Piše: Jusuf Trbić

Kad je, konačno, u nedelju 5. aprila objavljeno da su navodne borbe završene i neprijatelj poražen, a narod može izaći na ulice, Bošnjaci su pogledali u svoje rane. Mrtvi ljudi, žene i djeca, nestali za kojima traga familija, tuga do neba, strah i neizvjesnost. Ispostavilo se da nikakvih borbi nije bilo, niti ih je moglo biti, a da  su glavni neprijatelji vojsci, policiji, Teritorijalnoj odbrani i naoružanom srpskom narodu bili stari ljudi i žene, djeca i civili koji su ubijani u njihovim kućama ili iz kuća odvođeni u nepoznato. Leteći ćilimi nepoznatog porijekla odnijeli su u oblake navodne muslimanske ekstremiste, ni na jednoj strani nije poginuo ni jedan naoružani i uniformisani čovjek, niko nije ni ranjen, ni zarobljen, ni snimljen, niti je kome suđeno, nikakvih tragova borbi nije bilo, i ljudima se činilo da su sve to sanjali. Dženaze koje su išle jedna za drugom pokazale su, ipak, da to nije bio san.

Izvori Haškog tribunala kažu da je u prvim aprilskim danima ubijeno 400-500 ljudi. Moj spisak ubijenih je kraći, ali ja, kao pojedinac, sigurno nisam mogao doći do potpunih informacija. Ubijeno je, recimo, mnogo Albanaca, ja sam pronašao imena desetak njih, ne zna se koliko je Roma pobijeno, mnogi su ljudi nestali, a da se za njih ni do danas ne zna…  Aprilski zločini još su prekriveni maglom.

A nakon što su samoproglašeni “oslobodioci grada” završili s “oslobađanjem”, mir je trajao kratko. Već 1. aprila otvoren je logor u Batkoviću, a nakonkratkog vremena   počelo je dugo i krvavo “oslobađanje”, iz dana u dan, iz noći u noć, bez prestanka, sve do kraja 1995. godine. Pakao se otvorio u Bijeljini i Janji. Stotine nedužnih ljudi je ubijeno, hiljade je prošlo kroz logore i prinudni rad, 35 hiljada Bošnjaka je protjerano, zavladali su teror, pljačka, tortura, silovanja, ponižavanja,  beznađe, ludilo koje nije imalo kraja. Kampanja etničkog čišćenja bila je osmišljena detaljno i precizno. Trebalo je ljude natjerati da sami odlaze, ali da odu tako teško i s takvim uspomenama, da im nikad više ne padne na pamet da se vrate. Započela su odvođenja ljudi, koji se više nisu vraćali, noćne racije, kamioni su dolazili pred kuće, unaprijed odabrane, čitave porodice su ubacivane u vozila i odvođene u nepoznato. Ljudi su hvatani po ulicama i odvoženi na prinudni rad na Majevicu, Vojkan Đurković je, po specijalnom odobrenju Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića, organizovao etničko čišćenje širokih razmjera, pljačkajući nemilosrdno sve koji su mu došli do ruku. On i njegovi ljudi su uzimali “taksu” za izlazak, a zatim su, uz pomoć policije, sve njih odvozili na Majevicu, tu ih detaljno pljačkali, a muškarce, uprkos tome što su platitili za deportovanje ili u sudu “prepisali” kuće i imovinu na ime Vojkanovo ime, upućivali su na prisilni rad na liniju fronta, ili u neki od dva logora koje je sam Đurković držao u Loparama. Po one koji nisu sami došli da traže odlazak, dolazili su noću Đurkovićevi ljudi, izvlačili ih iz kuća, pljačkali i odvodili na Majevicu, gdje se čitav postupak ponavljao. Ljudi su morali proći torturu da bi dobili “izlaznice” u Opštini,  a onda su ih na granici izbacivali iz autobusa, činilo se – nasumično. Jednog dana svi prođu, drugog niko, trećeg dana izvode Bošnjake i maltretiraju ih, pa vraćaju nazad… Strah raste, krv i suze teku Semberijom, smrt hoda ulicama i bira žrtve. Ritam zločina ubrzava se kad zlikovci zaključe da iseljavanje ide suviše sporo. Tada počine neki strašni zločin, nakon kojeg Vojkan i ostali zadovoljni etnički čistači imaju pune ruke posla. Bili su to dani, mjeseci i godine užasa, kakve ovaj dio Bosne nije zapamtio u svojoj dugoj istoriji.

Nije bilo noći da u nekom dijelu grada nisu odjekivali krici, naredbe, plač, pucnji, a niko nije smio da izađe, da vidi šta se dešava. Sutradan su se u prazne kuće doseljavali neki nepoznati ljudi, koji su tu pronašli svoje novo vjekovno ognjište. Nestajali su Bijeljinci kao da ih je vjetar odnio. Viđeniji čaršijski ljudi natjerani su da metu ulice i rade najprljavije poslove, a kad je ubijen ugledni čovjek Salko Kukić, mnogi su otišli. Talas iseljavanja malo je zastao krajem ljeta, ali su se Karadžićevi fašisti potrudili da mu daju ubrzanje. Logor Batković je radio punom parom, tu su dovođeni i ljudi iz drugih dijelova BiH, i svi su prolazili neviđenu torturu. Logoraši su bili robovi koje su logorske vlasti iznajmljivale seljacima za rad na njivama, ili su odvođeni na kopanje rovova i sječu šume na Majevici, a neki su upućeni na robovski rad u Srbiju. Bilo je i onih koji su skončali u logorima u Srbiji. Koliko je nama poznato, više od 80 ljudi  ubijenoje u logoru ili na kopanju rovova.

A u Bijeljini je teror trajao bez prekida. Nije bilo dana da neko nije ubijen, na smrt premlaćen, opljačkan, ponižen, deportova ili odveden, da se više nikad ne vrati. Redaju se zločini, lanac bez kraja. U Janji je 2013. godine, u krugu Atik džamije, podignut spomenik civilnim žrtava, sa više od pedeset imena nedužnih ljudi koje su Karadžićevci pobili bez milosti. Krajem jula te 1992. godine specijalna policija iz Banje Luke pokupila je na ulici šesnaest  Bošnjaka i odvela ih u MUP. Tamo su strašno mučeni, a onda odvezeni na obalu Drine, gdje su poklani, jedan po jedan, a tijela bačena u vodu. Jedan od njih uspio je čudom da preživi. U noći uzmeđu 24. i 25. septembra 1992. godine jedinica specijalne policije iz Banje Luke, poznata kao “Pahuljice”, koja je bila odgovorna samo vrhu vlasti, izvela je iz kuća 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo sedmoro djece i osam žena, od toga su četiri bile starije od 60 godina. Odvedeni su na obalu Drine i pobijeni, uz asistenciju domaćih policijskih i bezbjednosnih snaga. Bila je to jasna poruka ostalim Bošnjacima – da vide šta ih čeka.

 

Smrt kao sudbina

       Smrt se tih dana i godina baš odomaćila u Bijeljini i Janji. Nekad je dolazila u policijskoj, nekad u vojnoj uniformi, ili u običnom odijelu. Odvodila je ljude, a niko nije znao ili nije htio da zna za njih. Kasnije su ih godinama pronalazili na grobljima u Sremskoj Mitrovici i Šapcu, a za mnogima se još traga. U martu 1993. godine porušene su sve džamije, kao i svuda na teritoriji koju su okupirali Karadžićevi fašisti – porušeno je 700 džamija i svi muslimanski vjerski objekti, da nije ostao ni kamen na kamenu, a porušen je i veći vroj katoličkih crkava.  Izbrisana je čitava duga prošlost jednog naroda na ovome tlu. Treba li reći da su srpske crkve ostale nedirnute i u Sarajevu, i u Zenici, i u Tuzli, i u Bihaću, pa čak i u Srebrenici? Više od dvije decenije nakon završetka rata još čekamo da čujemo makar riječ izvinjenja ili kajanja zbog toga. Kako mi se čini, nećemo to skoro čuti.

 

                                                                               (nastaviće se)

Komentari