Zemlja čuda (III dio)

8

Piše: Jusuf Trbić

U dugoj istoriji Srba s ovdašnjih prostora čuda su se, tokom vremena, toliko odomaćila, da su postala nešto svakodnevno i samo po sebi razumljivo. U nekad vrlo popularnoj knjizi upečatljivog naslova “Srbi, narod najstariji” autorice Olge Luković-Pjanović može se pročitati da je “ kineski jezik obogaćen prisvajanjem mnogih srpskih reči”, zatim da je po Srbima “ dobio ime današnji Sibir”,  i da je “ ogroman procenat današnjih Nemaca srpskog porekla, samo su oni to zaboravili”. Uz to, “Šiptari duguju Srbima zemlju na kojoj žive, ime koje pred svetom nose i polovinu jezika kojim govore.” Drugi autori su tvrdili da su Srbi postojali prije svih, i da su od njih nastali svi drugi narodi, pa će, po strogoj svemirskoj logici, Srbi jedini preživjeti kad svi ostali nestanu. Što nije ništa neobično, jer, kako je otkrio Radovan Karadžić, “ i Bog je Srbin”.

Možda je zbog toga i bilo moguće da oni koji su vijekovima vjerno služili Turskoj carevini i ratovali za nju, kasnije dobiju oreol boraca protiv te iste Turske. Među njima čak i Marko Kraljević, koji je u turskoj vojsci i poginuo. Ovdašnji istoričari danas tvrde da su Srbi oduvijek branili hrišćansku Evropu, čak i kad su, na primjer, u bici kod Nikopolja 1396. godine, kao turski vazali, odlučujuće doprinijeli pobjedi nad hrišćanskim saveznicima, ili kad su spašavali osmansku državu od Tamerlana u bici kod Ankare 1402. godine. Srpsko sveštenstvo je  pomagalo  turskoj administraciji da lakše vlada u ovim krajevima, pa im je, kao nagradu, turska vlast 1557. godine formirala Srpsku pravoslavnu crkvu, nezavisnu od Grčke pravoslavne crkve. Nešto slično događa se i u današnje vrijeme, kad se vladika Nikolaj Velimirović, Draža Mihajlović, Nedić,  Ljotić i ostala bratija, koja se proslavila žestokim služenjem nacistima, sve više preoblače u borce protiv tih istih nacista.  Logor Banjica, masovni zločini, streljanje đaka u Kragujevcu, takozvana “antimasonska izložba” kojom se Nedićev režim na početku 1942. godine pohvalio svojim gospodarima da je “prvi u Evropi riješio jevrejsko pitanje”, otvoreno služenje Nijemcima i saradnja s njima i ustašama u mnogim bitkama protiv partizana – sve to danas pada u vodu. I mada još niko nije otkrio ni jedan jedini slučaj borbe četnika protiv Nijemaca, Italijana ili ustaša, čak ni na fudbalskom terenu,  jer je fudbal, u vrijeme rata, bio prilično zapostavljen, srpska tradicija čuda govori da su četnici, makar u sebi, bili protiv okupatora.  I gotovo! Izgleda da za to nije znao ni Hitler, koji je, u neznanju, a kako bi drugačije moglo biti, u toku cijelog rata pomagao i podržavao na vlasti Nedićev režim i Dražine četnike, da bi 1944. godine čak i visoko vojno odlikovanje dodijelio majoru Pavlu Đurišiću, jednom od najbližih Dražinih saradnika. Iz neznanja je i Pavelić lično naredio svojoj vojsci da pomogne četnike popa Đujića, koji su bježali  iz Knina. Dražini četnici su bili toliko zbunjeni, da  su i oni krenuli s Nijemcima u bježaniju, pardon,  u hrabro povlačenje, da bi se, na početku ratova za Veliku Srbiju, pojavili ponovo, ovaj put kao pobjednici, mada pobjedu nisu izborili na terenu, već za zelenim stolom. Nekad se govorilo :  otišli u četnike, a vratili se iz partizana, a danas političari hoće da pomire mrtve četnike i partizane, a ne mogu da pomire žive četnike. Iskrviše se Toma i Šešelj, a u RS će se na narednim izborima nadmetati tri radikalne stranke. Čuda nikad dosta, ni srpski narod ne može da uprati sve te promjene istorije, koje njihovi mislioci svakodnevno prave, a kako će moći ostali? Više se ne zna kad je šta bilo, ni kako je bilo, ni ko je koga, ni zašto, prošlost je postala nepoznata više nego budućnost.

Čudo je to, kažem vam, kako je  naknadno promijenjena  istorija, šta promijenjena, okrenuta naglavačke, pa ono što je bilo crno sad je bijelo, što je bilo na vrhu, sad je na dnu,  ne možeš ih nikako uvjeriti u ono u što čitav svijet vjeruje. Što reče neko : Srbe možeš pobijediti, ali ih ne možeš ubijediti da si ih pobijedio.

Uzmite, na primjer, ove nedavne ratove. Srbijanski režim je razbio Jugoslaviju, kunući se da dotičnu, zapravo čuva i brani, pa je organizovao ratni pohod u Hrvatskoj i Bosni, tvrdeći da oni nisu u ratu, ni slučajno. Činjenice da su svi generali u srpskim jedinicama i u Hrvatskoj i u Bosni bili pripadnici Vojske tadašnje krnje Jugoslavije, to jest Srbije, da su jedinice iz Srbije, iz Novog Sada, Valjeva, Niša, ratovale sve u šesnaest u tuđim državama, da su hiljade državljana Srbije vojni veterani s tih ratišta, da je sve to gledao cijeli svijet – ni malo ne zbunjuju srbijanske zvaničnike. Nismo, i tačka! Karadžićevi Srbi, opet, tvrde da nisu umiješani u sopstvene zločine i da su se isključivo branili. Pa kad niko nije htio da ih napada, išli su, recimo, iz Bijeljine da se brane kod Bihaća, a iz Banje Luke da se brane oko Sarajeva.  U Hagu su Karadžićevi svjedoci tvrdili da Srbi nisu bombardovali Sarajevo, ni slučajno, oni su samo čuvali okolinu toga grada, čisto ekološki. Kako li bi izgledalo da su se Bošnjaci organizovali i  otišli u Srbiju, opkolili Šabac, pa ga bombardovali i ubijali civile, a zatim rekli da su tamo išli samo zato da se brane? U Bijeljini 1. aprila proslavljaju Dan oslobođenja grada, kažu da su tada uspjeli pobijediti razularene muslimanske fanatike i hrvatske ekstremiste, mada, kako rekoše, niko od boraca ni na jednoj strani nije  poginuo, niko nije ni ranjen, ni zarobljen, stradali su samo civili koje su pobili arkanovci. I to im je oslobođenje! Ali, za ljude toliko sklone čudima to nije ništa neobično.

Evo, ovih dana se digla velika prašina zbog rezultata popisa. Dodik i društvo kažu : za Srbe je neprihvatljivo da Bošnjaka bude preko 50 posto. Čuj, neprihvatljivo! Dakle,  Bošnjaka može da bude koliko god hoćete, ali kad Dodik to ne prihvata, od toga nema ništa. Slično je i sa bosanskim jezikom. Kad je Ustavni sud BiH potvrdio najprirodniju stvar na svijetu – da svaki narod ima pravo da svoj jezik zove kako želi, oglasio se Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, i izjavio : “ Ja neću nikad priznati bosanski jezik”! Zamislite, predsjednik države neće nikad priznati jezik kojim govori više od polovine građana njegove države! On i njegovi smatraju da jezik Bošnjaka treba da bude jezik za zubima. Kad bih ja, slično Ivaniću, izjavio da ne priznajem, štajaznam, engleski ili kineski jezik, svi bi mi se smijali. Mogao bih, isto tako, reći da ne priznajem zakon gravitacije. A tek  kad bih izjavio da ne priznajem srpski jezik! Ali, čuda  važe samo za odabrane. Kaže tako Srđan Puhalo : “ “Čekam da se Dodik oglasi da li Republika Srpska prihvata Real kao šampiona Evrope.” Ako to dodikovci ne priznaju, džaba Realu što je pobijedio u finalu.

Takva su, eto, čuda koja nam serviraju političari, novinari, intelektualci i ostali velikani misli i djela naroda najstarijeg. Čuda nad čudima. Neviđena čuda.

Čuda od labuda.