Život još zadugo neće više biti onakav kakav je bio do juče
Sarajevo se nalazi pred novom opsadom, a njegovi stanovnici pred iskušenjima kakva do sada nisu imali.
U toku je planetarna bitka, teška i neravnopravna, između ljudi i njihovog nevidljivog i opasnog ubice zvanog koronavirus. Trenutno se odvija dramatična trka s vremenom – fatalni virus “žuri” da pokosi što više žrtava, dok ljudske zajednice čine sve da njegovo širenje zaustave, a zaražene izliječe. Tamo gdje je sve počelo, u Kini, pandemija jenjava zahvaljujući nadljudskim naporima i čeličnoj disciplini koju je naciji nametnula vladajuća diktatokratija, ali je Italija doživjela “zdravstveni poraz”.
Sumorne prognoze
Prognoze su prilično sumorne, pa pandemija novog virusa sve više prerasta u pandemiju straha. Uostalom, šta da radi prosječan Nijemac kad čuje kako kancelarka Angela Merkel poručuje naciji da bi čak 70 posto stanovnika najmoćnije evropske zemlje moglo biti zaraženo koronavirusom? Vlasti nas po nekoliko puta dnevno upozoravaju da su disciplina i solidarnost ključni faktori za kolektivno preživljavanje. S druge strane, mediji javljaju da ljekari i drugo medicinsko osoblje u regionu, da ne idemo dalje, padaju od umora boreći se za ljudske živote. Ali sve u svemu, najvažniji savjet koji epidemiolozi svima nama šalju glasi: Perite ruke što češće i bježite jedni od drugih što dalje! Što će reći: Ako se sam sačuvaš od koronavirusa, i doktori će te sačuvati. Sve to izaziva smušene reakcije stanovništva, čije su krajnosti strah na jednoj strani i potpuno ignorisanje opasnosti na drugoj. Ovo drugo je svojstveno prvenstveno mladima, koji svakodnevno slušaju kako je koronavirus ubica staraca. A pošto su starci živjeli dovoljno dugo, ako ih vrag i odnese, odnijeće ih po biološkom redu vožnje.
Socijalni psiholozi tvrde da je humor dobar odgovor na novonastalu situaciju, dokaz opstanka i nepristajanja na poraz svakodnevnog života. Navodi se primjer Italijana. Koronavirus je nanio težak udarac naciji, prisilivši 60 miliona ljudi da žive u karantinu. Ali vidjeli smo mlade ljude koji svirajući gitare na balkonima sablasno pustih gradova demonstriraju svoju vitalnost i unutrašnju slobodu. Međutim, humor i pjesma su jedno, a glupost, bahatost i neodgovornost nešto posve drugo. Neki političari su u početku potcjenjivali nadolazeće zlo, ne shvatajući da smisao cijele priče nije u tome da se ljudi smire, nego da se zaštite. Predsjednik Aleksandar Vučić pravio je neduhovite opaske na račun akutne pandemije, ističući kako mu je famozni virus bio razlog više da popije čašicu rakije dnevno. A onda je, svega sedam dana kasnije, uveo vanredno stanje u Srbiji! Čak se i jedan od vodećih srpskih epidemiologa, predsjednik nekakve Vučićeve komisije za svenarodno zdravlje, pred TV kamerama čudio kako to da se jedan narod koji je preživio sankcije i NATO bombardovanje sada plaši nekakvog virusa?! Najprometnije sarajevske ulice proteklih su dana bile pune pješaka. “Bojiš li se, jarane, ovog virusa?” “Ma, kakav virus, nas ni četnici nisu mogli uništiti granatama i snajperima.” Primitivizmu nigdje kraja. Što se tiče solidarnosti, ona je suspendovana sa najneočekivanijeg mjesta – u centrali Evropske unije! Tamo je, naime, dogovoreno da u sadašnjoj situaciji, opterećenoj migrantskom krizom i pandemijom, svaka članica EU mora da brine o sebi i svojim interesima, u što spada i zabrana izvoza medicinske opreme u treće zemlje. Humanost, politička stabilnost zapadnog Balkana i slične floskule – sve to ostaje zatrpano na nekom sporednom kolosijeku.
O kolektivnom preživljavanju u doba epidemije, o ljudskoj solidarnosti, požrtvovanosti i dobroti, o humanistima koji rizikuju vlastiti život boreći se protiv zla i smrti, o gomili koja malo šta od toga razumije – napisana je jedna genijalna knjiga, roman “Kuga” francuskog nobelovca Alberta Camusa, objavljen 1947. godine. Potreba da je ovih dana, nakon više decenija, ponovo pročitam, bila je samorazumljiva. Pronašao sam je u kućnoj biblioteci, naslijeđenoj od moje pokojne supruge. Knjigu je, kao prvo izdanje na srpskom, objavila beogradska Prosveta davne 1956. godine, u prevodu Jovanke Marković-Čižek. Radnja romana-alegorije, pisanog kao hronika, događa se nedefinisane 194… godine u zatvorenom gradu Oranu, napadnutom epidemijom kuge. Glavni lik je doktor Bernard Rieux, koji se stavlja na čelo borbe protiv nevidljivog i nadmoćnog pacovskog virusa i koji u tu borbu ulazi bez ostatka. Njegov najvažniji saradnik i prijatelj, stari mudrac Tarrou, dolazi na ideju da se osnuju dobrovoljni sanitarni odredi za borbu protiv kuge, od koje će, kao i drugi prijatelji doktora Rieuxa, i sam stradati. Ima tu više upečatljivo datih likova, koje povezuju humanizam, lična etika i pitanje o smislu života. Među njima je novinar Rambert, koji se u kugom zaraženom Oranu zatekao slučajno i odlučio da u njemu ostane. Kroz lik svećenika Panelouxa Camus problematizira pitanje Boga. Na početku epidemije, otac Paneloux drži u crkvi propovijed u kojoj tragediju grada Orana pripisuje Božijoj kazni, “jer mora da su mnogi vjernici griješili”. Međutim, kada se suoči sa smrću nevinog djeteta, Panelouxa počinje razapinjati sumnja u postojanje Boga. On stupa u sanitarni odred, u kojem požrtvovano radi sve dok ga kuga ne pokosi. Kad je kuga iščezla, doktor Rieux zaključuje da mu, poslije svega, ostaje samo sjećanje na kugu i na prijatelje, i odlučuje da napiše ovu hroniku, kako bi svjedočio u korist okuženika, i da kaže “da kod ljudi ima više stvari kojima se možemo diviti, nego onih koje možemo prezirati”.
Potreba za empatijom
Čitajući “Kugu” danas, Miljenko Jergović je doživljava kao temeljni i najvažniji roman o opsadi Sarajeva. I zaista, čitav niz događaja i prizora od kojih je bio sazdan život u ratnom Sarajevu, sav taj ritam svakodnevnice, kao da je bio preslikan iz Camusovog romana. Prema Jergoviću, “Kuga” je roman o zajedničkom iskustvu Orana i Sarajeva u zatočeništvu, u prvom slučaju literarnom, a u drugom stvarnom. “Opsada, ona koju smo mi doživjeli, premda ne i ova koju je u virtualnoj ostavinskoj raspravi naslijedila danas dominantna i vladajuća etnija, obilježena je vrlo snažnom empatijom. I što je manje bilo vanjskog svijeta u opsađenom gradu, što je obruč bio čvršći, a izolacija sveukupnija – bez struje, vode, telefona, bez ikakve veze s ljudima izvan obruča – to je potreba za empatijom bila izraženija. Ako trebam umrijeti, onda da umrem kao dobar čovjek. Tako je to izgledalo u tom Sarajevu i u laboratorijski preciznom derivatu sarajevske opsade, a tako to izgleda i u Camusovom romanu.”
Bilo kako bilo, Sarajevo se nalazi pred novom opsadom, ovog puta nevidljivog ubice, a njegovi stanovnici pred iskušenjima kakva do sada nisu imali. Život još zadugo neće više biti onakav kakav je bio do juče.
Piše: Gojko Berić
(oslobodjenje.ba)