Piše: Jusuf Trbić

         Bijeljina je, tokom čitave istorije, dijelila sudbinu malih gradova. Uspješni ljudi su odlazili u veće gradove, za poslom i karijerom, pa su se već kresoprije posljednjeg rata u Sarajevu i Tuzli okupile pozamašne ekipe onih koji su postali Sarajlije i Tuzlaci, ali sebe i dalje smatraju Bijeljincima. Sastaju se, druže se, kontaktiraju na razne načine  i pamte staro vrijeme kao lijepi dio života. Neki od njih su mnogo postigli u svojoj oblasti. Među njima je i Meddžida Kreso, rođena u  Bijeljini u porodici Begović, uspješna pravnica, sudija i advokat, a danas predsjednica Suda BiH i jedna od ključnih ličnosti bosanskohercegovačkog pravosuđa.

U svom rodnom gradu završila je Gimnaziju “Filip Višnjić”, a Pravni fakultet u Sarajevu. U Mostaru je bila opštinski tužilac, zatim sudija Okružnog suda , a od  1989. do 1991. godine  predsjednica Suda udruženog rada. Nakon ratne kataklizme radila je kao advokat, a 2001. godine imenovana je za zamjenika tužioca Tužilaštva Federacije BiH. Od 2003. godine bila je zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva BiH, a 10. oktobra 2004. izabrana je za predsjednika Suda BiH, pa reizabrana na istu dužnost 2011. godine.

Danas je Meddžida Kreso jedan od vrhunskih pravnih autoriteta u BiH i ličnost koja je sinonim uspješnog rada u pravosuđu u teškim političkim i ekonomskim uslovima, u kojima treba savladati sve vrste pritisaka i ograničenja da bi se postigli pravi rezultati.

………………………

    Svuda u svijetu opšta popularnost je vezana za vrstu posla. Popularni su glumci, pjevači, sportisti, često i političari, ponekad i novinari – to su oni koje nazivamo “javnim ličnostima”. Rijetko se dogodi da popularnost “zaradi” pisac, još rjeđe naučnik, a još nije zapamćeno da se to dogodilo ljekaru, i to pshijatru. Osim u slučaju Jovana Marića, Bijeljinca koji je napravio izuzetnu karijeru u Beogradu i postao ime za naslovne strane novina.

Jovan Marić je rođen 1941. godine u Bijeljini, u izuzetno obrazovanoj i bogatoj porodici. Njegova majka je završila filozofski faklutet u Gracu, a otac 1559_jovanmaricfotodzivancevic4_ahfprava na Sorboni, u Parizu. U Bijeljini je bio ugledni advokat, narodni poslanik  i jedan od najuticajnijih i najimućnijih ljudi. Partizani su ga streljali nakon oslobođenja grada, kad je Jovan imao tri i po godine. Imovina im je oduzeta, čitava familija je živjela u teškim uslovima,  a Jovana i njegovog brata odgajale su i školovale majka i dvije tetke. Bio je vrlo pametno dijete, odličan đak, sportista, zavrpšio je i srednju muzičku školu i svirao klavir, mnogo je čitao. Najviše se, ipak, isticao po nečemu drugom : bio je izuzetno lijep i zgodan momak, i po tome ga pamte generacije Bijeljinaca. Naročito ženski dio. Od rane mladosti bio je miljenik žena, i to ga je obilježilo za cio život.

Po očevoj želji završio je medicinu, i prvi u svojoj generaciji stekao fakultetsku diploma, i to u 21-voj godini.   Sa 22. godine vratio se u Bijeljinu da radi kao ljekar, u vrijeme kad je bilo ukupno pet ljekara. Nije teško zamisliti koliko je bio poznat i popularan u gradu.

Nakon Bijeljine prešao je u Beograd, doktorirao i postao fakultetski profesor,  a predavao je na Medicinskom, Pravnom, Defektološkom i Stomatološkom fakultetu. Slavu je stekao kao seksolog, koji se nije libio da o ovoj temi govori na dotle nezabilježen način. Svojim izgledom šarmom i ponašanjem bonvivana postao je jedna od istaknutih ličnosti beogradskog visokog društva, godinama je bio čest gost u raznim TV emisijama, o njemu je pisala štampa, bio je, u najkraćem, važno ime javnog života najvećeg grada na Balkanu. A temelj te slave bio je, naravno, njegov odnos sa brojnim poznatim i nepoznatim ženama, po čemu je bio i ostao čuven. Time je, na neki način, “dopunjavao” svoj profesionalni rad. Ženio se tri puta, bio je direktor Dnevne klinike u Institutu za psihijatriju u Beogradu, objavio je više udžbenika i tri knjige o mentalitetu Srba, koje su ustalasale javnost, a kao potpredsjednik Nove Srbije postavljen je za ambasadora Srbije u Južnoafričkoj republici. Nedavno je ponovo imenovan za ambasadora, ovoga puta u Nigeriji.

Čini se da Jovan Marić ne posustaje ni na jednom frontu, i da dobre vijesti o njemu i dalje možemo očekivati.

…………………

prof.-risto-matic   Čovjek o kome želim napisati nekoliko rečenica ne spada u slavne ličnosti, u koje su uperene oči javnosti. On je tihi, skromni i vrijedni gimnazijski profesor, prijatelj generacija đaka. Risto Matić je  danas  penzioner koji se trudi da ostavi trag svom zavičaju.

Rođen je 1940. godine u Zagonima, u Bijeljini je završio Gimnaziju, a u Sarajevu Filozofski fakultet. Usavršavao je francuski jezik u Parizu, na Alliance Francaise, i u Bezansonu, a u svom random vijeku predavao je u gimnaziji u Jajcu, jednu godinu, u Stocu četiri, i u Bijeljini – ravno 35. Danas se, kao penzioner, vratio u svoje Zagone, i piše. U zborniku naučnih radova o istoriji ovoga kraja “Semberija kroz vijekove”, u izdanju bijeljinskog “Preporoda” objavio je izuzetan tekst ( a u pripremi je i knjiga) o nekropoli stećaka u Zagonima, i to je prvi cjeloviti prikaz ovog vrijednog arheološkog nalazišta. Objavio je studiju o Pravoslavnoj crkvi u Zagonima, odnosno devet vijekova hrišćanstva u ovom semberskom selu, knjigu pod naslovom “Latinski jezik za one koji ga nisu učili” i više istorijskih radova.

…………….

     Ljiljana Lukić je jedno od najproduktivnijih književnih pera Semberije. Nakon duge i uspješne profesorske karijere u Gimnaziji “Filip Višnjić”, 8584nastavila je sa radom u bijeljinskoj Gradskoj biblioteci, a kao penzioner ne prestaje da nas iznenađuje dobrim knjigama. Duga je lista onoga što je Ljiljana Lukić napisala. Evo nekih naslova : “Magnolija na dlanu”, zbirka priča (1997.), “Iz književnog naslijeđa , eseji i kritike (1998.), “Plavo je boja neba”, pjesme (1999.), “Jednog dana prije sedam dana”, priče za djecu (2000.), “Balkon za maštanje”, priče (2002.), “Jelena Zlatonosović”, roman (2012.). U raznim listovima i časopisima objavila je više od 300 bibliografskih jedinica.  Krajem decembra 2015. godine promovisala je nove romane “ Doktor Nikolo” i “Zvijezda padalica”, koji su nastavak prethodnog romana o istaknutoj srednjovjekovnoj plemićkoj porodici Zlatonosovića iz Zvornika. Završen je i četvrti roman iz ove sage “ U traganju za ocem”, a  u toku je pisanje i petog romana. Kako je sama najavila, namjerava da napiše ukupno sedam romana o ovoj zanimljivoj temi.

Ljiljana Lukić je bila urednik Lista za književnost i kulturu Brazde, a danas je član redakcije časopisa Srpska vila. Magistrirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, živi i radi u rodnoj Bijeljini.

Komentari