Auschwitz-mjesto s kojim počinje i završava Europa

Piše: Miljenko Jergović

Uz golemu većinu Židova tamo su bili Romi, ljevičari, komunisti, masoni, homoseksualci, socijaldemokrati te poneki istinski vjernik.

U subotu 27. siječnja 1945. jedinice Crvene armije oslobodile su koncentracijski logor Auschwitz. Dočekalo ih je pet tisuća ljudi, uglavnom živih kostura, “muslimana”, kako su u žargonu čuvara logora nazivani ti mrtvaci kojima nekim čudom još uvijek kuca srce. O tome mogao bi svjedočiti ugledni hrvatski građanin Jakob Dencinger, koji živi u Osijeku, kao jedan od posljednjih živih čuvara Auschwitza. Gotovo da i nema svjedočanstava o tom 27. siječnju, jer Sovjeti i nisu znali što će tamo vidjeti, niti su, poput Amerikanaca, uza se vodili jedinice propagandista, snimatelja i kroničara, koji su dokumentirali oslobađanja koncentracijskih logora. Auschwitz je oslobođen u tišini, nijemo i bez glasa.

Između 17. i 21. siječnja, esesovci, bivši čuvari Auschwitza, pred sobom su prema zapadu potjerali oko 56.000 zatočenika. Zašto su to učinili? Zato da bi im poslužili kao živi štit, ili zato što ni u trenucima konačnoga poraza nisu mogli dopustiti preživljavanje tolikog broja ljudi? Među logorašima u Auschwitzu od utemeljenja tog logora 26. rujna 1942. najbrojniji su bili Židovi. Deportirani najprije iz Poljske, a onda i iz svih dijelova okupirane Europe, stizali su tu, kao i Romi, na osnovi rasne, umišljene biologističke diskvalifikacije, a ne na osnovu socijalnog položaja, političkog ili svjetonazorskog stava. Oni su bili krivi time što jesu. Trebalo je učiniti da nisu. A zatim je trebalo još učiniti i to da se više nitko ne sjeća da su ikada i bili.

U rano doba, u prvih nekoliko mjeseci postojanja logorskog kompleksa, u Auschwitz dovođeni su sovjetski ratni zarobljenici. Nakon toga, zajedno sa Židovima, pristizali su politički zatočenici, iz Njemačke, Poljske, Francuske, Srbije… bili su to komunisti, socijalisti, socijaldemokrati, sindikalisti te masoni, poneki nepopravljivi građanski liberal, protestantski ili katolički svećenik koji je odbio povinovati se nacističkim vlastima. Potom, bili su tu homoseksualci, ponešto beskućnika i prosjaka, i vrlo mali broj pacifista, uglavnom pripadnika njemačkoga i austrijskog plemstva. U Auschwitz su, uglavnom, u svrhu medicinskih eksperimenata dovođeni i duševni bolesnici. Ali golema, neusporediva većina zatočenika bili su Židovi.

Osim iz razloga pijeteta i neke više ljudske istine, ostale valja nabrajati ne da bi se relativizirala ili razblažavala činjenica da su nacistički logori smrti bili namijenjeni Židovima, nego da bi se naglasilo tko su bili povijesni saveznici i supatnici židovskoga naroda. Valja to ponoviti: komunisti i ostali ljevičari, lezbijke i pederi, pacifisti, te pokoji mason, građanski liberal i svećenik koji bi svojom žrtvom, ali i svojim izuzetkom od općega pravila, spašavao lice crkve pred poviješću.

Od onih 56.000 zatočenika što su ih esesovci potjerali pred sobom, trećina je pomrla ili poubijana na putu. Ostali su, uglavnom, preživjeli. Među njima najviše će biti preživjelih svjedoka. Među svjedocima dva su velika europska pisca: Jorge Semprún, španjolsko-francuski komunist, republikanski borac, budući prozaist i politički aktivist, te Primo Levi, talijanski Židov, koji će život okončati samoubojstvom, ne nalazeći smisla svijetu nakon Auschwitza. Njih dvojica bili su vrlo različiti: Semprún je počinio “delikt mišljenja”, koji će ponavljati dok god bude živ, pa će devedesetih dolaziti u opkoljeno Sarajevo, solidarizirati se i širiti istinu o zlu i ravnodušnosti od kojih je stradavao taj grad, dok je Primo Levi dopao u logor kao suštinski apolitičan čovjek, koji će svoj identitet i svjetonazor stvarati na najstrašnijem mjestu na svijetu. Mnogi su ljudi Židovima postali u Auschwitzu, kao što su mnogi Srbima postali u Jasenovcu. To je nešto čime se europska književnost bavi već sedamdesetak godina, oslobođena iluzije da bi ikada ova tema mogla biti potrošena.

Nakon pobjede nad fašizmom, nestao je jedan logorski svijet, ali onaj drugi, o kojemu se duže šutjelo, nastavio je da postoji još barem deset godina. Sustav Gulaga, Kolimu, Magadan, Sibir nije umjesno spominjati u istoj rečenici s Auschwitzom, Majdanekom, Treblinkom, jer čim se to učini, relativizira se nacistički zločin, Šoa, Holokaust, istrebljenje europskih Židova i svih njihovih povijesnih saveznika i duhovne subraće, koje su nacisti vrlo precizno označili. Ali već u sljedećoj rečenici, slobodni smo, bez potrebe za ikakvom usporedbom, govoriti o Gulagu.

Način i razlog tog i takvog govora obrazlagao je Danilo Kiš. Njegovi autentični svjedoci bili su Karlo Štajner, jugoslavenski komunist, koji je preživio sedam tisuća dana u Sibiru, Varlam Šalamov, Aleksandar Solženjicin… U Gulag se dolazilo na osnovu delikta mišljenja, naravno, uglavnom lažnog, jer zatočenici većinom nisu ni pomislili, a kamoli izgovorili ono za što su bili zatočeni. Ali činjenica jest da u sovjetskim logorima nisu završavali ljudi pogrešne boje kože, krivoga rasnog ili nacionalnog podrijetla (iako su i te okolnosti doprinosile zatočenju).

Smisao ovakvog govorenja o različitim sustavima koncentracijskih logora nikada ne smije biti u njihovoj međusobnoj usporedbi. Riječ je o nečemu drugom: nakon ere nacističkih logora, kojoj su, istina, prethodili turski zatočenički logori za Armence i belgijski logori smrti za Kongoance, i ere Gulaga, do današnjih se dana nastavlja kontinuitet logorologijske povijesti Zapada. Činjenica da više nema Auschwitza ili Kolime, i da se industrija smrti svela na omanje laboratorije, ne govori o suštini problema, nego samo o logici epohe.

Guantanamo je američki koncentracijski logor, pod izravnom kontrolom State Departmenta i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. I kao što je nacistička Njemačka razvijala mrežu logora smrti u okupiranim dijelovima Poljske, tako su i Amerikanci svoj maleni logor smjestili na Kubu. Hitlerovci su se u deportiranju zatočenika s popriličnom ravnodušnošću odnosili prema granicama svojih satelitskih država, tako se Amerikanci ravnodušno odnose prema granicama nekih stvarnih država, deportirajući ljude iz Bosne ili Pakistana u svoje logore.

Nijemci su se koristili infrastrukturom europskih željeznica, Amerikanci infrastrukturom europskih aerodroma. Generalno govoreći: logori jednih neusporedivi su s logorima drugih. Uspoređujući osobna stradanja: sudbina pojedinaca koji su proveli desetak godina u mučilištu Guantanamo nije baš nešto ugodnija od sudbine onih koji su svojih desetak godina proveli u sustavu Gulaga.

Uskoro više neće biti živih svjedoka Auschwitza. Što će se tada dogoditi? Hoće li netko reći da Auschwitza nije ni bilo? Sigurno hoće, jer takvi se glasovi i danas čuju. Europski identitet je, međutim, identitet istine o Auschwitzu, istine o logorima. Europljani su najprije po tome Europljani, a tek onda su Europljani po svemu drugom. Istina o logorima pretvorit će se u laž ako Europljani požele biti dobrim susjedima Jakobu Dencingeru. On je, naime, besmrtan.

 

(buka.com)

Komentari