Piše: Jusuf Trbić
Mediji u cijelom regionu su izvijestili : svjetski majstor harmonike Nihad Hrustanbegović odsviraće 21. decembra 2016. godine solistički koncert “Harmonikom kroz vijekove” u novosadskoj sinagogi. Biće to, kako kažu, najveći solistički koncert te vrste u istoriji ovog dijela Evrope. Na programu su autorske kompozicije, ali i djela velikih majstora, među kojima se posebno izdvaja jedno : “ Četiri godišnja doba” slavnog Antonija Vivaldija. Nihad Hrustanbegović je prvi u svijetu izveo na harmonici kompletno djelo velikog italijanskog kompozitora i za to dobio izuzetne kritike. Na najvažnijem portalu posvećenom klasičnoj muzici (klassiek-centraal.be) u Belgiji i Holandiji, za njegovo izvođenje je prvi put dodijeljeno svih pet zvjezdica, a čuveni muzički kritičar Ludwig van Mechelen je napisao da je Hrustanbegović postao Vivaldi : “ Hrustanbegović je Vivaldijevo djelo postavio tako vjerno da je prosto nevjerovatno kako je uspio cijelo orkestarsko djelo da pretoči u solo izvođenje, a da ne naškodi originalu.”
Kad je 2015. godine snimio “Četiri godišnja doba”, i to na nagovor jednog muzičkog producenta, Nihad Hrustanbegović je već bio poznati i priznati svjetski majstor harmonike, koji je iza sebe imao više od hiljadu koncerata i pet snimljenih albuma, a sve njih pratio je veliki publicitet. Vivaldijevo djelo postavilo ga je na vrh svijeta, na mjesto koje pripada najboljima na planeti. O njemu su najpoznatije evropske novine pisale : “Ono što je Pablo Kazals učinio za emancipaciju violončela, Astor Pijacola za bandoneon, Nihad Hrustanbegović čini za harmoniku” (holandski Trow); “Jedan od najboljih harmonikaša na svijetu” (holandski Het Paroool i kanadski CBS), “Performans na najvećem nivou ( francuski La Montagne), “Čudo” ( francuski Le Progres). A kad je maestro Hrustanbegović odsvirao koncert poznatom svetilištu, u jednoj od najljepših katedrala na svijetu, onoj u gradu Le Puy en Velay, tamo gdje se nikada u istoriji nije čuo zvuk harmonike, časopis L*Eveil je pisao : “ Tresla se katedrala Notre-Dame od vibracija harmonike”. Bila je to kruna njegove petomjesečne turneje po Francuskoj, zemlji u kojoj je harmonika nacionalni instrument.
Tako je Evropu i svijet bacio pod noge ovaj tihi, skromni i vrijedni mladi čovjek, virtuoz na harmonici i pijanista, kompozitor i profesor muzike, Bijeljinac, moj komšija Nihad Hrustanbegović.
…………………..
Na sveprisutnom internetu možete naći fotografije : Nihad Hrustanbegović svira s legendama svjetske pop i džez muzike – Al di Meolom, Grace Jones, orkestrom Koncertgebau, sa svjetskim simfonijskim orkestrima, u najpoznatijim dvoranama. Na njegove koncerte dolazila je i nekadašnja holandska kraljica Beatrix, a čuvena kompanija Heineken jednu je njegovu kompoziciju upotrijebila za svoju reklamu. Nihad Hrustanbegović je u Holandiji uspio ono što ni jedan drugi muzičar nije : da sedam puta svira u amsterdamskom Koncertgebauu, dva puta u haškom Viteškoj dvorani, ali i na otvaranju sarajevskog filmskog festivala. Bio je gost u svim najpoznatijim holandskim muzičkim TV emisijama, a ponio je i titulu ličnosti godine u našoj dijaspori u Holandiji.
U septembru 2016. godine u Muzičkom centru “Pavaroti” u Mostaru Nihad Hrustanbegović je snimio svoj osmi album pod naslovom “ U dolini ljubavi i mira”, sa vlastitim kompozicijama. Kako je pisalo sarajevsko Oslobođenje, to je svojevrsni muzički portret Bosne i Hercegovine, “spoj srednjovjekovne, orijentalne, sefardske, cross-over i klasične muzike, predstavljen kroz sedam novih kompozicija na klaviru i jednoj na koncertnoj harmonici.” Velika maestrova inspiracija bili su stećci, bosanski srednjovjekovni nadgrobni spomenici, ali i orijentalna kulturna baština Bosne, Neretva i Mostar sa svojim Starim mostom. Album je posvećem Bosancima i Hercegovcima, ma gdje bili.
Ostali njegovi albumi, pored originalnih kompozicija za klavir i harmoniku, sadrže djela slavnih kompozitora, poput Vivaldija, Bacha, Paganinija, Debussya, ali i džez majstora Milesa Davisa i Djanga Reinhardta. Muzički kritičari u regionu saglasni su u jednom : solistički koncert u Novom Sadu okrenuće novu stranicu u poimanju klasične harmonike na ovim prostorima.
…………………
Nihad Hrustanbegović rođen je 1973. godine u Bijeljini i s nostalgijom se sjeća godina djetinjstva. U lijepoj staroj kući, u kojoj žive njegovi roditelji, u bijeljinskoj Ulici Kneginje Milice, priča mi o svom životu.
“Do svoje devete godine živio sam bezbrižnim dječijim životom u Majevičkoj ulici, a onda smo se preselili ovdje, blizu moje nekadašnje ulice. Do tada – čopor djece, moja nena Čelebija, tetka Nesima, amidža Sadik, pa Nijaz Rifatbegović, tatin najbolji drug, đedina stara kuća na raskršću Dizdarević, mnogi dragi ljudi, to je slika mog sretnog djetinjstva. Ali, počela je škola, učenje, obaveze i sve je bilo drugačije. Sjećam se da su me upisali u Muzičku školu, a ja sam pristao jer su obećali da će mi kupiti patike i loptu. Moj nastavnik Enver Aličić najzaslužniji je što sam zavolio muziku, Nijaz Aliustić je učinio da muziku shvatim mnogo ozbiljnije nego ranije, a Nijazova sestra Nizama, nastavnica solfeđa, ispričala nam je kako joj je bilo zanimljivo i lijepo na školovanju u Tuzli. Kad sam nju čuo, znao sam šta želim. Počeo sam vrijedno vježbati, a i tada, u devetoj ili desetoj godini, nisam nikoga imitirao, već sam pokušavao da sviram nekakvu svoju sopstvenu muziku. Nije ni čudo što su me smatrali drugačijim od ostalih .
U Tuzli mi je harmoniku predavao profesor Midhat Zulić, i već tada sam znao da je muzika moj život. Tri puta – 1988, 1990. i 1991. godine bio sam dobitnik nagrada na bosanskim i jugoslovenskim takmičenjima mladih talenata. A onda je došao rat. Iz Tuzle sam došao kući u Bijeljinu 15. maja 1992. godine i nisam mogao da se vratim. Otišao sam tada u Niš, jer smo čuli da se tamo otvara Muzička akademija, koja ima smjer harmonike. Položio sam uspješno prijemni ispit, krenuo sam na nastavu, ali kad su me počeli zvati Nino umjesto Nihad i kad sam vidio u medijima šta se radi u Bosni i Hercegovini, napustio sam Niš i preko Mađarske se vratio u Tuzlu. Tu sam bio do decembra 1994. godine, a onda sam uspio otići u Holandiju, jer sam saznao da se tamo može ostati. Živio sam, kao i drugi, u azilantskom centru, trošeći dane u očekivanju nekakvog boljeg života, koji nije stizao. A onda je otac uspio da mi pošalje moju harmoniku iz Tuzle, i za mene je to bila velika stvar. Željan muzike, svirao sam po cijeli dan, i po tome su me svi znali. Zasvirao sam i na priredbi povodom 4. maja, holandskog nacionalnog praznika, 1995. godine, i tu me čula žena poznatog profesora muzike, koja je radila za jednu humanitarnu organizaciju. Pozvala me je kući, da me čuje i njen muž, i kad su čuli da želim da se školujem, odveli su me na Konzervatorij Art-Ez u Enschede. Ja tada nisam imao papire i upis je, praktično, bio nemoguć, ali moji dobrotvori su garantovali za mene i tražili su samo da me komisija za prijem čuje. Na tom ispitu dobio sam ocjenu deset i mogućnost da odmah upišem treću godinu. Ja sam zamolio da ipak pođem od početka, i zbog jezika i zbog sistematičnosti u radu, pa su mi to odobrili. Godinu dana kasnije sam se prebacio na Konzervatorij u Arnhemu. Pohađao sam i Messiaen akademiju i bio član Erasmus projekta, intenzivnog programa za najbolje studente harmonike iz cijele Evrope, pa sam u Gracu, Kopenhagenu, Roterdamu, Helsinkiju, Berlinu i Esenu učio kod najčuvenijih profesora. Među njima su bili i Friedrich Lips, James Crabb, Margit Kern i Matti Rantanen. Već na trećoj godini studija imao sam 150 odsviranih koncerata, do kraja studija pet stotina, svirao sam u svim salama, od penzionerskih domova do kraljevske palate, uključujući i stotinu teatara. Završio sam 2002. godine kao najbolji student svih odsjeka te godine na fakultetu.
Sa slavnim Al di Meolom svirao sam 2009. godine, a zvali su me, jer su Holanđani u tom gradu znali više za mene nego za njega. Ja sam njegovu muziku volio, pa sam čak i svoj nekadašnji orkestar nazvao po jednoj njegovoj kompoziciji. Na kraju koncerta svirali smo duel, ja i on, on na gitari, ja na harmonici, i to je cijelu salu diglo na noge. Svirao sam i sa Grace Jones, i mnogim drugim, a ono što me možda izdvaja od drugih jeste stalno vježbanje i to što za mene muzika i harmonika ne predstavljaju takmičenje, već umjetnost i smisao zivota. Ja uvijek ili vježbam ili čitam. Učim. To je ono što me održava. Za “Četiri godišnja doba” vježbao sam i spremao se sedam mjeseci non stop, jer je Vivaldijevo remek-djelo nešto što prevazilazi objektivne mogućnosti harmonike. Uz to sam čitao sve što sam našao o Vivaldiju, o tom vremenu, o muzici, živio sam za to. A sjećam se kad sam davno dobio iz Italije ploču tadašnjeg trostrukog svjetskog prvaka na harmonici, imao sam tada 16 godina. Kad sam to čuo, nije mi se više sviralo, jer ta je muzika bila daleko od svega što sam dotle znao. Tada sam rekao sebi da moram stalno raditi, da bih se približio tom nivou sviranja. I to me i danas vodi. Zanimljivo je možda i ovo : na kraju duge turneje po Francuskoj imao sam zakazan veliki koncert u Parizu, dan prije onog krvavog terorističkog napada. Nakon tragedije, sve je otkazano. Sanjam taj koncert, održaću ga, nadam se, daću sve od sebe da i u Parizu, gradu harmonike i ljubavi odsviram Vivaldijeva “Četiri godišnja doba” .
Tako priča vrhunski majstor harmonike, umjetnik neponovljivog formata, pred kojim je svijetla budućnost. Tihi, vrijedni i skromni momak, Bijeljinac od glave do pete, moj komšija Nihad Hrustanbegović, muzičar koji se popeo na vrh svijeta.
Za njega je vezan još jedan neobični detalj. Velikan muzike, kojeg čekaju najveće svjetske sale, nikad nije svirao koncert u svojoj Bijeljini. Niko ga nikad nije zvao.
A kad će, ne zna se.