Šta je to govor mržnje – o tome se već godinama spore pravnici, novinari, političari raznih fela, ali i obični građani. U svakoj zemlji na svijetu odavno je uređeno ovo pitanje, ali u ovom dijelu Balkana, u državicama nastalim na ruševinama Jugoslavije (izuzev Slovenije), svi pojmovi su izgubili značenje koje imaju u cijelom normalnom svijetu. Zakonski je, bar prividno, utvrđeno ovo krivično djelo, ali u praksi ima neobjašnjivo mali broj presuda, jer sudovi, jednostavno, ne mogu utvrditi šta je šta.
Prema zakonskim odredbama, govor mržnje je svaki vid omalovažavanja, mržnje, uznemiravanja, vrijeđanja, stigmatizacije, prijetnji ili klevetanja neke osobe ili grupe na osnovu rase, pola, rodnog identiteta, seksualne orijentacije, etničke pripadnosti, vjere i drugih karakteristika. Primjere takvog govora mržnje možemo svaki dan vidjeti u prepisci na društvenim mrežama, u kojoj primitivci svih vrsta nesmetano vrijeđaju druge i drugačije, a da za to niko ne odgovara.
Ali, ako zanemarimo te anonimne, neobrazovane i ideološki preparirane indivudue, kojima je mržnja prema drugima jedini temelj ličnog identiteta, kako okarakterisati otvoreni govor mržnje koji svakodnevno čujemo iz usta političara, novinara i javnih radnika koji, gradeći svoj prostor moći, pljuju po svemu što im se ne sviđa, a da se na to niko ne osvrće?
Dovoljan je primjer Milorada Dodika, koji već godinama, na rasnoj i vjerskoj osnovi, vrijeđa Bošnjake, a Tužilaštvo BiH nikako ne može da nađe dovoljno razloga da ga sankcioniše. Ni prebrojati se ne mogu takve njegove izjave, dovoljno je sjetiti se onih o “podaničkom narodu”, o hodžama koji arlauču sa munara, o tome da je genocid u Srebrenici prevara i tome slično.
On je nedavno optužio Bošnjake da su glasali za kandidata opozicije Branka Blanušu, a to je, po njemu, neprijateljski čin prema entitetu RS. Isto tako je nekad osporavao pobjedu Mladena Ivanića u izboru za člana Predsjedništva BiH, govoreći da je ona nelegitimna, jer su za Ivanića glasali i Bošnjaci. Na predizbornom skupu u Istočnom Sarajevu 10. novembra, Dodik je nadmašio sam sebe. Pored ostalog, izjavio je da ovaj grad “ne smije dozvoliti dodatnu islamizaciju”, jer, eto, neki Bošnjaci kupuju stavnove u tom gradu, da “nismo ista vjera” i da “niko ne laže gore i više od Turčina”. On je do sad redovno Bošnjake nazivao muslimanima, želeći ih uvrijediti, a sad je prešao mjeru, pa ih naziva Turcima, sasvim u stilu priprostih sljedbenika velikosrpskog nacionalizma.
Ali, ni to nije bilo dovoljno, pa je njegov vjerni sljedbenik, ministar državne vlade Staša Košarac, dopunio tu izjavu svog šefa. On je iznio tezu kako je izjednačavanje Srba i Bošnjaka uvreda za Srbe. Doduše, napomenuo je kako se to odnosi na glasove Srba i Bošnjaka, ali ni ova ograda ne umanjuje obrise fašističke svijesti, koji izbijaju iz njegove poruke. On je rekao kako “izjava Branka Blanuše da “nema razlike između glasa Bošnjaka i Srbina” možda lijepo zvuči u političkim salonima pojedinih ambasada ili na sarajevskoj sećiji, ali u realnom životu Republike Srpske – razlika itekako postoji. Blanuša je ovim ponizio 26.048 pripadnika policije, Vojske Republike Srpske i drugih jedinica, koji su dali živote u Odbrambeno-otadžbinskom ratu za Republiku Srpsku. Ponizio je 8.994 civilne žrtve srpskog naroda, nestale, njihove porodice… Ponizio je srpski narod”, rekao je Košarac, i ostao živ.
Mnogi srpski političari i intelektualci reagovali su na ove skandalozne izjave. Zagorka Grahovac, poslanik u Narodnoj sklupštini RS-a rekla je: “Civilizacijska je sramota da u 21. vijeku jedan čovjek misli da vrijedi više samo zato što je određene nacionalnosti, jer takva poruka ne pripada ni civilizovanom političkom dijalogu niti vrijednostima na kojima bi Republika Srpska trebalo da počiva. A naša je sramota što smo upravo takvog političara poslali u „reprezentaciju“ da nas predstavlja pred Evropom i svijetom.”
“Predsjednika RS ne biraju narodi, nego građani ovog entiteta u BiH”, kaže Davor Trlin, profesor ustavnog prava. “Važeći zakoni daju svim građanima isto pravo glasa na izborima za predsjednika RS. Obzirom da je glasanje tajno, u praksi je vrlo teško zaključiti koji narod je glasao za kojeg kandidata.“ A politički analitičar iz Banje Luke Mladen Bubonjić upozorava da se Bošnjaci u RS-u ne tretiraju kao normalni građani, kao neko ko ima pravo da se politički izrazi, nego kao neko ko je potencijalni problem, a da su optužbe na njihov račun alibi za loš izborni rezultat.
Ali, takve stvari se ponavljaju godinama, i nikom ništa. Dakle, vrijeđati čitav jedan narod na najgore načine – dozvoljeno je. A iznositi istinu – nije. Nedavno je urednik portala Bijeljina danas Danko Novaković meni poručio da prestanem iznositi mržnju, jer, eto, pišem i govorim o zločinima u mom kraju. I nije jedini koji me, čim napišem nešto slično, optužuje da mrzim Srbe, pa čak i Srbiju. A kako ja to mrzim desetak miliona meni nepoznatih ljudi i čitavu jednu državu, sa svim njenim planinama, dolinama, rijekama, gradovima i selima? Pa, tako što iznosim istinu. Ispada da je istina najveći neprijatelj srpstva, kako ga shvataju sljedbenici rigidnog nacionalizma. Do njihove pameti ne može dospjeti jednostavna činjenica: da ja nikada nisam optužio srpski narod za bilo šta, već, adresirajući krivicu za zločine nad civilima, skidam teret kolektivne odgovornosti sa leđa cijelog srpskog naroda. Ako je neko ubijao djecu i bespomoćne ljude, i to se dokaže, valjda je najnormalnije da taj odgovara za ono što je učinio. Ko god da je u pitanju.
O zločinima u Bijeljini i Janji, u kojima nikakvog rata i nikakvih vojnih sukoba nije bilo, pisao sam u četiri knjige i mnogo tekstova i pričao u brojnim TV nastupima, i nikad niko nije osporio ni jednu riječ. Pa ispada da zločinci i njihovi sljedbenici nisu ništa radili iz mržnje, Bože sačuvaj, mržnja je kad neko govori o tim zločinima. Pa dobro, ne moram ja govoriti o zločinima, neka o tome pišu Danko Novaković i drugi, slični njemu, neka nas suoče sa istinom, kakva god da je, pa će svima biti bolje.
A dotle, treba govoriti o svemu što se dogodilo, jer to je jedini način da svi zajedno stignemo do budućnosti kakvu priželjkujemo.
