Piše: Jusuf Trbić
Nije prošlo mnogo vremena, a već smo stigli do osme samostalne slikarske izložbe Mehmeda Imamovića, Bijeljinca po rođenju i opredjeljenju, koga je izbjeglički život smjestio u Tuzlu. Njegov mali stvaralački svemir zaokružen je, na poseban način, izložbom pod nazivom „Sjećanje na Bijeljinu“. To je dug zavičaju, dug sopstvenom životu, to je odsjaj duše i bljesak pamćenja na ono što je bilo veće od svijeta i što se nikad više ponoviti neće. To je povratak u mirnu luku sna, u rijeku koja se u sebi završava, to je pečat srca na jedan dugi put kroz vrijeme, to je smiraj u vjetru koji nas sve trese već više od tri decenije. To je simbolički i stvarni, dugo čekani povratak rodnom gradu, jedinom u koji se možemo vratiti, nakon svega.
Slike za ovu izložbu Mehmed je radio u jednom dahu, u zamahu želje, u buri nostalgije, u snoviđenju, kao film sastavljen od kadrova koji se, kao i prošlost, nižu u sjajnom nizu, da bi se sve završilo onako kako se završila istorija našeg grada za sve koji taj grad vole: mrakom. Film koji je pred nama počinje dubokim i raskošnim bojama u koje je nekad bila uvijena naša čaršija, izlaze zatim pred nas lica ljudi koji se pamte i koji sklapaju naše sjećanje, i sve ide, od slike do slike, kao topla šetnja putevima prošlosti, a onda nas na kraju udari u lice slika masakra na ulici u Bijeljini, udari nas kao čizma u lice. Mehmed se, kao predloškom, služi fotografijom, što je mnogo puta viđena tehnika, ali, kod njega je to obogaćeno bojama sjećanja koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Fotografija slavnog američkog foto-reportera Rona Haviva, na kojoj arkanovac čizmom udara u glavu mrtvu ženu koja leži na pločniku, već davno je obišla svijet i postala najpoznatija ratna fotografija. Ali, i više od toga: ta je slika postala simbol rata protiv Bosne i najtačniji opis onoga što se u Bijeljini događalo početkom aprila 1992. godine. Vojnička čizma i glava bespomoćne žrtve, to je slika viđena i u Hrvatskoj, i u Bosni, i na Kosovu, ta čizma simbolički nas i danas udara i opominje da aždaha još vreba na nas i da se nije smirila.
Izložba „Sjećanje na Bijeljinu“ je mali, imaginarni muzej Mehmeda Imamovića, sastavljen, u najvećoj mjeri, od portreta, koji su postali njegov zaštitni znak. To su lica naslikana na mekoj svili samoće, u treptaju sna, u magli prošlosti, bez mnogo naznaka prostora oko njih, s jasnim okvirima stilizacije i sa izvanrednom psihološkom karakterizacijom, izvučenom van naturalističkih standarda. Često namjerno ostavljena bez fotografske preciznosti i anatomske dovršenosti, ta lica trepere u svom zaleđenom vremenu kao cvjetovi na prozoru koji gleda u prošle dane. Ona uvlače gledaoca u sliku, pretvarajući ga u aktivnog sudionika ove jedinstvene svečanosti sjećanja. Svako ko pažljivo pogleda ovu izložbu imaće osjećaj da je i sam učestvovao u stvaranju slika i da ima i sam ponešto da im doda. I svako će osjetiti emociju koja ga uvlači u lavirint iz kojeg se teško izlazi. Mehmed ne prikazuje lica, on bojama pjeva o njima. Te razigrane boje i maglena koprena zaborava preko njih, dubina izraza i filmska tehnika u komponovanju izložbe čine „Sjećanje na Bijeljinu“ jedinstvenim likovnim događajem.
Slikar maestralno pretapa zadatost portretne teme u savremeni slikarski jezik, nudeći svoje nadahnuće kao dokaz slikarske i psihološke jasnoće i uvjerljivosti. Atmosfera sna, na granici između realnog i fantastičnog, ostvarena nadgradnjom naturalističkog manira, koji se obično očekuje od portreta, i slikarskom poetikom ispunjenom energijom, uz autentičnost likova i stvaralačku rekonstrukciju naše zajedničke istorije, čini ove slike stepenicama koje uvode posmatrača u neponovljivu avanturu umjetnosti.
Mehmed Imamović nije opterećen težnjom ka savršenstvu ili strogim formalizmom, on slika slobodnom rukom, vođen autentičnim slikarskim instinktom i svojim raskošnim darom, njemu je slikanje isto što i život, i to se vidi na njegovim platnima, svježim, blistavim i neponovljivim. Od kako je počeo intenzivno da radi, Mehmed je, kako mi se čini, u stalnoj potrazi za najboljom slikom, za slikom koja će obuhvatiti cio život, sjećanja i želje, stvarnost i maštu, prošlo i buduće, i spojiti ih u jedan koloritni amalgam, u jednu alhemijsku čaroliju koja će nadvladati vjetrove zaborava. I sve dok traga, on će nam darivati zlato svoje duše, kao dokaz da su, za svakog pravog čovjeka, snovi uvijek veći od života.
