Piše: Muharem Bazdulj

Rezultati izbora u Holandiji obradovali su mnoge antinacionaliste, nominalne ljevičare i kosmopolite. Ipak, koliko god da je dobro da je Wilders poražen, to ne znači da ima razloga za slavlje.

Juče je službeno, odnosno astronomski, počelo proljeće. Na razini najbanalnije simbolike, proljeće je uvijek predstavljalo simbol novog početka, nove epohe. Ratovi obično počinju u proljeće, a fraze kakve su “praško proljeće”, “hrvatsko proljeće”, odnosno “arapsko proljeće” imale su i imaju političku konotaciju društvenog prevrata. Iz evropske perspektive, tekuća godina, pa i njeno proljeće, očekivani su sa nervozom, zebnjom i strahom. Prošlu godinu su, naime, obilježili uspjeh referenduma o izlasku Velike Britanije iz Evropske unije, odnosno izbor Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Američkih Država, što je označilo oštro skretanje udesno kod ključnih zapadnih sila pa se rodila bojazan da je nešto slično neizbježno i u drugim zapadnim zemljama, naročito onim u kojima su redovni izbori zakazani upravo za 2017. godinu. Naslov ove kolumne koji se poigrava sa naslovom romana Vladana Desnice i prezimenom njegovog autora, zatim s naslovom romana Alije Isakovića te sa stihom Gorana Bregovića ukazuje na tu bojazan.

Martovski izbori u Holandiji početak su serije važnih izbora u važnim zemljama Evropske unije koja se nastavlja predsjedničkim izborima u Francuskoj, a kulminira parlamentarnim izborima u Njemačkoj. Samo dan-dva uoči holandskih izbora, dopisnik hrvatskih medija iz Bruxellesa Augustin Palokaj zgodno je sažeo evropske strahove i nade tim povodom: “U Nizozemskoj se održavaju parlamentarni izbori koji će biti od velike važnosti ne samo za ovu državu već i za cijelu Evropsku uniju. Strahuje se od pobjede ekstremne, antiislamske i anti-EU stranke za slobodu Geerta Wildersa. Ipak, bez obzira na uspjeh, ta stranka nema šanse osvojiti vlast, tako da se ovi izbori ne mogu vidjeti kao početak mogućeg izlaska Nizozemske iz EU. (…) Nizozemska, sa 17 milijuna stanovnika, kao jedna od osnivačica EU i veliki neto uplatitelj u zajednički proračun, ključna je za Evropsku uniju.”

Izbori su, kako je poznato, završili, a Evropa je, vele nam novinski i agencijski naslovi, odahnula. Ipak, oni koji u čitanju novina ne idu dalje od naslova lako bi mogli pomisliti da je Wilders potučen do nogu. To, međutim, nije tako. Njegova partija je osvojila 20 od ukupno 150 poslaničkih mjesta u parlamentu, a u prethodnom sazivu ih je imala 15, što će reći da su doživjeli rast od preko 30 posto. Osvojili su takođe više od 13 posto glasova i druga su po snazi stranka. Istini za volju, nisu pobijedili. Trijumfovao je aktuelni premijer Mark Rutte, čija je partija osvojila oko 21 posto glasova, odnosno 33 poslanička mjesta. To je vidno više od Wildersa, ali treba imati u vidu da je u dosadašnjem sazivu parlamenta ova partija držala 41 poslaničko mjesto, što će reći da su doživjeli ozbiljan pad. U nekom drugom kontekstu, ovakav ishod bio bi proglašen Pirovom pobjedom. U situaciji u kojoj je Wilders proglašen strašilom od koga treba da se plaši cijela Evropa, pobjedi se, kakva god da je, ne gleda u zube. Ipak, ima jedan detalj zbog koga Wilders komotno može da zadovoljno trlja dlanove. U finišu predizborne kampanje, strahujući od poraza, Rutte je u dobroj mjeri preuzeo upravo Wildersovu retoriku, koliko god da se poslije pobjede hvalisao kako je njegov rezultat zaustavljanje “pogrešne vrste populizma” (on, reklo bi se, misli da je baš njegova vrsta populizma – ona prava). Ako Wilders i nije pobijedio personalno, njegova retorika i politika ksenofobije i zatvaranja u dobroj mjeri jeste. To je lekcija koju treba imati na umu u predvečerje skorašnjih francuskih predsjedničkih i njemačkih parlamentarnih izbora.

Za manje od mjesec, odnosno 23. aprila, na programu su, dakle, francuski predsjednički izbori. Na francuskom se Geert Wilders kaže Marine le Pen. Po svoj prilici, ako ne bude nekog neočekivanog razvoja događaja u preostale četiri i po nedjelje, ona teško može da pobijedi, ali je na izvjestan način, nepersonalni, pobjeda njene politike već osigurana. Njene ideje koje su do prije nekoliko godina prosječnom glasaču ipak bile odbojne postale su – mainstream. A do ključnih ovogodišnjih izbora valja će nam ipak pričekati da prođu cijelo proljeće i cijelo ljeto. Njemački parlamentarni izbori zakazani su za sami početak jeseni, za 24. septembar. Teško je pronaći bolju ilustraciju našeg vremena od činjenice da lavovski dio liberalne javnosti diljem Zapada navija za pobjedu – Angele Merkel. Ključno pitanje, međutim, čak i nije toliko da li će Angela Merkel pobijediti. Značajnije je možda – s kakvom (odnosno čijom) politikom će da pobijedi. Jer izvjestan uspjeh ekstremnih desničara na nekim lokalnim i regionalnim izborima poput korozije počinje da djeluje na ukupan politički diskurs. U tom smislu i nije najvažnije ko će da trijumfuje na usponu pogrešnih i zloćudnih ideja. Barem mi na južnoslovenskom Balkanu bismo trebali da budemo svjesni da vrsta politike može da bude važnija od njenog personalnog nosioca. Mi smo se nagledali situacija u kojima isti ljudi provode različite politike: od Ive Sanadera do Aleksandra Vučića, od Zdravka Tomca do Milorada Dodika, da i ne pominjem sve one fine kosmopolitske komuniste koji su se jednog jutra probudili kao nacionalisti. Wildersov poraz, odnosno činjenica da nije pobijedio, još uvijek, hoću reći, barem iz evropske perspektive, ne znači ništa. Tek pred kraj 2017. ćemo znati da li je klatno zaista promijenilo smjer.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari