Prijedorski slučaj

Kada naivno poželite da pomislite kako će doći neko bolje vrijeme za sve povratnike u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, a pogotovo za Bošnjake prijedorskog kraja, dogodi se novi eksces koji vas u sve to razuvjeri. Jedna veća grupa frustiranih navijača FK Rudar iz Prijedora zajedno sa navijačima suparničkog FK Borac iz Banje Luke na fudbalskoj utakmici prošle subote skandirala je ime osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Valjda da opet isprovociraju. Opet Mladić kao ikona, glorifikacija ili mural. Zar većinski narod u entitetu Republika Srpska nema šta drugo ponuditi, neku osobu koja je u svijetu nauke, umjetnosti ili sporta uspjela, koja je u svijetu prepoznatljiva po dobrom?

A samo dva dana ranije Skupština grada Prijedora, na sjednici koja je bila zatvorena za javnost… najoštrije je osudila istupanje i govor glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Kozarac, Amira ef. Mahića od 27. januara. Nadalje, ista je Skupština pozvala sve vjerske službenike da “javnim istupanjem i vršenjem vjerskih obreda ne narušavaju mir i suživot vjerskih osjećanja drugih naroda” te je u istom Zaključku navedeno da je “Skupština opredijeljena za suživot na principu međunacionalne i međuvjerske tolerancije i uvažavanja radi zajedničkog napretka”. Sutradan je MUP bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska prijavio Amira ef. Mahića Tužilaštvu u Prijedoru zbog “podsticanja nasilja i mržnje”.

Suživot po ‘našim’ mjerilima

Podsjećamo, ef. Mahić je na hutbi 27. januara govorio o svetom Savi i svetosavskoj ideologiji, upozorivši tom prilikom na filetizam, odnosno vjerski nacionalizam. O ovim temama može se naći informacija i objašnjenja u znatnom broju radova srpskih naučnika kao što su: Mirko Đorđević, Milivoj Bešlin, Jovan Byford, Sonja Biserko, Dragan Veselinov, Milorad Tomanić i dr. koji su analizirali ideologiju koja je nazvana po svetom Savi i svemu onome što je ona prouzrokovala na ovim prostorima. Uslijedila je medijska hajka na ef. Mahića jer je, kako zaključuje Skupština Grada Prijedora “uvrijedio pripadnike pravoslavnog naroda”. Ostala je nepoznato da li je uvrijedio pripadnike “pravoslavnog” ili srpskog naroda, budući da je ovo prvo vjerska, a drugo etnička odrednica. No, time neka se Skupština pozabavi.

Ono što nije nepoznanica, ali se ona među onima koji su ga napadali – a puno bi nam i vremena i prostora oduzelo da nabrajamo sve javne ličnosti, naučnike, osobe iz ljudskopravaškog sektora – prešućivala, jeste da je ef. Mahić javno uputio izvinjenje i postao jedan od rijetkih vjerskih službenika na prostoru bivše Jugoslavije koji je ovakvim gestom pokazao svoju moralnu i ljudsku veličinu. Tu činjenicu mu iole objektivni ljudi ne mogu osporiti, kao što ne bi trebali osporavati da je moralni čin izviniti se nakon učinjene greške. I upitati pritom: a kako na svoje postupke gledaju svi oni pravoslavni sveštenici koji su otvoreno raspirivali mržnju, ponižavali muslimane i islamsku vjeroispovijest, blagosivali srpske vojne formacije, slikali se sa oružjem, glorificirali ratne zločince te činili i govorili sve ono što je, na koncu, imalo tragične posljedice za znatan broj ljudi? Da li ih na izvinjenje upućuje njihova vjerska obaveza, o tome neka sami donesu sud.

Vladajućim strukturama grada Prijedora i entiteta Republika Srpska izvinjenje ef. Mahića kao da ne predstavlja ništa jer je, u političkoj atmosferi u kojoj živimo, on iskorišten da se zakonima upravlja političkim sredstvima i da se napravi zakonsko pokriće za nove pritiske na Bošnjake u ovome entitetu. Preciznije rečeno: vlada zakon (politički) jačega.

Amir ef. Mahić je tu došao kao izuzetno povoljna politička meta. Mlad je, obrazovan, izuzetno inteligentan, uživa autoritet u svojoj zajednici, osoba širokih pogleda operisana od mržnje prema bilo kome… (ovo tvrdim nakon niza razgovora s njim u posljednjih nekoliko godina). I što je također posebno važno, dolazi iz najveće povratničke zajednice u entitetu Republika Srpska. Kozarcu kao takvom izgleda da se uspjeh i sve ono što su Bošnjaci tog područja obnovili i napravili mnogi ne mogu oprostiti.

U onome trenutku kada u Prijedoru vlast drži srpska nacionalistička opcija, sve osobine uspješnih ljudi koji nisu srpske nacionalnosti pretvaraju čovjeka u metu. Ko ne poznaje dovoljno zbivanja u prijedorskoj opštini 1992. godine neka istraži kako su kukavički uklonjeni, a potom ubijeni dr. Esad Sadiković, dr. Željko Sikora, dr. Osman Mahmuljin, dr. Eniz Begić, dr. Kemal Cerić (ubijen 1995.), dr. Jusuf Pašić, dr. Razim Musić, prof. Muhamed Čehajić (ubijeni predsjednik opštine), prof. Ilijaz Musić, prof. Husein Crnkić, Silvije Sarić, Sadeta Medunjanin, Velida Mahmuljin, Bećir Medunjanin, Dedo Crnalić, Mugbila Beširević… ili Mahićeve kolege imami Sulejman ef. Dizdarević, Hasan ef. Bešlija, Rasim ef. Ćeman, pa Hamid ef. Softić – Mahićev prethodnik u džamiji u Kamičanima. I na desetine, stotine drugih ljudi kojima se Prijedor u nekom normalnijem periodu ponosio i ljudi kakve ovaj grad više nikada neće imati.

Možda bi bilo prikladnije ne povući paralelu između ef. Mahića 2023. i navedenih osoba 1992. godine. Ne bi imali potrebu tu paralelu povući da se neko iz Srpske pravoslavne crkve izvinio Bošnjacima za sva zlodjela počinjena od 1992. do 1995 godine. Niti jedan predstavnik te crkve iz Prijedora nije se udostojio uputiti riječi izvinjenja, makar u ime onih koji su zloupotrebljavajući pravoslavlje činili zločine. Čak se niko nije udostojio uputiti izvinjenje ni roditeljima ubijene djece. Niti porodicama onih ubijenih Bošnjaka koji su svojim prilozima pomogli izgradnji pravoslavne crkve u Prijedoru prije 1992. godine. Asaf Kapetanović, prijedorski ugostitelj, spominje se kao jedan od najvećih donatora u predratnoj obnovi prijedorske Crkve svete trojice. Uprkos takvoj gesti, ubijen je u logoru Omarska. Njegovoj porodici se niko nije izvinio ni nakon što su mu posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici Stari Kevljani. Mahić se čak izvinio i za neuporedivo manje. I to, kako god tumačili, jako puno govori o jednima i drugima.

Slučaj Mahić nije izolovan slučaj, a pogotovo nije lokalno pitanje. Sa ovim slučajem, vlasti entiteta Republika Srpska žele Bošnjacima poručiti kako (ne) smiju da se ponašaju i šta (ne) mogu reći. Nije li ovo pokazatelj da se vladajuće strukture u tom entitetu naprosto ne mogu pomiriti sa činjenicom da je bošnjački narod politički faktor, da nije uspjela projekcija o dva posto muslimana u srpskoj državi zapadno od Drine? Ili indirektno poručuju da će se nekim drugim sredstvima nastaviti ono što je započeto u prvoj polovini 1990-godina? Sa spomenutih dva posto Bošnjaci bi bili prihvatljivi, imali bi i de facto status vjerske skupine koja treba da šuti na sve uvrede, na sva terorisanja i na sve pritiske te da bude sretna što uopšte smije da obavlja svoje vjerske obaveze.

Ovo je pitanje s kojim se građani Bosne i Hercegovine bave i u 2023. godini i bavit će se narednih nekoliko decenija. To je usud generacija koja živi u vremenu, i to je poražavajuće, kada lošiji može da ugnjetava boljeg.

Quo Vadis, Prijedor?

Da se na kraju vratimo navijačima s početka članka, ali i Skupštini grada Prijedora. Najmanje što prijedorska Skupština može da uradi, a to je da, ako ništa drugo, makar formalno pokaže da je “opredijeljena za suživot na principu međunacionalne i međuvjerske tolerancije i uvažavanja radi zajedničkog napretka” i da podnese krivičnu prijavu protiv FK Rudar na osnovu Člana 145a (stav 6) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine: “Ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično licu osuđenom pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekat kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, opština ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registruje naziv po ili prema licu osuđenom pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča lice osuđeno pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kazniće se kaznom zatvora od najmanje tri godine.”

I onda da vidimo hoće li Skupština ostati dosljedna svom “opredijeljenju za suživot na principu međunacionalne i međuvjerske tolerancije i uvažavanja radi zajedničkog napretka” ili ovo ne važi kada treba postupati prema Srbima. Ostaje i da vidimo da li će MUP entiteta Republika Srpska na isti način postupiti kao i prema Amiru ef. Mahiću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.