Doba kolijevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju ulaziš u takozvani stvarni svijet, u punoću grozote. Kroz tu kapiju će za koji dan proći moje dijete: ja ću je tamo uvesti. Svijet u kojem je živjela, a čiji si ti bio gospodar – tiranin, tačnije – došao je svome kraju. Iz strogo kontrolisanog okruženja dijete odlazi u haos, u kojem si i sam – ti, dojučerašnji gospodar njenog svijeta – tek list toalet papira na vjetru.
Stotinu i dvije mlade osobe, okićene diplomom „Luča“ (to je ono što u Crnoj Gori dobiješ kad svaki razred srednje škole završiš sa zaključnim svim peticama), so soli crnogorske mladosti, najpametniji među potomcima Njegoša (po čijoj „Luči mikrokozma“ – koja se da čitati jedino kao nehotična parodija filozofskog promišljanja, kao nešto nad čim bi, recimo, Volter doslovce skapao od smijeha – diploma za izvrsnost zove), otišle na prijemni ispit za Medicinski fakultet.
Ispit položilo njih 12.
Onda se u parlamentu razvila zanimljiva rasprava o kvalitetu crnogorskog obrazovnog sistema. Kako već biva u političkim raspravama, sve je ostalo nejasno: treba li ukinuti medicinski fakultet ili ukinuti srednje škole; treba li sniziti kriterije za upis na Medicinski ili pokušati djecu nečemu naučiti, kad si ih već utjerao u osnovne i srednje škole.
Obrazovanje je političko pitanje. Zdravlje je političko pitanje. Sve je političko pitanje, jer iza svega stoji politika. Sve, osim same politike – iza nje stoji ekonomija. Odnosno pljačka. Pa bi se tako – dakle pljačkom – i ekonomija, kao i politika iza koje ona stoji, kao i sve ono iza čega stoji politika, između ostalog obrazovanje i zdravlje, trebalo i zvati.
Baš ovih dana dijete sam vodio da primi nekakvu vakcinu, jer bez toga u septembru ne može u školu. Koje svakako neće biti. Nego će djeca imati takozvanu „online nastavu“. Pričam sa kolegama, zabrinutim roditeljima. Oni misle kako se tako, od kuće, ništa ne može naučiti. Ja pak mislim potpuno suprotno.
Da vam svoje razloge za skepsu prema formalnom obrazovanju pokušam dočarati ovako….
SVE JE ANKSIOZNOST
Za čistoga, sve je čisto, veli Pavle. Za anksioznog, sve je razlog za anksioznost. Pa tako i upis djeteta u školu. Pristojni, sekularni anksiozni ne traže opravdanje za svoje stanje. Tjeskoba je moje građansko i ljudsko pravo koje sam spreman braniti. Tjeskoba je zdravorazumska. Liječite optimiste.
Elem, odlazak u ambulantu radi upisa djeteta u prvi razred škole: problem. Prisiljen si rizikovati da, prolazeći dotrajalim hodnicima obloženim linoleumom i ofarbanim masnom sivom, koji uvijek djeluju prljavo, dijete pokupi korona virus. Doktorica koja će pipati moje dijete i unositi joj se u lice, viriti joj u nos i grlo, mogla bi biti zaražena.
Potom dijete treba odvesti u školu, na razgovor sa psihologom. Ko je ta žena, ili muškarac? Šta je radila/o za vrijeme lockdowna? Prala ruke i nosila masku, ili išao na litije i ždrao žito istom kašičicom iz koje su tog jutra spasenje progutali svi ostali vjernici nagurani u portu crkve?
Testiranje za školu se ovih dana, očito, bitno razlikuje od testa kojim sam ja započeo „osnovno obrazovanje“. Školski psiholog sada sa djetetom obavlja „individualni razgovor“. Fokus je, kažu dokumenti Ministarstva prosvjete, na sklonostima i potrebama svakog djeteta. U moje vrijeme sistem je još uvijek vjerovao u kolektivne potrebe. Sve se radilo grupno. Insistiranje na individualnosti smatrano je za asocijalnost.
Ne znam, dakako, kako je bilo u Sloveniji ili Makedoniji, ali u Bosni i Hercegovini, srcu socijalističke Jugoslavije i njenog bratstva i jedinstva, bukvar za prvi razred počinjao je pričom o odjeljenju baš poput onog u koji sam išao ja, u čijoj učionici je, baš kao u prostoriji u kojoj sam učio ja, Titov portret bio okačen iznad školske table. U tekstu kojim je, dakle, počinjalo naše školovanje, učiteljica ulazi u učionicu u kojoj se djeca svađaju i viču jedno na drugo. Učiteljica ih smiri, potom pita šta je razlog svađe. Ispostavi se da je izvjesna, antisocijalističkim misaonim praksama već zaražena djevojčica, tvrdila da Tito sa zida iznad školske table gleda nju. Nije tačno, tvrdio je dječak, gleda mene. Sa tim se nisu slagala druga djeca, koja su izričito tvrdila da Tito gleda baš njih. Učiteljica se tada nasmiješila i sa majčinskom ljubavlju izgovorila posljednju rečenicu naše prve školske priče: „Smirite se djeco: Drug Tito gleda sve nas“.
Elem, kada su me upisivali u školu, „školska godina 1980/1981“, nas tridesetak budućih đaka-prvaka nagurali su u učionicu i dali nam olovke i papire na kojima su bile odštampane šarene sličice. Test je bio jednostavan: psiholog kaže „motor“, ti zaokružiš sliku motora.
Sve su nas primili u školu. Sve osim malog Roma. To dijete je bilo inteligentnije od nas ostalih, pritom i življeg duha. Psiholozi nisu mislili tako. Kada bi oni rekli „motor“, dječak bi rekao: „Zaokružio sam biciklo“. Kada bi rekli „brod“, on bi rekao: „Zaokružio sam čamac“. I tako do kraja testa.
Mali, razumljivo, nije bio za doktora. Nikome ne treba majstor u bijelom koji, kada dobije uput da reže slijepo crijevo, kaže: „Izvadio sam mu bubreg“. Ali…
Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da sam već tada prisustvovao impresivnoj demonstraciji svega onoga što je pogrešno u školskom sistemu. Sve bitno u životu naučio sam sam, čitajući u osami. Škola me je naučila samo jednom: pokornosti.
ŽIVOT U ZAJEDNICI
Život u zajednici podrazumijeva dresuru. U školi učiš razlomke, učiš o fotosintezi i Himalajima, no važnije od svega: nauče te da poštuješ hijerarhiju i autoritet.
Do dana današnjeg osjećam nelagodu, zapravo strah od posve nerealne mogućnosti da bih ponovo mogao biti prisiljen na neku, bilo koju vrstu organizovanog školovanja.
Dobiješ dijete. Biologija, kao i uvijek radi svoje: postaješ zaštitnik, a ono što štitiš ti je sve. A sve postaje višestruko komplikovanije i teže nego prije. Ljudi tada prave odvratne kompromise, jer misle da je sve dozvoljeno da bi svoje dijete zaštitili i obezbijedili mu, kako se kaže, „bolju budućnost“. Istina je, mislim, nešto drugačija: i inače pravimo odvratne kompromise, a dijete mu dođe kao savršeni alibi za gadost. Dijete će imati svoj život, sa ili bez tebe. Otac je, ionako, neko će reći ime, neko će reći zakon, ja ću reći – tekst. Dijete nije razlog da nastaviš biti gnjida, navodno u ime „plemenitog cilja“.
Uostalom, nema ničeg plemenitog u zaštiti vlasTitog, pa još sebičnog gena. Želiš li biti dobar tekst, nužna je askeza, nužna je vrlina.
Ali, šta je vrlina? Je li vrlina od malih nogu učiti dijete o užasima sistema i tako ga predodrediti da bude buntovni autsajder? Ili je vrlina učiti dijete da poštuje sistem pa mu tako povećati izglede da u sistemu napreduje?
OD KOLIJEVKE PA DO GROBA
„Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“, glasio je stih jedne od pjesmica koje su u osnovnoj školi učili moju generaciju. Neko inteligentan taj je stih kasnije prepravio u: „Od kolijevke pa do groba, najljepša je kolijevka“.
Doba kolijevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju ulaziš u takozvani stvarni svijet, u punoću grozote.
Kroz tu kapiju će za koji dan proći moje dijete: ja ću je tamo uvesti. Svijet u kojem je živjela, a čiji si ti bio gospodar – tiranin, tačnije – došao je svome kraju. Iz strogo kontrolisanog okruženja dijete odlazi u haos, u kojem si i sam – ti, dojučerašnji gospodar njenog svijeta – tek list toalet papira na vjetru.
Nadalje ćeš, tek toliko, moći liječiti rane sa kojima će se, dan za danom, ugriz za ugrizom, vraćati kući. Nadalje ćeš moći tek bezuspješno polemisati sa svim idiotskim i sramnim „društvenim vrijednostima“ kojima će je naučiti. Pošalješ dijete u školu da bi je, kada se vrati kući, učio kako nije onako kako su je tamo naučili. Pošalješ dijete u školu, jer je to obavezno, da bi je kasnije učio kako će sve važno morati naučiti sama: kako se uči ne u školi, nego čitanjem. Pošalješ je u školu da je tamo dresiraju i lome joj duh, da bi je kasnije učio kako je najvažnije da očuva otvorenost i radoznalost duha. Pošalješ je u klupu, u kalup, da bi je kasnije učio da je najvažnije da nikada ne pristane da je ukalupe.
AUTOR: Andrej Nikolaidis