Piše: Emir Musli
Stećci sa područja četiri balkanske države nominirani su na UNESCO Listu svjetske baštine. Da li će najveći kulturno-historijski poduhvat u regionu promijeniti naš odnos prema srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima?
„Ne plašim se ja vukova
već ljudi.
Da je po vukovima
ovaj biljeg bi vječnost nadživio.“
„1377., kad kralj naš bosanski bješe Tvrtko.“
Bosna i Hercegovine, Hrvatska, Srbija i Crna Gora još 2009. godine dogovorile su realiziranje Projekta nominacije stećaka za upis na UNESCO Listu svjetske baštine. Pet godina kasnije, do kraja novembra 2014., u Beogradu slijedi još jedan sastanak predstavnika državnih komisija oko usaglašavanja obimnog materijala. Ukoliko UNESCO uvaži aplikaciju za upis stećaka na Listu svjetske baštine, ovi srednjovjekovni nadgrobni spomenici bit će prvo upisano kulturno dobro nominirano od strane više država.
Trideset zaštićenih lokaliteta
U regionu je popisano oko 70.000 stećaka
Profesor dr. Dubravko Lovrenović, predsjedavajući Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, očekuje da bi projekat mogao biti završen i prije planiranog roka. „Radi se o 30 lokaliteta, 22 u BiH, dva u Hrvatskoj i po tri u Srbiji i Crnoj Gori, sa ukupno 174 stećka koji bi ubuduće bili pod zaštitom UNESCO-a,“ kaže profesor Lovrenović i dodaje: „Nakon predaje kredibilne aplikacije slijedi proces evaluacije svih 30 lokaliteta. U BiH će doći stručnjaci iz UNESCO-a, a ja vjerujem da će to biti na ljeto 2015. godine. U optimalnim okolnostima mogli bismo očekivati da u ljeto 2016. godine odluka UNESCO-a napokon bude saopćena.“
Proučavanje stećaka počelo je za vrijeme austrougarske vlasti u ovim krajevima. Do sada je u regionu popisano oko 70.000 stećaka, od čega 60.000 u BiH. Smatra se da ih je 95% u lošem stanju. Neki lokaliteti, kao što je Radimlja kod Stoca, odavno su poznati i djelimično zaštićeni. Međutim, najveći broj stećaka koji su preživjeli stoljeća ostat će i dalje prepušteni volji današnjih stanovnika BiH.
„Ne bih govorio o nacionalnim ili vjerskim svojatanjima motiviranim politikom. Stećci jednostavno pripadaju onima koji su tu pokopani, ali je pitanje kako ih zaštititi od propadanja. Hiljade nekropola neće biti pod UNESCO zaštitom. To je dužnost države BiH. Stećak jeste nacionalna baština i po sadašnjim zakonima, ta dužnost zaštite je na entitetima i vladama, to jest, odgovarajućim ministarstvima,“ podsjeća profesor Lovrenović.
Mr. Babić: “Stećci na Majevici zaslužuju zaštitu UNESCO-a”
Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Karakteriše ih bogata ornamentika te zapisi, epitafi, koji govore o specifičnom odnosu prema životu i prema smrti. Pojavljuju se od druge polovine 12. stoljeća, a njihova prva faza traje i tokom 13. stoljeće. Intenzivno se klešu i ukrašavaju u 14. i 15. stoljeću, a u 16. stoljeću ova vrsta sakralne umjetnosti postupno nestaje.
Stećci na planini Majevici
Mirko Babić, direktor „Muzeja Semberije“ u Bijeljini, kaže da stećci na planini Majevici zaslužuju zaštitu UNESCO, ali da pitanje zaštićenih lokaliteta ostaje još uvijek otvoreno i o njemu će, kako je rekao, odlučivati komisija na vrhu.
„Majevica ima tipični pejzaž zapadnog Balkana i ljudi koji tu žive dio su istog mentalnog sklopa i baštinili su istu materijalnu kulturu, pa su podizali i monumentalne nadgrobne spomenike, stećke. Jedna od takvih nekropola, koja je tek djelimično istražena, je nekropola između današnjih sela Jablanica i Piperi u opštini Lopare (Rejon Visori, podno vrha Međednik, gdje su zabilježene prve nastambe u ovom dijelu BiH, op.a.). Na prostoru od nekih 400 metara nalazi se pet lokacija sa stećcima, od kojih desetak imaju natpise. Tu nekropolu kandidovali smo da bude na listi lokacija koje će štititi UNESCO, jer bi se time ispoštovala teritorijalna zastupljenost, dakle, sjeveroistok (BiH, op.a.) bi imao svoj lokalitet,“ kaže za Deutsche Welle mr. Mirko Babić.
Stećici se uglavnom nalaze na teško pristupačnim mjestima
On podsjeća da „Muzej Semberije“ čuva 23 stećka sa natpisima i još 40 bez natpisa, koji su krajem 2002. godine pronađeni u starim temeljima Atik džamije u Bijeljini. „Kako UNESCO tretira spomenike na mjestu gdje se nalaze, samo spomenike „in situ“, ove bijeljinske ne možemo kandidirati, jer nije utvrđeno odakle su preneseni i svojevremeno ugrađeni u temelje džamije,“ kaže Babić. Dodaje da u Ugljeviku postoji pet lokacija stećaka sa natpisima, da stećaka u ovom dijelu BiH ima u Teočaku, Seljublju, Srebrenici, Bratuncu te da mnogi od njih još uvijek nisu registrovani.
O vrijednosti i budućnosti stećaka Babić kaže: „Stari majstori klesari su za svakoga pravili različiti stećak. Svaki je unikat i to je i u svjetu primijećeno. Kada UNESCO proglasi stećke svjetskom baštinom, to će biti spomenici kulture svjetskog nivoa. Bitno je da mi ispoštujemo svoju kategorizaciju ovih spomenika, jer imamo mnogo onih nekategorisanih i oni su najugroženiji. Svjedoci smo uništavanja, nemara i nestanka spomenika kulture, stećaka prije svih. Nakon UNESCO liste spomenika nulte kategorije mi moramo nastaviti kategorizaciju prve, druge i treće kategorije,“ zaključuje mr Mirko Babić.
Stećci su bosanskohercegovačko nasljeđe
Prof. Dr. Mutapčić: “Stećci su vrijednost u evropskim, pa i svjetskim okvirima.”
Profesor Pravnog fakulteta u Tuzli, dr Edin Mutapčić, doktorirao je na historiji države i prava srednjeg vijeka. Za Deutsche Welle kaže da su stećci vrijednost u evropskim, pa i svjetskim okvirima. „Nominacija na UNESCO Listu svjetske baštine mogla je i ranije nastupiti i svakako da ova kandidatura ima svoje mjesto i opravdanje. Međutim, kada je u pitanju adekvatna zaštita, glavni problem je što se s nekropole stećaka uglavnom nalaze na teško pristupačnim lokacijama. Za zaštitu i promoviranje u turističkom smislu potrebna su velika infrastrukturna ulaganja,“ kaže profesor Mutapčić. Iako projekat nominacije vode četiri države, on kaže da su stećci bosanskohercegovačko nasljeđe, pa tek onda nasljeđe njenih susjeda.
„To je moje mišljenje. Jer, ako pogledamo geografski prostor na kojem se nalaze ti spomenici, oni se nalaze na prostoru koje je nekada obuhvatalo bosansko kraljevstvo u najvećem rasponu svojih granica. Naravno, o tome će u nauci uvijek biti sporenja i negodovanja. Svakako da, pored kulturološke, stećci imaju i svoju historijsku vrijednost. Na žalost, svijest naših predaka nije bila takva da ih sačuvaju u skladu sa njihovom spomeničkom vrijednošću,“ kaže dr Mutapčić i zaključuje:
„Ova nominacija stećaka na Listu svjetske baštine ima svog smisla samo ako se proučavanju i konzerviranju stećaka priđe na najozbiljniji, naučni način. Svojatanja ili negiranja vrijednosti stećaka teško će se ovdje prevazilaziti. Ipak, sada će barem evropska i svjetska javnost biti bolje upoznata, te će taj eksterni faktor zaštite biti dominantniji. Jednom dobrom kampanjom, koja će vjerovatno uslijediti, moguće je postići da počnemo razmišljati o bogatstvu prošlosti koju svi skupa dijelimo. Bit će to i jedan od putokaza u budućnost,“ zaključuje profesor Mutapčić.
Spomenici svjetske baštine u BiH
U BiH je popisano oko 60.000 stećaka
Od 1972. godine kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, do danas je na UNESCO Listu svjetske baštine upisano ukupno 936 kulturnih, prirodnih ili mješovitih dobara. U skladu sa ovom konvencijom, upisana dobra predstavljaju dio svjetske baštine sa izuzetnom univerzalnom vrijednošću. Upisana dobra iz Bosne i Hercegovine na UNESCO Listi svjetske baštine su most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i područje Starog mosta i starog grada Mostara. Pored toga, na tentativnoj (potencijalnoj, op.a.) listi dobara koje zemlja može nominovati u narednom periodu, se nalazi još devet dobara iz BiH, među kojima su od 2011. godine i stećci.
(dw.de)