Ministar, a tuče ljude

82

Piše: Gordana Katana

Ukoliko iznervirani činjenicom da vam susjed uporno svoj otpad baca u dvorište, ili da vlasnik kafića u vašoj zgradi iz noći u noć nakon isteka radnog vremena iskušava koliko decibela može izdržati njegovo pojačalo, zakon uzmete u svoje ruke i namlatite ih, kazna će stići. Reagovat će policija, potom tužilaštvo i u konačnici sud. Logično i očekivano. Upravo tako postupljeno je i u slučaju ministra unutrašnjih poslova RS-a Dragana Lukača, protiv kojeg je Osnovni sud u Banjoj Luci potvrdio optužnicu zbog nanošenja lakih tjelesnih povreda D. Spasojeviću. Nakon što je banjalučki nezavisni novinar Slobodan Vasković ovu informaciju objavio na svom blogu, a potom je prenijeli brojni mediji uslijedila je i reakcija ministra policije. Zasmetalo mu je “pisanje blogera” koji ga, kako je naveo u saopštenju, opanjkava i iznosi neistine, a samo zbog Vaskovićevog navoda da su povrede nanesene Spasojeviću, prema tvrdnjama istog, sve “samo ne lagane”. Pravda se Lukač da je tako postupio braneći nejač, “djecu i žene na igralištu od pomahnitalog napadača koji je prijetio”, pa poručuje da bi u istoj situaciji postupio jednako. No ono što bode oči, osim grube zamjene teza po kojoj novinari moraju pred takvim informacijama ostati gluhi i slijepi, jeste i nezadovoljstvo ministra pravosuđem. Koje je optužnicu za napad koji se desio kada je bio direktor banjalučke Komunalne policije podiglo sada kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a. I sve to ministar završava patetičnim zaključkom da je Vasković informaciju objavio upravo na dan kada je 1994. godine ranjen na bihaćkom ratištu?! Bahatost s kojom prvi čovjek policije RS-a tvrdi da bi se u istoj situaciji ponio isto naprosto je zaprepašćujuća. Jer ako on kao ministar unutrašnjih poslova takvo što kaže, kakvu zapravo poruku šalje javnosti? Da nema povjerenja u pripadnike policije kojom rukovodi? Ili da svi, kada procijenimo da je to optimalno, zakon možemo uzeti u svoje ruke?

Ništa manje za zgražavanje nad ovakvim istupom Lukača nije ni ponašanje poslanika u Narodnoj skupštini RS-a Nenada Stevandića, koji je stao u njegovu odbranu. I poručio da bi u istoj situaciji postupio isto, bez obzira na mogućnost da za svoje postupke bude krivično gonjen. Doduše, koliko god je neprihvatljivo takvo reagovanje narodnog poslanika, za građane Banja Luke i nije neko iznenađenje. Jer Stevandić ima dobrano iskustvo u “u uzimanju pravde u svoje ruke”. Iz onih ratnih devedesetih, kada je sa pripadnicima paravojnih postrojbi u gradu na Vrbasu odlučivao ko je podoban, a ko ne, pa shodno tome i optuživao i sudio, istjerivao ljude iz njihovih domova i šta sve ne. No ne treba smetnuti s uma da Stevandić, kao SDS-ova pobjegulja, ovakvim istupima ujedno i nastoji dodatno se dodvoriti SNSD-u i za sebe, u političkom smislu, opskrbiti nekakvu poziciju. Za početak to je zadržavanje funkcije potpredsjednika Narodne skupštine na koju u skladu s Poslovnikom o radu parlamenta nakon odlaska iz SDS-a nema pravo.

Jedina reakcija koja je od zvaničnika RS-a za sada u slučaju Lukač stigla je izjava predsjednice Vlade RS-a Željke Cvijanović koja “nije upoznata s ovim slučajem”. Ali malo je vjerovatno i kada “bude upoznata” da će bilo šta preduzeti. Pa se stoga Lukač, bez obzira na sudski spor, ne mora brinuti za svoju poziciju. Pozivanje opozicije da ministar unutrašnjih poslova RS-a treba preuzeti odgovornost za svoje postupke, stoga je, nažalost, uzaludno. Zato i ostaje otvoreno pitanje poslanika SDS-a Vukote Govedarice “da li građani RS-a žele ministra koji je spreman pretući prolaznika?”

Slučaj Lukač i svjesna relativizacija ovog događaja samo su još jedan podsjetnik kakvu vlast Republika Srpske ima. Otuda nikoga više i ne čudi što je forenzičko vještačenje Nacionalnog instituta Kraljevine Holandije, kojim je potvrđena autentičnost audiosnimka na kojem Cvijanović govori o kupovini narodnih poslanika, dakle političkoj korupciji, ta ista Cvijanović nazvala cirkuskom predstavom opozicije. A direktor policije RS-a Gojko Vasić brže-bolje poletio da kaže da taj nalaz ni na koji način ne može biti povod za otvaranje nove istrage u ovom slučaju. U toj i takvoj Republici Srpskoj i moguće je i da Mile Radišić, umjesto na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od tri godine, mirno napusti RS i građanima i pravosuđu ove zemlje smije se u lice iz Beograda. I da Osnovni sud u Banjoj Luci, nadležan da izvrši kaznu, mjesecima od Radišićevog bijega nije našao za shodno da MUP-u RS-a dostavi podatke neophodne za raspisivanje međunarodne potjernice. Upozorenja opozicije da je slučaj političke korupcije u RS-u skandal bez presedana, uzaludna su. Kao što je uzaludno i ponovo apelovanje građanskih aktivista prema pravosuđu da se konačno preduzmu koraci kako bi Radišić bio lišen slobode i upućen u zatvor. Vlast na sve to ostaje nijema i gluha i svakim danom sve osionija. A na sve one koji na to upozoravaju odavno je stavila etiketu “domaćih izdajnika i stranih plaćenika”.

 

(oslobodjenje.ba)