Piše: Jusuf Trbić
U bijeljinskom kraju pisci i knjige nikada nisu bili naročito važni, pa je malo ko pisao, a objavljene knjige, sve do kraja prošlog vijeka, mogle su se nabrojati na prste jedne ruke. Teško je odgonetnuti zašto je to tako. A u današnje vrijeme interneta i društvenih mreža čini se da je zanimanje za knjige u daljem opadanju, što je siguran znak kulturnog i društvenog propadanja. Danas je teško sresti ljude koji znaju makar jednog semberskog pisca iz prošlosti.
Znate li ko je pisac prve objavljene knjige u Bijeljini? Po mišljenju istoričara to je bio Radivoje Sofronić, potomak ugledne bijeljinske porodice. On je bio sin Uroša Sofronića, koji je otvorio prvu knjižaru u Bijeljini, zvala se “Uroš Sofronić i sinovi”, i bila je izdavač te knjige. To je bila kratka zbirka priča pod naslovom “Ironija”, a štampana je 1926. godine.
Radivoje Sofronić je rođen 1900. godine, radio je kao učitelj, a u 28. godini izvršio je samoubistvo. Njegovo djelo je do danas skoro potpuno zaboravljeno.
Drugi ljudi i drugi gradovi pamte, Bijeljina zaboravlja i odbacuje sve što je bilo dobro, napredno, vrijedno, a to je odlika primitivnih društava. Radivoje Sofronić je pripadao generaciji koja je odrasla u vremenu Prvog svjetskog rata, koja je oduševljeno pozdravila konačno slamanje Austro-Ugarske i ujedinjenje slovenskih zemalja u Kraljevinu SHS, a onda vidjela rušenje svojih nadanja i ideala. Nova država, o kojoj su sanjale generacije, nije bilo ni blizu onoga što se očekivalo. I nije bilo u pitanju samo siromaštvo i bijeda, već duboka nepravda na kojoj je počivala vladavina srpske kraljevske dinastije. Mladi učitelj je počeo pisati socijalnu literaturu, koja je u to doba bila ogledalo društva. Njegova zbirka priča “Ironija” bila je prvorazredna kulturna senzacija u Bijeljini, jer je to, kako rekosmo, prva knjiga nekog Bijeljinca koji je živio u svom gradu. Upućeni kažu da je to, na svoj način bila skica za budući roman o životu semberskih ljudi, roman koji nikad nije napisan.
Porodica Sofronić se u Bijeljini bavila trgovinom. Kad je 1910. godine izgrađena Gradska vijećnica, knjižara “Uroš Sofronić i sinovi” bila je smještena u prostoriji na lijevom uglu zgrade, jer je bila vrlo značajna za grad. Tu se prodavao papir i sav kancelarijski materijal, ali i knjige izdavača iz drugih gradova tadašnje Jugoslavije, najviše iz Beograda i Sarajeva. Tada je to bilo jedinstveno mjesto u gradu. Radivoje Sofronić je u Bijeljini završio osnovnu i (tada prestižnu) trgovačku školu, a zatim je u Sarajevu 1919. godine završio Učiteljsku školu. Kao učitelj je počeo raditi u svom gradu, tada zaostaloj kasabi, u kojoj su školovani učitelji bili prava rijetkost. U sudaru s primitivnom gradskom sredinom osjetio se poraženim, pa je prešao u školu u Crnjelovu, da bi se sklonio od političkih igara, u kojima nije želio da učestvuje. Među njegovim poznanicima i drugovima u to vrijeme bio je i Rodoljub Čolaković. Pokušavali su da nekako probude učmalu palanačku sredinu, pozorišnim amaterizmom, književnim radom, sportom…Ali, sve je to teško išlo. Radivoje se sve više povlačio u sebe i bježao od ljudi. Porodica je pokušala da mu pomogne, slali su ga kod raznih ljekara, travara, vračara, pa čak i u poznati sanatorijum Purkersdorf kod Beča, ali uzalud. U Milićima kod Vlasenice, gdje je došao da radi u školi, Radivoje Sofrenić je iz pištolja pucao sebi u glavu. Nije imao ni punih 28 godina.
Njegovu knjigu danas je skoro nemoguće naći. Njegovog imena nema ni u kakvim knjigama istorije ili leksikonima. Kako i zašto – to je teško odgonetnuti.
Ali, ne smiju se zaboraviti ni drugi koji su perom i pameću obilježili svoje doba.
Šejh halvetijske tekije u Bijeljini, Sejfulah ( Ebul-Eis Zade) Iblizović, koji je napisao prvu zbirku pjesama u Bijellini – divan od hiljadu stranica, u prvim godinama austrougarske okupacije (prije 1885. godine, kad je napustio Bijeljinu). Ta knjiga nije objavljena, a veći njen dio je izgubljen. Ono što je ostalo svjedoči o pjesniku izuzetnih kvaliteta.
Veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, koji je u Bijeljinu, po odluci Zemaljske vlade, premješten 14. avgusta 1888. godine, četiri godine je tu predavao srpskohrvatski jezik, zemljopis i istoriju, i tu je napisao čitav niz svojih velikih pjesama.
“Patrijarh pjesnika”, slavni Jovan Dučić, službovao je u Bijeljini nešto više od godine dana, ali je ostavio dubok trag.
U Bijeljini su radili i bosanski pjesnici Musa Ćazim Ćazim, jedan od najvećih stvaralaca bosanskohercegovačke književnosti, i Mostarac Osman Đikić, a radili su tu i Ibrahim Dautović, prozni pisac, i Mato Hanžeković, pjesnik. U Bijeljini je 12. maja 1912. godine rođen Zdenko Štambuk, završio je Filozofski fakultet u Zagrebu i štampao veliki broj pjesama u raznim listovima i časopisima. Izdao je nekoliko zbirki pjesama, od kojih je najviše uspjeha imala knjiga “Grad gori”.
U Janji je stvarao Mula Alija Sadiković, pjesnik, učitelj u medresi i autor udžbenika iz nekoliko oblasti, prevodilac i svestrani stvaralac. Njegov stariji sin Mustafa Dželil Sadiković objavio je dosta pjesama u raznim časopisima i pjesničku zbirku “Sevdah i suze”, a mlađi sin Alija (Ali ef. Sadiković) bio je autor više publikacija, među njima i onih o istoriji Janje. U Bijeljini je neko vrijeme živio i nekad vrlo popularni pisac istorijskih romana Dušan Baranin. Rodom iz Žabljaka, radio je kao učitelj nekoliko godina u semberskom selu Brocu. Nakon Drugog svjetskog rata postao je poznat po svojim istorijskim romanima, a napisao ih je više od dvadeset. Dok je radio u Brocu učestvovao je u pokretanju lista “Glas Semberije” u Bijeljini.
Milorad Tepavac (1907 – 1970) bio je učenik Gimnazije “Filip Višnjić” i istaknuti član školske literarne sekcije. Štampao je brojne pjesme u raznim časopisima, a kao student je objavio zbirku pjesama “Tamne ispovijesti”.
Nikola Lopičić, crmogorski književnik, radio je oko godinu dana u bijeljinskoj Gimnaziji (1934 – 35. godine). Prije rata je objavio veliki broj pjesama u poznatim jugoslovenskim književnim časopisima, kao i zbirku pripovijedaka “Seljaci” (1939.). Bio je pripadnik antifašističkog pokreta, odveden je u Lepoglavu i strijeljan 1945. godine, na samom kraju rata. Nakon njegove smrti objavljene su mu još tri zbirke pripovijedaka.
Najistaknutiji pjesnik rođen u Bijeljini bio je, bez sumnje, Salih Alić. Rođen je 1906. godine, i živio je u svom rodnom gradu do početka Drugog svjetskog rata, a tada se preselio u Zagreb. Štampao je više zbirki pjesama, koje se nalaze u svim relevantnim antologijama na području bivše Jugoslavije.
Mustafa Grabčanović je 1938. godine štampao zbirku pjesama “Bosna”. U to vijeme važio je za jednog od najboljih socijalnih pjesnika u BiH. Drugu knjigu pjesama “Krajolici moje Semberije” objavio je 1984. godine u Umagu. Njegovi istorijski radovi, skupljeni u knjizi “Bijeljina i Bijeljinci”, u izdanju BZK “Preporod”, ostaju kamen-međaš pisane istorije ovoga kraja.
Slavko Mićanović, rođen 1941. godine u Bijeljini, završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Bio je profesor Gimnazije, istaknuti antifašista, borac i organizator ustanka, a kasnije državnik i rukovodilac. Napisao je knjige “S Majevice i Semberije” (1947/48. godine), “Zavjerenici” (1950), “U procjepu” (1954), “Sarajevski atentat” (1965), “Nasradin u Carigradu” (1971) i “Kazivanja Hercega Stjepana” (1975).
Svojim književnim djelom, prije svega memoarskom literaturom, istakao se i veliki revolucionar i državnik Rodoljub Čolaković Roćko. Jedan od predratnih lidera komunističkog pokreta, španski borac, narodni heroj i državnik, objavio je veliki broj knjiga i prevoda, od kojih su najznačajnije : “Španija u plamenu” (1937), “Kuća oplakana” (1941), “Zapisi iz oslobodilačkog rata” ( pet knjiga, 1946-55), “Susreti i sećanja” (1959), “Kazivanje o jednom pokolenju” (3 knjige, 1964-72), “Utisci iz Indije”.
Danas su svi oni, bar u bijeljinskom kraju, zaboravljeni pisci. A zaborav te vrste je najsigurniji put u mrak, u nestajanje.