(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

U aprilu 1992. godine Bijeljina je postala otvorena jama bez dna, puna mraka, puna straha. Nestajali su ljudi u njoj, u svako doba dana i noći, nestajali kao da su sačinjeni od vazduha, i nikad se više živi nisu pojavili. Za mnoge se ni danas ne zna, ne zna se kuda njihove duše lutaju tražeći spokoj koji pripada svim mrtvima.

Bio je to siguran metod unošenja panike među ljude koje je trebalo ukloniti sa prostora Republike Srpske. Ako svaki dan čuju kako je neko nestao, odjednom, i niko ne zna ništa o tome, šta im ostaje? Ni na ulicu ne smiju izaći mirno, ni zanoćiti u sopstvenoj kući, jer mrak može da ih proguta, može da ih odvede ko hoće i gdje hoće. Bošnjaci su bili ljudi-sjenke, kretali su se bojažljivo pored zidova i taraba, krili se i sklanjali da ih niko ne vidi, trudili se da budu što manji i neprimjetniji, ali ni to nije pomagalo. Uvijek iznova otvarala se jama bez dna i gutala žrtve bez reda i pravila. Iza njih su ostajali nedoživljeni životi, unesrećene majke, očevi, djeca, sestre, braća, čitav jedan mozaik tragedija koje ništa, pa ni vrijeme, ne može zaliječiti.

Mehmedaliju Jašarevića sam poznavao godinama. Bio je otvoren, pametan momak, sportista i šeret, jedan od onih ljudi u čijem se društvu uvijek lijepo osjećate. Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu i zaposlio se u Izvršnom vijeću Bosne i Hercegovine, na prestižnom mjestu, u glavnom gradu Republike, ali je uvijek ostao privržen Bijeljini. Nije bilo vikenda a da ga nisam sretao u čaršiji, uvijek vedrog i nasmijanog.

Krvavi talas rata protiv Bosne i Hercegovine zatekao ga je u Bijeljini, u klopci iz koje nije bilo izlaza. Uz familiju koja se osipala, nekako je gurao teške dane i noći, izlazeći samo kad se moralo. Ali, to nije moglo dugo trajati.

-« Bio je 18. februar 1993. kad sam brata vidjela posljednji put», priča Zumreta Hadžibeganović, stara Bijeljinka. Pošao je na pijacu da nešto kupi, veli : odmah će se vratiti. Ali ga nema, pa nema. Čekamo, strah počinje da nas obuzima. Drugi brat Džemal bio je s nama, pa je skočio, nije mogao više da čeka, i otišao u policiju. Tamo su mu potvrdili da je Meho privođen, ali su ga, kažu, pustili. Zašto je privođen, pitao je Džemal, i dobio jasan odgovor : «To nije tvoja briga, idi sad».

Meni se činilo da ću da poludim od neizvjesnosti. Danima smo čekali neki haber, da čujemo nešto, al uzalud. Niko ništa nije znao, ni policija, ni sud, ni Međunarodni Crveni krst.Teško mi je i da se sjećam toga, jer ja sam mog Mehu odhranila, na rukama ga nosila. Ja sam rođena 1944. godine, on je bio deset godina mlađi od mene. Brat Džemal je rođen 1930. godine, sestra Dželila osam godina kasnije. Nas dvoje mlađih posebno smo se voljeli, on mi je bio sve. Ostavio je iza sebe sina Vedada koji je tada imao 16 godina, ostavio ga da raste sam u svijetu punom mržnje i bijede. Svima nam je ostavio tugu koja ne prolazi. To je moja rana, teška rana koja ne zacjeljuje. Dali smo krv za DNK analizu, ali se bojim dana kad će ga, možda, identifikovati. Čini mi se, da mu vidim kosti, ne bih to mogla preživjeti.»

………………………………………..

      Ko je i zašto ubio Mehmedaliju- Dalu Lekušića u prvim danima aprila 1992. godine? Njegovo tijelo nađeno je u jarku, pored sporednog puta u pravcu Tuzle. Krenuo je svojim autom u Tuzlu i završio nedaleko od Bijeljine, s metkom u potiljku.

Kako je nestao Ibrahim Aljić Baja ( sin Omera, rođen 1964. godine)? I on je izašao na ulicu, bio je 26. maj 1992. godine, i od tada ga niko nije vidio. Gdje ga tražiti, koga optužiti, šta učiniti da se makar istina sazna?

Gdje je  u aprilu 1992. godine nestao Bego Ramić ( rođen 1954.), posljednji put viđen u Rači? Šta se te, 1992. godine, dogodilo u Priboju Muji Batanoviću ( sin Rame, rođen 1956.) ?   Jusuf Cindrak (sin Osmana, rođen 1978.) nestao je 6. aprila 1992. negdje na  Majevici, kao i Aljo Dedić ( sin Edhema, rođen 1967.), dvije godine kasnije. U jamu bez dna upao je 1992-ge i Mehmed Ćatić (sin Mahmutov, rođen 1955), kao i Munira Džin ( rođena 1955.) i Nedžad Hidanović ( sin Rašanov, rođen 1972).

Raifu Imanagiću (rođen 1927) izgubio se svaki trag u aprilu 1992-ge, a Alija Jakupović ( sin Džemala, rođen 1954.) nastradao  je u Bijeljini 22. septembra te iste godine, kao i Hajra Hajdarević ( kći Salke Alagića, rođena 1923) i Hrusto Halilović ( sin Nurije, rođen 1942.).

Starica Fatima Komadarić ( rođena 1934.) nestala je 18. aprila 1992. godine, i uzalud su bila sva traganja za njom, sve molbe i apeli. Kao da je u bezdanu jamu upala. Osam dana kasnije nestala je i Almina Osmančević  (kći Zaima, rođena 1973. u Busovači). Te 1992. godine nastradali su i : Redžbecaj Perparim ( sin Ćerima, rođen 1973), posljednji put viđen u Janji, kao i Irfad Redžić ( sin Mehmedov, rođen 1961.), Hajrudin Salkanović ( sin Nezira, rođen 1956), Mujo Salkić ( sin Latifa, rođen 1960.), Sejdi Ferdin sin Rafisa, rođen 1971.), Šefik Smajić ( sin Osmanov, rođen 1955.), Zendeli Mehas /otac Mecail, rođen 1970) i Ziberi Hajruš ( otac Sefer, rođen 1968.).  Trećeg dana aprila 1992. nestao je i Feredin Sejek, kao i Hiljmazi Mersim. Tog istog dana bivši komandir Stanice milicije  u Bijeljini Hasib Kupus  (rođen 1947), poznat i cijenjen Bijeljinac, otišao je u Krizni štab da pita za svoje komšije, koje su arkanovci odveli. Mislio je da će svojim autoritetom moći nešto da učini za njih. Kažu da je ušao u Krizni štab i predstavio se. Arkanovci su ga samo pogledali, i jedan od njih je rekao : « Mi takve i tražimo»

Nezaj Ćani ( otac Zulfi, rođen 1967.) nestao je u Janji, a Dževad Ramadanović ( sin Rame) u Bijeljini.

Muhiba Salihović ( otac Mehmed, rođena 1941.) stradala je 1992. godine u Bijeljini, kao i Ibrahim Suljić. U Bijeljini je nastradao i Nedžbedin Ljatifi  (otac Abus, rođen 1972.), a u Janji Asim Topalović ( sin Hase).

Jusuf Aličić je jedne zimske noći izašao u dvorište, učinilo mu se da je čuo nešto. Bio je 21. decembar 1992. godine i mraz je stezao sve više. Odjednom su odjeknuli pucnji. Žena je u panici istrčala iz kuće i zastala kao ukopana. Na zemlji je ležao Jusuf, krv je natapala hladnu zemlju. Još je disao. Komšija Srbin odmah ga je ubacio u auto i odvezao u bolnicu. Ali, bilo je kasno. Ubica nikad nije pronađen, možda i zato što ga niko nije ni tražio.

Zna se da je Najla Džafić ( rođena 1931.) ubijena zajedno sa sestrom u pokolju članova poriodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić 24. septembra 1992. godine, ali se ne zna šta je bilo sa Mejrom ( kći Pašana, rođena 1968.) i Suadom ( kći Senada, rođena 1989.) Čajlaković, kojima se trag izgubio 1993-će.

Stari Bijeljinac Jusuf Hodžić, s nadimkom Cigo  ( rođen 1929) bio je poznat i omiljen u čaršiji. Dugogodišnji poslovođa u bijeljinskom GIK-u «Rad» imao je mnoštvo prijatelja i zeta Srbina, vojno lice na službi u Beogradu, pa je mislio da se njemu ne može ništa desiti. Njegova žena Subhija je radila u kiosku pored Gradskog parka, preko puta kafane «Bled». Bojeći se i sklanjajući se svima s puta dogurali su do 1994. godine. Ali, jedno veče došla je po njih vojna policija. Kosti Jusufove nađene su na groblju u Sremskoj Mitrovici, Subhijine još nisu.

Munira Omić ( otac Bajro, rođena 1922)  nastradala je u avgustu 1994. godine u Bijeljini, a Muhamed Salkanović ( otac Jusuf) u Priboju. Suljo Nukić ( rođen 1925. u Srebrenici) ubijen je u Bijeljini 18. avgusta 1994.

U julu 1995. nestao je Mehmedalija Memišević ( sin Nezira, rođen 1960.), a 10. novembra i Halid Mujičić ( sin Halila, rođen 1964.).

Jama bez dna nije gutala ljude samo na bijeljinskim ulicama.

Kosti Janjarca Hakije Gutića, odvedenog iz bijeljinskog «Žitoprometa» 21. jula 1992. godine,nađene su u Sremskoj Mitrovici.

Znatno ranije nestala je  i Senija Redžić ( kći Fehe, rođena 1961.). Zahir Krdžić je uspio da pobjegne iz pakla, ali ga je policija izvukla iz autobusa u Bačkom Brijegu. Porodica je dobila obavijest da je, kako policija kaže, umro od infarkta i da je sahranjen na groblju u Subotici.

Spisku mrtvih kao da nema kraja. I to je, svakako, samo dio stvarnog spiska, niz imena do kojih je autor ove knjige uspio doći, u situaciji kad su ljudi raseljeni širom svijeta i kad su neizvjesne sudbine i mnogih živih, a kamoli mrtvih. Sigurno je da ćemo godinama dopunjavati i dopisivati ovaj strašni spisak, jer knjiga koju čitate samo je početak te evidencije zla.

Komentari