Piše: Jusuf Trbić
Nakon više uspjelih predstava, koje su u Bijeljinu vratile pozorišnu umjetnost visokog profesionalnog i estetskog nivoa, “Hasanaginica”, u režiji Dušana Tuzlančića, definitivno je spustila zavjesu na dugogodišnju nostalgiju za nekadašnjim pozorišnim boljim vremenima. Bijeljina je dobila pravo, profesionalno pozorište koje se, po kvalitetu predstava, može mjeriti s najvećima, a gledaoci rijetku priliku da uživaju u kulturnim događajima imanentnim blistavim svjetskim pozornicama. U ovom vremenu svekolikog mraka i propadanja, to je svjetlo koje nudi nadu da ipak nije sve izgubljeno. Za pozorište jednog malog balkanskog grada u olovnim vremenima – to je izuzetan uspjeh.
“Hasanaginica”, drama Ljubomira Simovića, napisana 1974. godine, izvođena je mnogo puta u najznačajnijim pozorištima na jugoslovenskom kulturnom prostoru, nju je režiralo više od pedeset velikih reditelja i igralo mnogo slavnih glumaca. Nagrađivana je i slavljena, a njeno postavljanje na bijeljinske “daske koje život znače” govori o umjetničkoj hrabrosti i svjesnom izboru Dušana Tuzlančića da se ogleda u onome u čemu su svoj trag ostavili najveći i da se izloži poređenju s njima. To je, po mom sudu, pravi stvaralački izbor, to je veliki rizik bez kojeg nema autentičnog umjetničkog čina. Jer, ako projekat ne uspije, to donosi potpuni poraz, a ako rezultat bude dobar, to znači potvrdu kakva se na drugi način ne može dobiti. U bijeljinskom slučaju rizik se itetako isplatio. Dobili smo izuzetnu predstavu, mnogo bolju od svega što danas možemo vidjeti u javnom prostoru grada koji neprekidno raste, i što je veći, sve manje je grad u evropskom smislu.
Drama Ljubomira Simovića napisana je po motivimima slavne usmene balade, poznate u cijelom svijetu, koja je ispjevana 1646. godine, na osnovu stvarnih događaja. Pročula se kad je njen prevod na italijanski jezik objavio Alberto Fortis u knjizi “Viaggio in Dalmazia” (Put u Dalmaciju) 1774. godine, i od tada je prevedena na mnoštvo jezika. Samo na njemačkom jeziku ima pedeset prevoda, a skoro dvadeset na engleskom i francuskom, uz više od hiljadu i trista bibliografskih jedinica. Zahvaljujući tome, “Hasanaginica” je odavno postala jedinstveni ambasador bosanskohercegovačke kulturne baštine, ona je svijetu otkrila ljepotu naše usmene poetike. “Nikad, u istoriji kakve druge filološke discipline, nije posvećeno nekoj narodnoj pesmi toliko ljubavi i narodnog truda, da se otkriju njene jezikovne i umetničke tajne i lepota, i to od najboljih umova celoga jednoga stoleća: Fortisa, Vuka, Kopitara, Herdera, Getea, Miklošića, pa do današnjih naučnika”, napisao je davno Gerhard Gezeman. Do današnjih dana “Hasanaginica” je ostala neprevaziđeni primjer vrhunske usmene poezije i, kako mnogi tvrde, najljepša balada na svijetu.
Nije teško ispričati ukratko temu kojom se bavio nepoznati pjesnik u ovoj baladi, ali je nemoguće objasniti svu jezičku i duhovnu ljepotu koju njeni stihovi nude, svu dubinu ljepote i emocija, i onu neprevaziđenu sliku epohe u kojoj se drama ljubavi i tragedije odigrala. Osnova je prikaz patrijarhalnog bosanskog muslimanskog društva i ropski položaj žene u njemu, žene koja nema nikakve mogućnosti da pobjegne od sudbine koje joj drugi kroje. Sukob velikaša i ratnika Hasanage i njegove žene do krajnosti je ogolio dramu ženske bespomoćnosti, stida i borbe za dostojnu smrt, ako već u životu nema utjehe. A o tome svjedoči i činjenica da samo muškarci u pjesmi, kao i u drami, imaju imena, a žene se prepoznaju po tome što su nečija žena ili majka. U tom društvu najviša vrijednost je kolektivni identitet zajednice, koji ne dozvoljava nikakvu moguićnost individualne pobune, pogotovo ako je u pitanju žena. Hasanaga, ratnik eruptivnog karaktera, odlučuje da otjera svoju vjernu ljubu jer ga nije posjetila kad je ranjen ležao na postelji, iako zna da bi ona time prekršila običajno pravo. Hasanaginicu stid, kao stanje imanentno ženi toga doba, sprečava da iskaže pobunu zbog koje će umrijeti. Ona mora da napusti svoj dom, a njen brat, beg Pintorović, na brzinu je udaje za imotskog kadiju. Konačni čin tragedije je njena smrt i nagovještaj kajanja Hasanage. Veliki pisac Ljubomir Simović, u jednoj od najznačajnijih drama jugoslovenske književnosti, uspio je sačuvati duh i suštinsku osobenost narodne balade, dodavši joj dramatičnost i raskošnu paletu značenja, koja omogućava da se isti tekst svaki put postavi na drugačiji način, a da ne izgubi ništa od svoje originalnosti. Mali, ali dragocijeni dodatak je kraj, koji otkriva da se Hasanaginica udaje za mrtvog čovjeka, koji je, sedam godina prije toga, kad se ona udala za Hasanagnu, a ne za njega, umro od ljubavi. Otkrivamo tako dramu mrvih mladenaca, koji će se sresti tek u dženetu, kako to umiruća Hasanaginica otkriva u završnom monologu.
Dušan Tuzlančić je uspio dodati sebe beskonačnoj složenosti značenja drame i otkriti u njoj jednu novu dimenziju. On je spojio osam dramskih slika filmskim potezima stapanja scena i zatamnjenja, što je otvorilo dubinu i dinamiku radnje, propraćene jednostavnim filmskim scenama, prikazima lica na lelujavoj, bijeloj svilenoj zavjesi u pozadini, koja je i jedini scenski rekvizit. Uz drvenu kvadratnu kutiju na sredini bine, koji se, iako nepomična, na začudan način, u očima gledatelja, pretvara u divan, krevet, trpezarijski sto, hamam, kolijevku, potok…Uz sve to, zbog specifične, ukočene i na trenutke zamrznute gestikulacije, likovi na sceni se u pojedinim momentima pretvaraju u nijeme lutke kojima upravlja neko izvan njih, u likove teatra apsurda koji svjedoče o njihovoj bespomoćnosti i tragičnoj ukorijenjenosti u nepomično vrijeme. Likovi drame ne nose odjeću koja bi odgovarala epohi u kojoj se radnja zbiva, i to, uz ambijentalnu muziku Vlatka Stefannovsklog, dalje proširuje horizont značenja i čitavu predstavu locira u beskonačnost, u vanvremensku aktuelnost, što je sasvim blisko osnovnom osjećaju koji balada nudi.
“Hasanaginica” je do sad najveći produkcijski poduhvat bijeljinskog pozorišta, ostvaren u saradnji sa Narodnim pozorištem RS iz Banje Luke, sa novosadskim, banjalučkim i bijeljinskim glumcima. A oni su donijeli posebnu fascinaciju, prije svih izuzetna Bojana Milanović, novosadska glumica u ulozi Hasanaginice, koja je, poput vulkana, na sceni izbacila vatromet ljubavi, patnje, revolta, emocija koje su mnogim gledaocima natjerale suze na oči. Izvanredan je i Milan Kovačević kao Hasanaga, a u glumačkoj postavi naprosto nema slabog mjesta.
Za bijeljinsko pozorište ovo je bio najveći izazov do sada, o čemu svjedoči i podatak da je ansambl pripremao predstavu pune dvije godine. Za publiku, pogotovo bijeljinsku, gledanje “Hasanaginice” je izuzetno zadovoljstvo i nada da će, možda, i druge stvari krenuti nabolje s takvim predstavama. Jer, pozorište, kao srž mimetičke umjetnosti, bilo je u dalekoj prošlosti kovačnica civilizacija. Ko zna, možda će i u Bijeljinu, s ovakvim iskoracima, doputovati jednog dana budućnost koju smo odavno izgubili.