Piše: Jusuf Trbić
U Bosni nema ničega novog. Političari i dalje varaju i lažu, narod ih grdi na sva usta, a onda svake dvije godine ponovo glasa za njih, država gori a njeni se građani češljaju, dok Evropa odlazi, sve dalje. U medijima i na sveprisutnim društvenim mrežama rijetko se nađu ozbiljne teme od kojih zavisi život svih nas, ali zato tutnje svađe i optužbe zbog bizarnih problema koji pokazuju zastrašujuću površnost koja je okupirala naše živote, od vrha do dna.
Jedna od takvih „vrućih“ tema jeste i izjava bivšeg člana Predsjedništva BiH Stjepana Kljujića na Face TV da nije dobro što je kantonalna ministrica obrazovanja pokrivena, što nosi hidžab, jer u školama ima i djece koja nisu iz muslimanskih porodica. Kao i u drugim sličnim situacijama, javilo se mnoštvo „pravovjernih“, spremnih da linčuju onoga ko je, po njihovom sudu, ugrozio (vjersko) pravo ministrice da se oblači kako ona hoće. Ali, stvari nisu tako jednostavne.
Pokazali su to i prije nekoliko godina protesti građana u Sarajevu, zbog stava Visokog sudskog i tužilačkog vijeća da sudije i drugi uposlenici u pravosuđu ne smiju na svom radnom mjestu ispoljavati svoju vjersku, etničku ili političku pripadnost, što je značilo i zabranu nošenja svih vrsta vjerskih obilježja. Takav stav zasnivao se na čl. 13 Zakona o sudovima FBiH. Sarajevska čaršija odmah je u tome prepoznala neoprostivi atak na vjerske slobode muslimanki, jer je pomenuta odluka uključivala i zabranu marame, to jest hidžaba. Iz VSTV-a je upućeno pismo Islamskoj zajednici s pitanjem da li je hidžab dio vjerskog naloga, a odgovor je bio pozitivan. To znači samo jedno: da je zabrana opravdana, jer je u svakom civilizovanom društvu religija privatna stvar, a uklanjanje vjerskih obilježja u državnim institucijama, pogotovo u ovakvoj multireligijskoj zajednici kakva je naša, jedan od bitnih uslova funkcionisanja čitavog društva. Lična prava i slobode, pa i one vjerskog karaktera, ne mogu biti jača od države i to je jedna od temeljnih postavki građanskog i sekularnog društva kakvom, navodno, svi težimo.
Dakle, svako ima pravo da se oblači i ponaša kako hoće, ako ne smeta drugima, i to ničim ne može biti ugroženo. Čak i oni koji su izabrani u parlamente na raznim nivoima imaju pravo da nose na sebi vjerska obilježja, poput hidžaba, jer su za njih, takve kakvi su, glasali građani u skladu sa svojim demokratskim pravom. Ali, državne institucije i službe moraju imati jasno regulisana pravila ponašanja, što je u sredini kakva je naša izuzetno važno. Oni koji su imenovani moraju podlijegati kodeksima koji određuju, pored ostalog, i način oblačenja. Recimo: u policiji, vojsci ili pravosuđu. Ali, ako se neko ne slaže s tim, treba da pokrene proceduru donošenja novih ili promjene postojećih zakona koji to regulišu, pa će se tek onda, u javnoj raspravi, ocijeniti jesu li njihovi zahtjevi opravdani ili nisu. Tako je prije nekoliko godina žena – pripadnik Oružanih snaga BiH, tužila vojsku, jer joj nije dozvoljeno da uz uniformu nosi i hidžab. Na sudu je izgubila spor, jer je sud stao na stanovište da neke državne djelatnosti jednostavno ne dozvoljavaju bilo kakvo isticanje vjerske pripadnosti.
Zanimljivo je da oni koji napadaju Kljujića nikad ne postavljaju pitanje odvojenosti države i religije, što je danas jedan od postulata demokratije, i nikad ne govore o posljedicama sopstvenog načina borbe za vjerska prava. Ako prihvatimo da su vjerska prava pojedinca jača i važnija od zakona, nije teško zamisliti da će se ubrzo pojaviti ministrica pod nikabom ili ministar s dugom bradom i skraćenim pantalonama, pa za njima ministar u mantiji s krstom na prsima ili čak neko u četničkoj odori, sa šubarom i kokardom, tvrdeći da je to njegov vjerski propis (što bi Srpska crkva svakako potvrdila). Treba li i u tim slučajevima poštovati pravo svakoga da se na svom radnom mjestu oblači kako on hoće i hoće li današnji borci za hidžab braniti i prava drugih i drugačijih na isti način? Ili treba utvrditi pravila koja važe za sve, bez izuzetka, i tih se pravila držati?
Teror religijskog mišljenja danas je vidljiv na svakom koraku, a najteža posljedica je masovna produkcija uniformisanog, poslušničkog duha koji je najbolja potpora održanju vlasti kakvu imamo. Ta vlast, u sprezi s vjerskim zajednicama, promoviše one koji vjeruju bez pitanja, a odbacuje one koji znaju i kritički razmišljaju. Zbog toga su naše plemenske poglavice tako složne kad u škole treba uvesti vjeronauku, a ne kulturu, istoriju ili sociologiju religija, jer vjeronauka dijeli djecu od malih nogu i pravi od njih buduće svjetionike ropskog mentaliteta.
Često sam se pitao: ako se toliko ljudi, pogotovo u Sarajevu, na ovaj način bori za vjerske slobode muslimana, zašto tu borbu ne prošire na cijelu državu? Zašto ne dođu u entitet RS, u kojem su politička i vjerska prava Bošnjaka bačena u blato, već se ograničavaju na atar u kojem su ta prava davno odbranjena? Zar nije ugrožavanje vjerskih prava to što u Republici Srpskoj svaka ustanova, firma i organizacija ima svoju krsnu slavu i to što krsnu slavu imaju i entitet i svaka opština, mada u etnitetskom ustavu piše da su tri naroda ravnopravna, kao i Ostali i građani? Znaju li da se ljudi u Bijeljini liječe u bolnici „Sveti vračevi“, a u Doboju u bolnici „Sveti apostol Luka“, znaju li da policija ima svoju krsnu slavu i da se u svakoj školi obilježava krsna slava u čast Svetoga Save? Znaju li da slične probleme imaju i Hrvati u RS-u i Srbi u Federaciji BiH? Jesu li čuli za Čovićeve „dvije škole pod jednim krovom“? I da li ikad, dok brane svoja vjerska prava, pomisle na prava onih koji nisu vjernici i kojih u ovoj zemlji ima mnogo više nego što se misli?
Odbrana navodno ugroženih vjerskih prava jedan je od oblika plemenske svijesti, koja svijet dijeli na nas i njih. Mi smo dobri, oni su loši, mi smo u pravu, oni nisu, mi možemo, oni ne mogu. U Sarajevu školi daju ime po ustaškom intelektualcu Mustafi Busuladžiću, samo zato što je bio vjernik, što je, po shvatanju nosilaca programa „reislamizacije muslimana“, dovoljna preporuka, a onda se bune što su oni tamo ulici dali ime Draže Mihajlovića, a oni drugi Mile Budaka. U Sarajevu iz registra naziva ulica izbace skoro sve partizanske heroje, a Trg 10. krajiške brigade, koja je grad oslobodila na kraju Drugog svjetskog rata, nazovu Teheranskim. A onda se bune zbog istih stvari koje se dešavaju „kod njih“. Podsjeća me to na svojevremeni izvještaj međunarodnog tima istraživača, koji su otkrili dotle nepoznata urođenička plemena u amazonskim prašumama. Pored ostalog, željeli su da otkriju njihova moralna načela, pa su ih pitali šta je za njih dobro, a šta je loše. Odgovor je bio jasan: „Loše je kad nas oni iz susjednog plemena napadnu, kad nas ubijaju, otimaju nam hranu i odvode naše žene. Dobro je kad mi to radimo njima“.
I dok naši plemenski poslušnici sa nepojmljivom strašću pretresaju beznačajne teme, dok se optužuju njihovi, a brane svoji, država se ruši, privreda tone i cvjetaju neviđena duhovna i materijalna bijeda, bezakonje i haos, mladi ljudi masovno bježe na Zapad, a mi smo, svi zajedno, sve dalje od svijeta i budućnosti. Što je pravedna kazna za nas, koji trpimo ovakve politike i političare i slijedimo ih kao ovce. A, ruku na srce, šta ćemo mi Evropi, ovakvi kakvi smo? I zato treba reći jasno i glasno: putuj Evropo, i ne čekaj na nas…