na ovim našim prostorima i koju ni Titin socijalizam nije uspio kultivisati. Tada sam rekao :„Svaka čast tim Mađarima“!
( Nastaviće se)