Institucionalizacija mržnje i odgovornost Zapada
Potencijal koji postoji u Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu za članstvo u EU (Avis) ostao je neiskorišten. Dejtonska BiH je izgubljena u tranziciji iz dejtonske u briselsku fazu, smatra Bodo Weber.
Uskoro se navršava 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u BiH i kojim je zemlja dobila svoj sadašnji državni i ustavni okvir. Ovaj mirovni sporazum za ovu danas geopolitički marginalnu zemlju Zapadnog Balkana predstavljao je čin od globalne političke važnosti.
Utoliko više je zastrašujuće da BiH, 25 godina nakon Dejtona, ostaje zarobljena u međunacionalnim napetostima, disfunkcionalnosti države i političkog sistema, socio-ekonomskom zastoju i od prije nekoliko godina masovnom iseljavanju kao izrazu gubitka nade njenih građanki i građana. Ova destruktivna dinamika etno-nacionalne retorike i nedostatka temeljnog društvenopolitičkog konsenzusa o karakteru i strukturi države nije posljednica nekakve “ancient ethnic hatred” (drevne etničke mržnje – op. red.) tri “konstitutivna naroda” (Bošnjaka, Hrvata i Srba), sa kojom je u prvoj polovini devedesetih godina dio političke i intelektualne elite na Zapadu legitimirao svoje sklanjanje pogleda sa rata u BiH. Puno više je to rezultat dejtonske BiH, koja u svojoj poslijeratnoj istoriji ostaje “lost in transition” (izgubljena u tranziciji, op. red.) iz tzv. dejtonske u briselsku fazu.
U Dejtonu je prekid vatre između zaraćenih “strana” 1995. godine, ostvaren ograničenom vojnom intervencijom, pretočen u Ustav – Dejtonski Ustav. Cilj Ustava je bio okončanje rata, uspostavljanje mira, sigurnosti i slobode kretanja. Cilj Ustava nije bilo stvaranje funkcionalne države, kao ni temeljnog konsenzusa o karakteru države. Dapače, odsustvo toga je bilo preduvjet da zaraćene strane postignu dogovor. Stoga su zapadni koautori na dokument gledali tek kao na prelaznu fazu sa rokom trajanja od možda tri-četiri godine.
Politika izgradnje države, provedena od 1998. do 2005. godine uspostavom međunarodnog poluprotektorata, dejtonskih institucija međunarodne zajednice s izvršnim mandatom (OHR-a i SFOR-a, odnosno EUFOR-a) a u suradnji s lokalnim političkim akterima i predstavnicima civilnog društva, postigla je osnovnu funkcionalnost države, demokracije i vladavine prava, kao i početak procesa integracije u EU. Bosna i Hercegovina bila je na putu da postane normalna europska država.
Negativna prekretnica
Prelazak iz dejtonske u tzv. briselsku fazu 2005. i 2006. godine trebao je dovršiti ovaj proces ka održivom miru, demokratizaciji i europeizaciji, ali umjesto toga došlo je do negativne prekretnice. Dvostruki politički preokret: prelaz sa vodeće uloge Zapada sa SAD na čelu na Evropsku uniju, kao i tzv. “transition to ownership” – prelaz sa politike izgradnje države izvana na potpunu predaju odgovornosti lokalnim političarima u cilju nastavka procesa demokratizacije u okviru integracija BiH u EU – je vodio u sveobuhvatni zastoj odnosno nazadovanje.
Navodna tranzicija se pretvorila u farsu. Umjesto odgovorne, postepene tranzicije ka potpunoj odgovornosti lokalnih aktera u BiH, taj zadatak im je preko noći dat u ruke. Time je raskrinkan pravi motiv koji se krije iza tog koraka a to je želja da se odbaci i okonča međunarodni angažman u poslijeratnoj BiH, koji je iziskivao velike troškove i resurse.
Ova naprasna predaja nadležnosti značila je prelazak sa stanja u kojem je međunarodna zajednica uvela i obezbijedila poštivanja osnovnih demokratskih pravila u stanje bez ikakvih političkih pravila – uz zadržavanja disfunkcionalnog dejtonskog ustavnog uređenja. Bio je to korak sa fatalnim posljedicama: re-etnizacijom i re-radikalizacijom političkog narativa; slomom politike dijaloga i kompromisa; dugoročne političke blokade vlada i parlamenata, kao i sveobuhvatnim rušenjem postignutog reformskog napretka iz dejtonske faze u praktično svim oblastima – pravosuđu, policiji, ekonomiji. Euro-atlantske integracije su ostale dugoročno blokirane. Uspon Milorada Dodika u novu jaku političku figuru u BiH, uz dominirajući faktor destabilizacije, predstavljao je kako posljedicu tako i otjelovljenje tog preokreta.
EU do danas nije istinski preuzela vodeću ulogu. Nedostaje joj političke volje za rješavanje strukturalnih problema u BiH, za razvijanje na tome bazirane dugoročne strategije i njenog konsenkventnog provođenja. Umjesto toga, EU je diskurs najprije pomjerila na dejtonske instrumente koji su proglašeni istinskim problemom. Razni pokušaji minimalističke reforme ustava su propali jer su ih političke elite u BiH prepoznale kao ono što i jesu bile – sredstvo za povlačenje iz političke odgovornosti u Bosni i Hercegovini. Umjesto da kritički preispita vlastiti angažman, EU je iz neuspjeha izvela zaključak da je ustavna reforma u BiH nemoguća. Bez političke volje za liderstvom, EU se u BiH prebacila na birokratske autopilote u svojoj politici proširenja.
Na otpor reformama, koji je dolazio iz vladajućih etnonacionalnih elita, EU je reagirala smanjenjem uvjeta. Umjesto da tako omogući barem minimalni napredak, politika proširenja se posljedično degenerirala u čistu simulaciju “progress and process” (napretka i procesa – op. red.). Riječ je o teatru apsurda, koji je legitimirao demontiranje reformi od strane političkih elita, naučenih da samo moraju dovoljno dugo pružati otpor kako bi EU pokleknula. A u očima građanki i građana BiH EU je demaskirana kao licemjerni akter, čije se propovijedi o demokratiji, pravnoj državi i europskim integracijama ne mogu uzeti za ozbiljno.
Budući da se Zapad prerano povukao iz svoje odgovornosti i da se EU do danas opire svojoj vodećoj ulozi u BiH, ova zemlja je zarobljena u ustavnom poretku koji u životu održava politički sistem, baziran na patronaži i permanentnom širenju međuetničkih, kolektivnih strahova. BiH je zarobljena u nefunkcionalnoj državi koja je funkcionalna za političku elitu, ali ne i za njene građanke i građane.
25 godina nakon Dejtona vrijeme je da EU konačno shvati svoju odgovornost i svoj interes za stabilnu, demokratsku i ekonomski prosperitetnu BiH. Objavljivanjem mišljenja o zahtjevu za članstvo Bosne i Herzegovine (Avis) u maju 2019. godine, Evropska komisija je nakon skoro gotovo 15 godina nekonzistentne europske i zapadne politike prvi put pokazala put u pravom smjeru. Po prvi put EU je ponovo bila prisiljena na to da državu, politiku i Ustav podvrgne realnoj provjeri a ta provjera je ispala i morala je ispasti poražavajuća. Međutim potencijal koji postoji u Avis-u za ozbiljnu političku promjenu EU do sada je ostao neiskorišten.
Europskom vijeću pripada uloga da, na osnovu mišljenja Europske komisije, predloži sveobuhvatnu dugoročnu političku strategiju za BiH čiju srž mora činiti reforma Ustava. Pri tome nije riječ o Dejtonu 2, već EU mora predstaviti političke principe za sveobuhvatnu reformu Ustava, koji ispunjavaju neophodne preduvjete kada su u pitanju demokracija, pravna država i tržišna privreda, kako bi zemlja mogla postati članica EU. Za jednu takvu inicijativu u Vijeću potrebna je koalicija voljnih zemalja članica. Njemačka je najbolje pozicionirana da ih predvodi. Također bi bilo u interesu zaostavštine Angele Merkel kada bi ona, prije svog političkog odlaska koncem 2021. godine, pokrenula i vodila ovaj politički proces.
Pri tome bi od presudne važnosti za EU bilo da građanke i građane BiH, kao svoje stvarne saveznike, identificira i uključi u sveobuhvatnu reformu. Ovaj savez je potreban jer su iskustva prethodnog desetljeća i pol “briselske faze” pokazala da je neplanirani nastavak postojanja dejtonskog ustavnog uređenja ostavio previsoke prepreke za, kako evolucijski tako i za revolucionarni, institucionalni ali i vaninstitucionalni proces ka sveobuhvatnoj ustavnoj reformi.
(kliker.info)