Umiru stari Bijeljinci

na svim stranama svijeta

Sa očima punim leda

Zagledani u doba nepomično

Kad je mrak bio svjetlost

a ne sjenka u svjetlu

U moru neznanih lica utopljeni

u olovu jezika čudnovatih

Umiru vrteći se u krug

kao muhe bez krila

Umiru stari Bijeljinci

nevini poput zvijezda

I s njima nestaju životi nepregledni

Njihova kuća sad je od neba prostranija

Oni su praznina u koju se sve

oko njih strovaljuje

Umiru stari Bijeljinci u sebe zazidani

Raste pod zemljom njihov grad

Zarastaju mu rane

Umiru uporno i strpljivo

ne mareći za zakone i običaje

za pravila službe i popise stanovništva

Umiru vjerujući svojoj smrti

kao što slijepci vjeruju tmini

Umiru stari Bijeljinci

na svim stranama svijeta

Umiru lahko kao što umire osmijeh

Pa onda putuju upakovani nježno

putuju preko brda i dolina

preko mora i oblaka

Putuju neumorno da se vrate tamo

odakle nikada nisu ni otišli

Komentari