Piše: Jusuf Trbić
Religijski nacionalizam je učinio da je samoproklamovanim braniocima Bosne i Bošnjaka religija postala mnogo važnija od države i naroda, jer je obavezujuće religijsko mišljenje osnovni uslov njihovog opstanka na vlasti. Zbog toga kritičko mišljenje o vjeri uvijek izaziva mnogo žešće reakcije nego kritika države, politike ili društvenih odnosa bilo koje vrste. Logika je jasna: bolja je i manja država, i dio države u kojem ćemo mi vladati kako hoćemo, nego demokratska pravila koja bi mogla da nas pometu s političke pozornice – a religijska pokornost autoritetima obezbjeđuje podršku glasača.
Glad za vlašću ne zna za prepreke, za moralne ili zakonske norme, za pravila. Njoj smetaju znanje i sposobnost, pa zato masovno produkuje kupovinu diploma i trgovinu važnim radnim mjestima, zato podupire površnost, primitivizam, narodnjačku kulturu i turbo-folk mentalitet, zato toleriše korupciju u svim oblastima, pogotovo u pravosuđu, zato bježi od svakog mehanizma odgovornosti kao đavo od krsta. Vlast je pretvorena u diktaturu političkih oligarhija, u unosni biznis i porodično-klanovsku mafijašku djelatnost, kojoj savršeno odgovara stanje haosa, podjela, mržnje i permanentne nedovršenosti države, demokratije, društva i političkog sistema, pa se kao prijetnja vidi svako ukazivanje na probleme, svaki pokušaj reafirmisanja bosanstva na račun partikularnih interesa, svaki zahtjev za uklanjanje mehanizama etno-religijskih razdvajanja, svaka namjera približavanja evropskim civilizacijskim vrijednostima. Neprijateljima se označavaju oni koji zagovaraju građansko društvo, sekularizam, vladavinu prava, sistem odgovornosti političkih elita, javnost rada državnih organa i institucija ili bilo kakvu ozbiljniju promjenu. Etno-religijski nacionalizam Bošnjaka i svođenje na plemensku svijest podudara se u potpunosti s namjerama velikosrpskih hegemonista, koji se svim silama trude da Bošnjake predstave kao dio svog naroda, koji se odrodio od svojih (vjerskih) korijena. Taj podmukli razbijački posao mnogo uspješnije od njih odrađuju konzervativni i vlastoljubivi pripadnici bošnjačkog liderstva koji ne mogu i ne žele da od drveća vlastitih interesa vide šumu egzistencijalnih potreba građana i države.
Čini se da je saglasnost tri etnička ideološka sistema neupitna kad se radi o razdvajanju etnija i proizvodnji sopstvenih stada kojima lideri upravljaju skoro na identičan način. Očigledna je saglasnost, recimo, u međusobnoj podjeli društvenog bogatstva, radnih mjesta i resora, ili u pretvaranju poslušnosti, vjerske i političke, u najvažniju političku i stručnu sposobnost, zbog čega nepovratno tonemo u egzistencijalnu, kulturnu i ekonomsku provaliju. Pošto je, kako kaže Senadin Lavić, sva naša povijesna zbilja pretvorena u rješavanje nacionalnog pitanja kao religijskog pitanja, opravdano je postaviti se kritički prema takvoj praksi, uz pitanje koje je postavio i Pascal Bruckner: da li je svaka kritika islama i islamske vjerske prakse – islamofobija? Takvo pitanje odnosi se, dakako, i na ostale vjerske zajednice. Treba li svaku takvu kritiku dočekati “ na nož”, ignorišući njenu opravdanost, iskrenost i želju za napretkom? Jer, kako kaže Bruckner, ”protiviti se slijepom pokoravanju, odbacivati ideje koje smatramo lažnima ili opasnima, u samom je temelju intelektualnog života…Možemo smatrati da je zapadni stil života protivan pristojnosti, kritizirati ga, rugati mu se, okrenuti mu leđa. Ipak, takav kakav jest, u svoj svojoj nesavršenosti, on je nezamjenjiv i čini se da je u konačnici bolji od onoga što mu je prethodilo. Nećemo žene ponovo zatvoriti u kuhinju, glave im zastrti velom, produljiti njihove suknje, pozatvarati homoseksualce, zabraniti alkohol, ograničiti slobodu govora, cenzurirati kino, kazalište, književnost, kodificirati toleranciju kako ne bismo pokvarili sitničavo raspoloženje nekolicine bogomoljaca.”
Pri tome je za sve tri strane od životne važnosti ubijanje znanja, kritike, pluralizma mišljenja, modernosti, i otuda je, čak i kad se spore, vidljivo njihovo međusobno uvažavanje, pri čemu su, u talasu nametanja novog poslušničkog mentaliteta, prve žrtve moral, poštovanje zakona, sudskih presuda i principa uređenog društva, prava građana-pojedinaca, prihvatanje evropskih i svjetskih standarda, odgovornost i rad. Umjesto toga, očit je obrazac iz kojeg etno-religijski um ne može izaći. Svjedoči o tome i Bošnjačka akademija nauka (BANU), čiji je osnivač i predsjednik bivši reisul-ulema Mustafa Cerić. Iako je, valjda, svakom razumnom čovjeku jasno da zasebne etničke ustanove doprinose daljem cijepanju Bosne, njeno formiranje pravdano je na već uobičajeni način: kad mogu Srbi i Hrvati, možemo i mi. Da, ali ti Srbi i ti Hrvati na koje se cilja, žele podjelu Bosne i na tome rade, uz ostalo, i osnivanjem takvih zasebnih institucija. Ali, zašto to treba Bošnjacima, kad su oni, uz sve one koji se osjećaju Bosancima, u većini u ovoj državi, što znači da im odgovara samo građansko, sekularno i evropsko društvo, bez etničkih političkih stranaka i bez uplitanja religije i etno-nacionalizma. Svako kopiranje agresijskih politika i formiranje zasebnih etničkih institucija, pored onih bosanskih (kao što je Akademija nauka BiH) razara Bosnu, i to, čini mi se, može da vidi svako dijete. Ali, to neće da vide perjanice kleronacionalizma, koji je Bosni nanio više štete nego dvostruka agresija u posljednjem ratu. Svođenje bošnjaštva na muslimanstvo, srpstva na pravoslavlje, hrvatstva na katoličanstvo, a politike na političku religiju, doprinijelo je propadanju ideje bosanstva, dokidanju hiljadugodišnje pluralne slike bosanske kulture i društva i masovnom odlivu umnih i sposobnih ljudi, koji ovdje više ne vide nikakvu perspektivu. Pri tome, bošnjački lideri često govore da je jasno kako Bosne neće biti bez njenog jedinstva u različitosti i bosanskog patriotizma njenih građana. Ali, kako Srbe, Hrvate i sve ostale privući toj ideji, ako se uporno nastavlja zajednički projekat etno-konfesionalne podjele, pri čemu oni koji bi se morali najviše zalagati za bosanstvo, jer bez njega im nema opstanka, insistiraju na vjerskoj profiliranosti politike, mitskim religijskim obrascima, turkofiliji i samoorijentalizaciji, na islamu kao temelju politike, na vjerskim pozdravima, na islamističkom radikalizmu, besmislenim snovima o teokratskoj vladavini i isticanjem (kao uzora), islamskih država koje bespovratno tonu u živo blato anticivilizacijskih procesa. Zbog toga Bosna nije društvo nedovršenog sekularizma, već društvo u kojem je sekularizam izbačen iz Ustava i označen kao neprijateljska sila, ravna “komunističko-ateističkoj pošasti.” A sekularizam je jedan od stubova savremene civilizacije kojoj i mi želimo pripadati.
(Nastavlja se)