Piše: Jusuf Trbić
Nedjelja, 8. septembar. S Drine stiže vjetar pun lakog i svježeg mirisa vode. Zove me Mirza Junuzović, kaže : «Znaš li da je danas Svjetski dan pismenosti?» Čuj, pismenosti! Šta će to nama, mi nismo stigli ni do neke naročite usmenosti, pomislim. A oni koji ovo čitaju, pretpostavljam, znaju za onu poraznu činjenicu – da u istoriji Bijeljine, ni jedan Bošnjak koji je tu živio nije objavio ni jednu knjigu, osim dvije zbirke pjesama Mustafe Grabčanovića. I tako je bilo sve dok nije počeo raditi naš «Preporod», početkom 21. vijeka.
Čudan su narod Bošnjaci. Bili su u stanju da stvore djela svjetske vrijednosti, da svoj bosanski jezik učine zvaničnim diplomatskim jezikom velike Turske carevine, da dignu glavu do nebesa, ali i da pristanu na zaborav i sebe i svega što čini njihovu kulturu i istoriju. Čak i nakon posljednjeg rata, najstrašnijeg i po Bošnjake najpogubnijeg, nastavili su po starom. Koliko puta sam gledao naše ljude po Njemačkoj kako pate za domovinom uz neviđen krkanluk, i obavezno arlaukanje BN ili Pink televizije, uz Cecu i druge perjanice one ideologije koja ih je i dovela u izbjeglištvo. Naša kultura se svela na ražanj i roštilj, na isprazno pametovanje, na zavist i pljuvanje po drugim Bošnjacima, na svađe i patriotizam na distanci. Sve je to izleglo i današnju situaciju u državi, i današnje bošnjačke političare koji ne vide dalje od sopstvenog dupeta i fotelje u kojem drže taj dragocijeni dio tijela. Uz sve svoje manjkavosti, Dejtonski sporazum je ipak ostavio jednu šansu : da se političkim sredstvima obezbijedi dovoljan broj Bosanaca svih etničkih grupa, koji će dići ruku za promjenu Ustava i gradnju normalne države. Šta su bošnjački političari učinili da se vrati što više prognanih, šta su učinili da svojom politikom privuku i one koji nisu Bošnjaci? Skoro ništa. Nula. Za takvu bi politiku trebalo malo više pameti i pismenosti, a to je, izgleda, naša slaba tačka.
Gdje se izgubila naša kultura i naša tradicija? Gdje god dođete, ne može se disati od turbo folka, od ražnja i roštilja, od psihologije «udri brigu na veselje.» I to nije sve. Bošnjaci, jedini na svijetu, ne znaju šta su, pa su rezultati popisa neizvjesni. Ne mogu da zapamte samo tri stvari : religija – islam, etnička pripadnost (nacionalnost) – Bošnjak, jezik – bosanski. Mnogo im za pamćenje. I, umjesto da konačno Bošnjaka u ovoj državi bude preko 50 posto, čime bi i njihova budućnosti i budućnost Bosne bili definitivno riješeni, oni će opet pobijediti sami sebe. Pa će se kajati sljedećih trista godina.
Završava se Svetski dan pismenosti, a ja se vraćam kući. Gledam, cijela Janja u mraku. Centar pust. Nigdje ne gore ulične svjetiljke, osim ispred dvije benzinske pumpe. Na izlazu prema Bijeljini već poneka svijetli. Da li je slučajno što tu žive uglavnom Srbi? Ali, kakve veze to ima s pismenošću, pitate se sad vi. Ima, itekakve.
Pismenost nije samo umijeće čitanja slova ili brojeva u štednoj knjižici, pismenost je mnogo širi pojam, koji obuhvata i političku pismenost. Politički pismeni ljudi izlaze na izbore da pokušaju promijeniti svoju sudbinu. U situaciji u kojoj se danas nalazimo, to je jedini način borbe za Bosnu i za nas same. A šta mi radimo? U Bijeljini i Janji već godinama na izbore izlazi nevjerovatno mali broj Bošnjaka. Prema nezvaničnim podacima, u ta dva mjesta živi ( prijavljeno je ) 16-17 hiljada Bošnjaka, od toga je sigurno 12-13 hiljada punoljetnih. U dijaspori ima više hiljada njih, pa bi se broj potencijalnih glasača mogao kretati oko 20 hiljada. A na izbore izađe njih 2-3 hiljade. Pa onda Bošnjaci dobiju samo jednog odbornika u Skupštini opštine, umjesto da ih bude šest, sedam ili osam. Ili više. Sa tim brojem odbornika, ni jedna odluka ne bi mogla da prođe mimo njih, oni bi, svojom političkom snagom, obezbijedili i mnogo veće zapošljavanje Bošnjaka, i sve druge uslove za život. Uključujući i javno osvjetljenje u Janji. Sa jednim odbornikom, sve je to drugačije.
A zašto Bošnjaci ne izlaze na izbore? Kad ih to pitate, oni kažu : neću da glasam, nisam ni od koga ništa dobio. Nevjerovatno! Pa, kako će šta dobiti, ako nemamo predstavnike u vlasti? Da li ste ikad čuli tako nešto od nekog Nijemca, Šveđanina, Amerikanca? Zar je glasanje trgovina, pa ako dobijem tuš kabinu, glasaću? Drugi odgovor je: nemam za koga da glasam. Kad dotičnom kažete da ima 60 ili 70 bošnjačkih imena, valjda može naći jednoga, onda kažu : a zašto da ih ja biram, pa da oni naplaćuju, a ja ne? To što od države naplaćuju rušitelji države, to nema veze. Važno je da to nisu naši, jer oni samo njima zavide. A kad im kažete da svaki Bošnjak koji ne glasa, praktično daje glas najjačim srpskim strankama, jer je takav izborni zakon, nemaju odgovora. Uz to, mnogi mladi Bošnjaci počeli su upražnjavati nešto nevjerovatno (valjda su čuli da se tako radi u svijetu, mada meni to nije poznato) : u znak protesta protiv vlasti, izađu, uzmu glasački listić i vrate ga praznog. Ili ga prekriže. I tako protestuju protiv vlasti SNSD-a i SDS-a! Pa, ta bi vlast njima platila da upravo to urade, jer time doprinose uništavanju Bošnjaka, pa tako i samih sebe!
Zbilja, nema granica našoj nepismenosti. Kad ustanove svjetski dan gluposti, onda ćemo i mi slaviti. Imamo se čime i pohvaliti.