Piše: Jusuf Trbić

U tihoj avliji, iza Gradskog stadiona, Mehmedalija Pašalić živi u snovima. Radi on pomalo, izlazi, kupuje šta treba za kuću, dočekuje i ispraća musafire, sjedi sa svojom Remzom, razgovara i radi sve što i drugi živ insan radi. Al  kad je sam sa sobom, kad zaćuti i zagleda se u sebe, u svoje unutrašnje ogledalo, kad mu muka života dođe do grla, pa počne da davi ko kakva aždaha, kad mu stvarnost zakuca ledenim prstima na vrata, on se okrene i pobjegne u snove. Jedino je tamo svoj, jedino je tamo toplo i svijetlo, jedino ga tamo ništa ne žulja i ne boli, i hladna kiša ne pada na uspomene. Kad zatvori oči, on vidi prošlost kao veliku, svijetlu pozornicu koja ljudima samo ljepotu daruje. Da, pozorište je nekad bilo njegov život. A kako objasniti ovima, koji su danas mladi, tu neiscrpnu radost davanja sebe drugima, taj trud koji ne donosi nikakve materijalne koristi, kako objasniti da se radilo, naporno i dugo, a onda, kad se rad završi, i on i drugi žure da vježbaju u pozorištu, u orkestru, u sportu, da bi ljudima darovali ono najbolje u sebi. Vrijeme amaterizma, poleta, oduševljenja, rada, nesebičnosti, zajedništva – to je bilo njegovo vrijeme. Bilo i prošlo. Danas, kad su zavladali nemoral, egoizam i mržnja, kad su lopovi i šarlatani postali uzori, kad su kič i površnost okupirali ljudske živote, danas je teško shvatiti šta je nekada nosilo ljude i davalo im snagu. Pozorište je nekad zaista bilo život, ali život više nije pozorište, već ružna, mračna i neizvjesna igra koja guta  ljude i njihove radosti.

Kad mu sve to izađe pred oči, Mehmedalija se okrene i zavuče se u svoje snove, kao u toplu postelju. Stavi glavu na jastuk srca i pokrije se jorganom uspomena.

Pa sanja.

………………….

10893824_10203336060549294_244142820_n    Mehmedaliju Pašalića ( 1931.) Bijeljinci znaju i po nadimku Ćućur. A znaju ga i kao izuzetnog glumca amatera, koji je i zvanično bio najbolji glumac Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije. Hej, nije to malo! U vremenu od 1953. do 1970. godine stotinu puta je nastupio na daskama koje život znače, igrao u 25 premijernih predstava, a neke od njih i režirao. Za nenadmašnu ulogu u “Autobiografiji” Branislava Nušića 1961. godine, na trećem festivalu amaterskih pozorišta BiH dobio je nagradu kao najbolji glumac, a zatim je, s tom istom predstavom, na Jugoslovenskoj smotri dramskih amatera na Hvaru ponio i titulu najboljeg glumca amatera Jugoslavije. Na sljedećem, petom festivalu bosanskohercegovačkih pozorišta, za ulogu u Ćopićevoj “Osmoj ofanzivi” ponovo je dobio nagradu za najboljeg glumca. Bili su to najsvjetliji trenuci bijeljinskog pozorišnog amaterizma, koje se isticalo u jugoslovenskim okvirima. U knjižici o istoriji bijeljinskog pozorišta “Scena”, u izdanju Muzeja Semberije, zapisana su imena 49 članova pozorišta u periodu od 1935-1941. godine, i 585 u periodu od 1946-te do sedamdesetih godina 20. vijeka. Tolika imena, a mnogi današnji Bijeljinci i ne znaju kakvo je pozorište nekad imao njihov grad.

Istorija kazuje da je prva pozorišna predstava u Bijeljini viđena 1873. godine, kad je Srpsko pozorište Fotija Iličića iz Novog Sada izvelo tragediju “Miloš Obilić” Jovana Sterije Popovića. Ali, tek kad je 1892. godine sagrađen čuveni hotel “Drina”, grad je dobio salu u kojoj su se mogle izvoditi pozorišne predstave. U toj sali je Jovan Dučić, početkom 1894. godine, prikazao Bijeljincima Sterijinu tragediju “Svetislav i Milena” , sa domaćim glumcima, među kojima je bio i sam Dučić. Dramski amaterizam se počeo postepeno širiti i na sela, posebno su bile aktivne škole i nastavnici, a odlučujuću ulogu odigrala je, naravno, bijeljinska gimnazija, rasadnik intelektualne elite toga doba. Godine 1927. izlazi prva generacija učenika gimnazije, osniva se i studentsko društvo, a 1932. godine počinje s radom Narodna biblioteka “Filip Višnjić”. Nije se dugo čekalo na osnivanje stalnog pozorišta. Krajem 1934. godine održana je osnivačka skupština pozorišta, a Šapčanin Boško Protić novoj ustanovi je dao ime Omladinska grupa “Scena”. Odabrana je i prva predstava – Nušićev “Svet”, koja je sljedeće, 1935. godine, 18. februara, odigrana u novoj sali Sokolskog doma. Jednu od glavnih uloga igrao je profesor bijeljinske gimnazije Manojlo Čučković, njegov kolega, veliki slikar Milenko Atanacković uradio je scenografiju, a treći gimanzijski profesor, Nikola Lopičić, objavio je prikaz predstave u novinama. Uspjeh je bio ogroman, pozorište je bilo pravo otkriće , a ni finansijski uspjeh nije bio za potcjenjivanje. Zapisano je da je ostvarena vrlo dobra zarada od 1.238 dinara., što je za ono vrijeme bila sasvim pristojna suma.

Zapisano je i to da je pozorište “Scena” do 1941. godine imalo čak 36 premijera, što bi u današnje vrijeme bio pravi podvig i za profesionalna pozorišta. Bilo je gostovanja u drugim gradovima, a u Bijeljinu su dolazili tadašnji slavni pozorišni umjetnici, poput nenadmašnog Dobrice Milutinovića i operske dive Bahrije Nuri Hadžić.

Drugi svjetski rat je sve prekinuo. Ali, kad je sloboda stigla, “Scena” je nastavila rad kao sekcija KUD-a “Radojka Lakić”. Od 1946. do 1953. godine izvedeno je 15 premijera, a svojevrsna spona između predratne i tadašnje, poslijeratne pozorišne scene, bio je Arsen Aco Simić, prava legenda bijeljinskog glumišta. On je bio jedan od osnivača “Scene” i tumač jedne od glavnih uloga u prvoj predstavi “Svet”, ali i režiser više od 20 predstava. Igrao je i u čuvenom putujućem pozorištu Milana Tomića iz Beograda, družio se sa beogradskim legendama pozorišta i kafanske boemije,  i cio svoj život uložio u pozorište.

…………………….

Dva su događaja u to vrijeme bitno uticala na ubrzani razvoj i uspjeh bijeljinskog pozorišta :  najprije je bioskop preseljen u novu zgradu, pa je pozorište dobilo tu staru zgradu, adaptiranu i prilagođenu svim njegovim potrebama ( 1951. godine),  a zatim je donijeta odluka da ono prestaje biti sekcija KUD-a i postaje samostalno Amatersko pozorište “Scena” (10. decembra 1953.). Prva predstava u novoj zgradi bila je “Šuma” Nikolaja Ostrovskog ( 1. januara 1954. godine), a nova zgrada u centru grada, u staroj čaršiji koje više nema, toliko je podstakla pozorišne entuzijaste, da je svake godine igrano po pet ili više premijera, što je i za mnoga profesionalna pozorišta bilo nedostižno. Tu su se okupili brojni glumci, reditelji, šminkeri, majstori krojači, slikari, maheri za binu i svjetlo, sufleri, pomagači svih vrsta, ljudi koji su, makar nošenjem plakata, željeli učestvovati u nečemu tako važnom. Pozorište “Scena” je bilo ponos grada, najugledniji ljudi su dolazili da se priključe ekipi ili pomognu na drugi način, svaku predstavu, a pogotovo premijernu, dočekivala je puna sala, a glumci i reditelji su bili omiljene ličnosti. Na svom vrhuncu, 1966. godine, pozorište “Scena” je imalo 120 članova, 300 učenika u pionirskoj i omladinskoj sekciji, profesionalne reditelje i ljude u svakom pozorišnom esnafu, a te godine je izvedeno šest premijera i održane 73 predstave pred više od 13 hiljada gledalaca!

…………………….

“ Kad je srušena zgrada pozorišta, sve je polako krenulo nizbrdo”, kaže Mehmedalija Pašalić. Ta zgrada je bila naš mali raj, naš centar svijeta. Ali, 1965. je srušena cijela stara čaršija, srušena je istorija, ubijena je duša grada, i mi se od toga nikad nismo oporavili. Nastavili smo raditi, dobili smo i kancelariju u Domu omladine, tu je bila i velika sala s binom, ali to više nije bilo isto. U ono oskudno, siromašno vrijeme ničega nismo imali previše, osim entuzijazma, radosti druženja i stvaranja. Bili su tu : Milan Gospić, Đordano Pelajić, Zora Ristić, Lorika Filipović, Munevera Ahmetović, Ivica Tuzlančić, Branko Simić, Vojo Stojanović, Branislav Novaković, Jakub i Ahmet Gruhonjić, Vlado Kazandžić, Božo Verenac, Dragica Marinković, Gordana Jakovljević, pa sufleri Esma Zaimović i Esad Mehmedović, kostimograf Milena Marinković, i toliki drugi. Pozorište je bilo naš život, bilo je to važno za sve građane, i mi smo davali sve od sebe, svoje znanje, trud, slobodno vrijeme, sve što smo znali i umjeli, sve smo to davali za onaj divni, opojni aplauz kojim nas publika dočekuje kad se zavjesa spusti. To je bila naša jedina nagrada, najveća.”

…………………………..

Amatersko poozorište “Scena” počelo se osipati, ali se još nije dalo. U Bijeljini je 1969. godine održan 11. festival amaterskih pozorišta BiH, pripremaju se premijere i igraju predstave, a značajan doprinos je dao Safet Bašagić, profesionalni reditelj, Bijeljinac koji se vratio kući. Došli su i novi glumci : Bogdan Gospić, koji se proslavio monodramom “Ja, Suljkan, rudar, pemzija”, ali i drugim predstavama, pa Emin Salihbegović, Emin Hazurović, Alma Mulamustafić, Zora Đokić, koja je dobila nagradu za glavnu žensku ulogu 1971. godine, Žarko Mićić, koji dobija nagradu za mušku ulogu 1973. godine, i mnogi drugi.  Na jugoslovenskoj pozorišnoj smotri u Prizrenu 1976. godine, Stojanka Đukanović dobija nagradu za najbolju ulogu, u predstavi “Iz mraka”, koju je režirao Emin Salihbegović. Najzad, na jubilarnom 20. festivalu BiH u Banovićima bijeljinska predstava “Stolica koja se ljulja” dobila je čak šest nagrada. Nagrade za glumu dobili su Bogdan Gospić, Osman Čorbić i Živojin Trifunović, a za režiju Slobodan Petrović.

Izuzetno zapažena je bila i premijera drame “Prljave ruke” Žan Pol Satra 1981. godine, u režiji Borisa Kovača iz Beograda, sa glumcima Eminom Hazurovićem, Osmanom Čorbićem, Slađanom Pajčić, Žarkom Mićićem i Slavkom Vidakovićem.

Ali, kriza uzima sve više maha, rediteljski posao preuzimaju Žarko Mićić i Emin Hazurović. Polako ponestaje para, podrške i nekadašnjeg opšteg entuzijazma. Promjenu donosi grupa mladih ljudi, koje predvodi reditelj iz Beograda Obrad Radulović. On je režirao samo dvije predstave, ali na takav način, da je to odjeknulo kao senzacija u cijeloj BiH. “Mandragola” Nikole Makijavelija imala je neobičnu postavku i odličnu izvedbu, pa je dobila pregršt nagrada na festivalu Međurepubličke zajednice kulture “Sava” i na 27. festivalu pozorišta BiH, kad je Emir Joldić dobio specijalnu nagradu stručnog žirija za glumu. Sljedeća Radulovićeva predstava “Hej, Džuli”, po motivima Šekspirove tragedije “Romeo i Julija”, igrana je u gradskoj Galeriji, a njen završni čin igran je napolju, na trgu, što je u ono doba bila nezamisliva novina.

Pod vođstvom omladinskog koordinatora Salema Čorbe, mlada ekipa “Scene” 1988. godine priprema predstavu “Heroji bijede”, u režiji Dušana Tuzlančića, koji 1989. godine upisuje i sljedeću režiju – “ Crna rupa” Gorana Stefanovskog. Na republičkom festivalu u Bugojnu ova predstava trijumfuje – najbolja predstava, najbolja režija, scenografija (Emir Geljo), glavna muška uloga (Amir Ćosić), i specijalna nagrada za grafički dizajn Miroslavu Vajagiću i Slobodanu Krstiću. Amir Ćosić je dobio nagradu za najbolju ulogu i na jugoslovenskom festivalu iste godine, Bogdan Gospić je dobio specijalno priznanje, a Dušan Tuzlančić specijalnu nagradu za režiju.

Još jedan komad Gorana Stefanovskog – “Duplo dno” režirao je Dušan Tuzlančić 1990. godine, predstava je pokupila gomilu priznanja na festivalu Međurepubličke zajednice kulture “Sava” i bila jedina bijeljinska predstava koja je ikad dospjela na beogradski BRAMS.

Posljednja predstava Amaterskog pozorišta “Scena” bila je “Zločin na kozjem ostrvu” Uga Betija, u režiji Dušana Tuzlančića, maja 1991. godine. Nakon toga pravljeni su planovi o nastavku rada, o profesionalnom pozorištu, ali ništa od toga nije bilo. Stigla je agresija i rat protiv BiH, koji je ubio mnoge, pa je ubio i bijeljinsko pozorište.

Neka počiva u miru.

…………………………..

U hladu zelene avlije Mehmedalija Pašalić lista uspomene. Još od rane mladosti bio je član raznih kulturno-umjetničkih sekcija, a davne 1954. godine, čim je došao iz vojske, priključio se pozorišnom ansamblu, i sjeća se, kao da je juče bilo : prva predstava u kojoj je igrao bila je Nušićeva “Gospođa ministarka”. Uspjeh je bio veliki, publika oduševljena. Zatim je došla uloga u “Zulumćaru” Svetozara Ćorovića, predstavi koja je bila toliko popularna, da praznog mjesta u sali nikad nije bilo. Pa onda “Budakova “Mećava”, pa “Ljudi” V. Subotića, a onda je na Drugom festivalu amaterskih pozorišta BiH u Prijedoru  Mehmedalija Pašalić briljirao u tada kultnoj predstavi “Drveni tanjir”. Igrao je u brojnim projektima “Scene” okušao se i u režiji, radeći na predstavama “Bez trećeg” Milana Begovića i “Dva buketa crvenih ruža”. Na šestom festivalu amaterskih pozorišta BiH 1970. godine osvojio je publiku ulogom Arslanage u “Pauku” Rasima Filipovića. I to je bilo posljednji put da je stao na daske koje su mu bile važnije od života.

“ U to vrijeme kao da je nešto puklo, rascijepilo se, i ništa više nije bilo kao nekad. Vrijeme amaterizma je nepovratno prolazilo, pokušavali su i kasnije neki mladi ljudi učiniti nešto, bilo je i uspjeha, ali nije bilo više one energije koja je nosila ljude moga vremena. Kako objasniti ovima današnjima da su mladi trčali na radne akcije, da smo svi žudjeli da pokažemo šta znamo u pozorištu, folkloru, u sportu, u muzici, bez ikakve lične koristi? Ko to sad može razumjeti? I može li grad biti gradom ako nema pozorišta?”

………………………

Dok traju dnevni poslovi, Mehmedalija Pašalić se vrti po avliji, ode u kupovinu pa se vrati, i nigdje mira nema. A kad se svi raziđu, i svileni suton počne tiho da se uvlači među bokore ruža, on sjede u svoju drvenu stolicu, pa se zagleda u daljinu, u davno prošle dane. A iz te daljine počnu stizati sjećanja, kao mala sunca koja se u duši razigraju, kao topla melodija mladosti, kao ljepota koja u srcu procvjeta. I ništa više nije važno. Ni gruba stvarnost, ni sivi, bezlični dani, ni strah od sutrašnjice, ni praznina koja pada na ljude i vrijeme. Ni suza što lagano klizne niz obraz i padne negdje u pustoš, u uspomene.

Komentari