Piše: Jusuf Trbić
Dragi moj ahbabu
Evo ima podugo vremena kako se kanim da ti tražene habere iz ovoga našeg vilajeta pošaljem, a sve se smišljam kako ću ti reći ono što mi je na srcu. Kad se rastasmo na tvome...
Dok sunce poništava strane svijeta
Nepokretno podne iz potiljka niče
I krvari svjetlost u tamnici ljeta
Ranjena visina sa čela ti viče
I krošnja u svoje korijenje bježi
Skupa sa pticom što se prazninom hrani
U oku i nebu prostor isti leži
I ko zrele trešnje...
Kad kolebljivi časovnici
Najzad otkucaju ponoć
Siđi u ponor svog lica
Na dno
Tamo gdje je hladno i mračno
I gdje svaka boja
Prestaje da pjeva
Povedi sve svoje riječi
Svoje vjerne sluge
Svoje saputnice gorke
Zapali jednu od njih
Kao drvce šibice
Baklju za jedan tren
Da ti silazak obasja
Kad sagori...
Zatvori prozore kroz koje iz sebe viriš
Zaključaj vrata tišine
U kutije vida poredaj kriške mraka
Ugasi oči i sklopi usta riječi
Što ti pod nogama listaju ko rane
Uspravi zrnca straha
Što već odavno se bude
U pijesku života
U mulju zelenog jutra
Gdje slijepe se godine...
Odoše lijepi pameni dobri
Odoše plemeniti
Nježni mrtvaci glačaju sad
Nečije tuđe snove
I kiša spira njihove tragove s vode
Odoše tihi blagi nasmiješeni
Odoše milosrdni
U koferima ne nose ništa
Odoše
Praznih ruku i džepova praznih
Odoše dragi odoše najvoljeniji
I niko se više ne sjeća
Njihovog glasa
Ni boje riječi...
Radosno je stablo
Dok se preliva u prostor
I živom krvlju prstiju
Dotiče smisao vasione
Smirena je pustinja
Dok se u njoj tope
Tragovi karavana
I okamenjeni krici
Bivših životinja
Dižu se kao tanke sjenke ptica
Prema nebu
Uzbuđeni su gradovi
Dok putuju
Na tamne strane svijeta
Koje kompasi i ne slute
I putujući...