Gdje se nalazi zemlja, da prostiš, Bosna? U Africi, u džunglama Amazona,  u pustim stepama Azije? Ili na Marsu? Bi li iko rekao da je to država u Evropi, da je tu bila odvajkada, bar geografski, i da nigdje nije micala, evo, već više od hiljadu godina? Pa, ako je već tu, što ne vladaju u njoj pravila kakvih se drži i Evropa i butum dunjaluk koji liči na tu staru damu otmenih manira? Što je baš ta, da prostiš, Bosna, ostavljena da, kao siroče, prosi malo evropske pravde, da moli za zrnce demokratije kakvu ta Evropa gaji u svojim raskošnim  vrtovima, zašto ti nesretni Bosanci i Hercegovci moraju svakoga dana uvjeravati svijet da su i oni kao i ostala živa bića, da imaju ruke, noge, pa čak i glavu, da imaju slične kuće, sela, gradove, da se raduju sličnim stvarima i zbog sličnih plaču? Zašto njima niko ne vjeruje, pa ih stalno provjeravaju, nadziru, naređuju im, tjeraju ih tamo i ovamo, pa im čas daju, a čas oduzmu, učeći ih stalno onome što su svi u nesretnoj zemlji Bosni znali vijekovima prije njih? Zašto su evropski mudrijaši vazda smatrali da bosanski muslimani, mirni i dobri Bošnjani,  nisu po mjeri gospođe Evrope, pa su stalno puštali da ih ubijaju, progone, negiraju, i Austro-Ugarska, i Kraljevina Jugoslavija, i četnici, stari i novi, i ovi današnji vladari, koji svoje nemaju, a tuđe ne daju, i oni s lijeve, i oni s desne strane, i ovi ovdje, i oni tamo?  Za njih je nepodoban svaki Bosanac i Hercegovac, svako ko voli svoju državu i želi joj dobro, pogotovo ako tu i živi. Ako ode u neku drugu zemlju, u redu, mogu ga nekako i trpjeti, ali Bosanac u Bosni – to je opasna vrsta koju stalno moraju kontrolisati, da se ne osili, pa počne tražiti prava kakva pripadaju svima, čak i retardiranim ljudima u evropskim državama.

Evo, recimo, slučaj Sejdić-Finci. Radi se, naravno, o izboru članova Predsjedništva BiH, jedne uglavnom nebitne, dekorativne ustanove, koja glumi šefa države. Po Ustavu BiH, koji je dio Dejtonskog sporazuma,  mjesta u Predsjedništvu ima samo za pripadnike tri takozvana konstitutivna naroda. Ko god nije Bošnjak, Srbin ili Hrvat, ne može se kandidovati. Uz to, ni Bošnjaci i Hrvati u RS-u, kao i Srbi u FBiH ne samo što se ne mogu kandidovati, nego ne mogu ni glasati za koga hoće. Neupućen čovjek bi mogao zapitati : pa zašto je međunarodna zajednica to dozvolila? Da, ali ta ista međunarodna zajednica je i skrojila Dejtonski sporazum i Ustav i definisala takvo pravilo. A kad su se Dervo Sejdić i Jakob Finci, u ime Roma i Jevreja, pobunili, pa tužili državu Bosnu evropskom sudu ( umjesto da tuže tvorce Dejtona), Evropa nije imala kud, pa je naredila da se to dovede u sklad s njenim pravilima. Jeste, vraga! Kako to dovesti u red, kad ne valja ništa  u državi Bosni?

Dodik i Srbi su odmah rekli da se to njih ne tiče, oni će stvar jednostavno riješiti : promijeniće samo jednu riječ u svom, entitetskom Ustavu, pa će napisati da se bira jedan ( a ne Srbin, kako sad piše) iz RS-a, i gotovo. A Srbin će svakako biti, jer su taj problem još davno riješili Karadžić i Mladić, a međunarodna zajednica priznala da je genocid bio opravdan i da je Republika Srpska legalno nastala na zločinima, progonima, koncentracionim logorima i kostima Bošnjaka i Hrvata.

HDZ-vi Hrvati su se razgalamili, viču da je to prilika da se riješi «hrvatsko pitanje». Jer, Hrvati, iako ih ima svega desetak posto, imaju ista prava kao i Bošnjaci i Srbi, ali im to malo! Pa hoće više. To jest da hrvatskog člana Predsjedništva biraju oni, kako bi to bio «pravi Hrvat». Po mjeri Dragana Čovića. Bošnjački političari, po običaju, zbunjeni, svađaju se ko će gdje, a u Bosni je vazda bila nezgodna situacija, da zbunjeni namah naiđu na nekog ludog. (Nisam pomenuo Dodika). I eto ti belaja. I svi oni zajedno zaključuju kako je najvažnije da Hrvati budu zadovoljni, treba im omogućiti da biraju sami sebe, i sve će biti u redu. O Sejdiću i Finciju – opet niko ni mukajet. Pa je karikaturalni Emil Vlajki predložio da se na izborima svaki glasač upiše – ko je i šta je i kojem narodu pripada, pa da se onda baška sabiraju glasovi za svaki narod. Jest, al šta će ako se ja tada, taki mi ćeif bude, upišem kao Hrvat, pa glasam za Hrvata, ili se upišem kao Srbin, Tatarin, Novozelanđanin, ko će mi šta? I ako isto učine stotine hiljada ljudi, pa izglasaju sve same «nepodobne» Srbe, Hrvate, Bošnjake?

Pošto meni ništa nije jasno, ja bih, ako mogu, pitao te međunarodne face : ima li u vašoj zemlji svaki građanin pravo da glasa za koga hoće? Ako ima, zašto nama naređuju da glasa svako za svog, i da im tog njihovog opet neko unaprijed odredi? Mogu li ja, Bošnjak koji živi u RS-u, glasati za bilo kog kandidata, po svom izboru? Recimo, kandiduju se Bogić Bogičević, Željko Komšić, Bakir Izetbegović, Marko Vešović, Miro Lazović, Emir Suljagić, Senadin Lavić, a ja glasam po svom izboru, neću da kažem za koga! Glasam za koga ja hoću, bez obzira na to iz kojeg je entiteta, kantona ili opštine, i koje je nacije, vjere, boje kose i očiju! I kako mu se zove očinji otac. Zašto se u Ustavu ne promijeni odredba po kojoj se u Predsjedništvo BiH biraju predstavnici entiteta? Zar je BiH unija entiteta? I zar Srbin ne predstavlja sve Srbe u BiH, kao i Bošnjak i Hrvat? Kad će, na taj način, biti izabran iko od « ostalih»? Zašto se za srpskog člana ne može kandidovati Srbin iz Drvara, a za Bošnjačkog Bošnjak iz Janje? Zar je svako od nas manje Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej – ako je iz «pogrešnog» entiteta? Može li se Predsjedništvo, uz takva pravila birati u Skupštini BiH, pa bi svima bilo potaman?

I zašto vi, koji ste oličenje demokratije, ne kažete nama u Bosni  šta i kako da radimo? Ako ste nam već nametnuli ovakvu državu, što nam ne nametnete i to? Pa da i mi budemo sretni kao vi. I da konačno, svi zajedno,  uđemo u tu, da prostiš, Evropu!

Komentari