Piše: Jusuf Trbić
Bila je hladna, jasna noć, puna mjesečine. Prošla je ponoć, počinjao je 20. februar 1942. godine, a mala kolona je, pažljivo gazeći snijeg, odmicala prema Bijeljini. Pred njima je, činilo se, bila nemoguća misija : iz zatvora u centru grada osloboditi Tifu Lipničević, koju su Nijemci i ustaše uhapsili i zatvorili. Znali su : ako Tifa ostane u zatvoru, njena sudbina je zapečaćena. Ali, kako ući u grad pun neprijateljskih vojnika, pa u dobro čuvani zatvor, i kako izaći? Po podacima koje su imali, oko grada su bile zaposjednute sve malte, kao i više kuća na ulazima u grad, patrole su bile redovne, neprijateljski vojnici su bili smješteni u više kuća u gradu, posebno u centru, kasarna je bila puna vojnika, a u zatvoru je bilo 14-15 stražara i dva ključara. Napolju su uvijek bila dva stražara, jedan ispred ulaza, drugi pred zgradom sreza, kao i u kući prekoputa. Pred zgradom opštine takođe, a i pred obližnjom ustaškom komandom. Kako obaviti zadatak?
……………………..
Vijest o hapšenju Tife Lipničević stigla je sredinom februara u Štab Majevičkog partizanskog odreda u Vukosavcima. Javljeno je da mladu, dvadesetogodišnju Tifu strašno muče, da je vode bosu, po snijegu, kroz grad, i da planiraju njenu likvidaciju. U Štabu je ocijenjeno da treba pokušati sve da se Tifa spasi, a ta bi akcija svakako dobro odjeknula u narodu i pokazala ko se bori protiv neprijatelja, a ko ne. Odmah se javila grupa mladih boraca. Bili su tu : Drago Pajkanović, Hamza Hamzić, Adem Ademović, Rastko Popović Sebura, članovi SKOJ-a, pa Mirko Mijojlić, član Parije, sve osamnaestogodišnjaci, zatim nešto stariji Elika Kabiljo, Pavle Mladenović, Izo Mulaosmanović, Ivica Karnaš i Izo Jahić, brat Fadila Jahića Španca. Imali su i domobranske uniforme, nove, zarobljene neposredno prije toga. Za jedan dan su isplanirali akciju i krenuli 18. februara uveče. Odlučili su da u opkoljeni grad uđu iz pravca iz kojeg je upad najmanje očekivan : preko aerodroma u Grmiću, kod Golog Brda. Ispratio ih je komandant Mirko Filipović. Išli su tajnim stazama, pa su predanili u Glogovcu, a 19. januara uveče stigli su u Golo Brdo, u kuću Đoke Aleksića. Tu ih je čekao Gajo Andrić, njihova provjerena veza, a s njim i njegov brat Grujo, Veljko Simić iz Bijeljine i Miko Jelačić iz Golog Brda. Malo su se odmorili, a onda, pred ponoć, krenuli u Bijeljinu. S njima je pošao i Grujo Andrić. Svi su oni poznavali grad kao svoj džep. Provukli su se, u tišini, između katoličkog groblja i kasarne, s jedne strane, i golobrđanske malte, s druge, a onda se podijelili u dvije grupe, za svaki slučaj. Išli su u nepodnošljivoj tišini, pod blistavom mjesečinom, sve do prvih kuća. Kad su ušli u Galac, odahnuli su. Dvorište Đure Bokana su dobro znali, većina njih se tu igrala kao djeca, pa ni Đurin pas nije zalajao kad ih je prepoznao. U staroj šupi su očistili snijeg sa sebe, odahnuli, a onda izašli na ulicu, postrojili se u kolonu po dva i pošli ka centru, pored Gradskog parka, pa lijevo, do glavnog ulaza u park, a onda prema trgu. Zatvor se nalazio u današnjoj zgradi Muzeja Semberije i u kući pored nje. Pred zatvorom su prišli stražaru i rekli mu da uđe unutra, da se zagrije, a usput su mu uzeli pušku i ugurali ga u hodnik. Nije imao vremena ni da pita šta se dešava. Na njegovo mjesto je stao Izo Jahić. Stražar ispred zgrade sreza je nešto posumnjao, pa je došao da provjeri, a Izo mu je, uz smiješak, objasnio da kontrolišu stražu, i ponudio ga cigaretom. Stražaru se učinilo da nema ništa sumnjivo, pa se vratio na svoje mjesto.
Ostali su ušli u zatvorsku prostoriju u kojoj je spavalo 15 stražara, probudili su ih i objasnili ko su oni i šta se dešava. Prostorija je bila dobro zagrijana, ali stražari su počeli da cvokoću od straha, i nisu se usudili ni riječ da izuste. Isto se dogodilo i s dvojicom ključara. Kad su otvorili teška vrata ćelije u kojoj je bila Tifa, i dalje je vladala tišina. Sve dok baterijskom lampom nisu osvijetlili svoja lica. Tifa je tad skočila, van sebe od radosti. Ali, morali su brzo da krenu. U ćeliju su zatvorili stražare i ključare, zaprijetivši im da ne smiju da mrdnu do jutra. Tifa je obukla uniformu jednog od stražara, izašli su napolje, postrojili se i krenuli laganim korakom, istim putem kojim su i došli. Kad su naišli pored kuće Đure Bokana, sjetili su se kako su u Đurinom dvorištu, kao djeca, izvodili malu vragoliju : vezali bi rukave na muškim košuljama, dok su se sušile na konopcu u dvorištu, pa su to uradili i sad, sigurni da će ukućani znati ko je tu bio te noći.
A onda ih je progutao mrak.
……………………….
Akcija mladih partizana odjeknula je u Bijeljini kao bomba. Bio je to nevjerovatan podvig, i prva velika pobjeda nad neprijateljem, pobjeda koja će ostati zapisana u istoriji antifašizma na ovim prostorima. Na žalost, ta je pobjeda bila zasjenjena tragedijom. Toga dana su četnici, u mučkom napadu, u Vukosacima pobili članove Štaba Majevičkog partizanskog odreda, među kojima su bili narodni heroji, komandant Ivan Marković Irac i politički komesar Fadil Jahić Španac.
Ali, oslobodilački pokret je bio i dalje u usponu, i ništa ga više nije moglo zaustaviti.
………………………….
Atifa-Tifa Lipničević je rođena 1921. godine u Bijeljini, gdje je završila gimnaziju, a studije medicine je započela u Beogradu. Radila je i sama se izdržavala, ali kad je rat počeo, vratila se u Bijeljinu kao partijski i skojevski aktivista, i priključila se antifašističkoj borbi.
Nakon spektakularne akcije oslobađanja iz bijeljinskog zatvora, nastavila je svoj borbeni put, ali je ubrzo ponovo pala u ruke neprijatelja, koji je njenu grupu dočekao u zasjedi u Suhom Polju. Ovoga puta je odmah sprovedena u ustaški logor Stara Gradiška, gdje je bila strahovito mučena, ali nije odala ništa i nikoga. Nakon više od dvije godine muka oboljela je od tuberkuloze i umrla 2. jula 1944. godine.
U zasjedi u Suhom Polju, kad je Tifa zarobljena, neprijatelji su uhvatili još jednu partizanku, Milenu Stojisavljević, a poginula je Tifina mlađa sestra Fadila, šesnaestogodišnja učenica, aktivista i partizanski kurir. U knjizi “Žene u istoriji Semberije” Tanje Lazić, sa fotografija gledaju Tifa i Fadila, jedna ozbiljna, na pragu života, druga još djevojčica, sa osmijehom u očima. Njihovi životi su ugrađeni u temelj ovog našeg svijeta.
………………
Iz grupe koja je izvela akciju oslobađanja Tife Lipničević, slobodu su dočekali samo Mirko Mijojlić, Izo Jahić i Grujo Andrić. Drago Pajkanović je poginuo herojski krajem te iste 1942. godine, braneći bolnicu na Okruglici. Elika Kabiljo je poginuo u Semberiji u proljeće 1942. godine, ubili su ga četnici, kao i Adema Ademovića i Ivicu Karnaša, u ljeto te godine. Rastko Popović Sebura je poginuo u junu 1942. godine kod Šekovića, a Pavle Mladenović u Gornjoj Bukovici, u borbi s četnicima. Malo kasnije, u jesen te godine, u Semberiji je poginuo Izo Mulaosmanović. Hamza Hamzić se proslavio junaštvom, a poginuo je prilikom drugog napada na Tuzlu 1944. godine. Proglašen je za narodnog heroja.
…………………..
Istorija teče, ljudi i države se mijenjaju, sve bude i prođe, ali ljudi su dužni da pamte. Ako su ljudi.