Piše: Jusuf Trbić
Dana 21. novembra se navršilo ravno 99 godina od rođenja čuvenog bijeljinskog hafiza Abdulaha Budimlije, I taj je jubilej prošao nekako u sjenci. Dakako, pandemija i užarena politička atmosfera u Bosni skrenula je misli s ovakvih tema, ali, treba se ipak sjećati. Da bismo bili ljudi.
Bijeljinski “Preporod” ima posebne razloge za to, jer mi smo uredili i izdali Budimlijinu knjigu “Moja sjećanja”, sad već daleke 2004. godine. Bila je to prva knjiga koju smo štampali. Za nju sam napisao recenziju kojoj sam dao naslov “Život i snovi hafiza Abdulaha”. A objavljivanje ove knjige desilo se u najtežim uslovima, dok su se Bijeljinci, stidljivo i pod strahom, vraćali kući, pokušavajući da sakupe ostatke nekadašnjih života. Potvrda da smo uradili pravi posao stigla je već na prvim promocijama knjige, u Tuzli i Sarajevu. U Tuzli je velika sala Bosanskog kulturnog centra, sa preko 600 mjesta, bila prepuna, što je za jednu promociju knjige bilo nevjerovatno. Tada smo shvatili koliko ljudi poštuje hafiza Budimliju i šta on za sve nas znači. A onda smo otišli u Sarajevo, u Bošnjački institut. Sala je ponovo bila ispunjena do posljednjeg mjesta, došla je intelektualna elita Sarajeva, promotori su bili ugledni profesori dr Omer Nakičević, dr Šaćir Filandra i dr Džemaludin Latić, govorio je i tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef Cerić, ja sam promociju vodio, a zahvalnoj publici obratio se i hafiz Budimlija. Ništa ljepše ja nisam doživio u dvije decenije prije toga.
Bila je to nesvakidašnja afirmacija jednog malog udruženja iz provincijskog grada, koji se gušio u poplavi antibosanske i antibošnjačke politike. I početak koji je obećavao.
Čovjek za pamćenje
Hafiz Abdulah Budimlija je decenijama bio jedan od najpoštovanijih ljudi u Bijeljini, i to u ono staro, ateističko doba, kad su vjerski službenici bili unaprijed krivi, ma šta da rade. I, da sve bude čudnije, on je bio dva puta hapšen kao pripadnik zabranjene organizacije “Mladi muslimani”, i dva puta osuđen na visoke zatvorske kazne. Pa ipak, nikad nisam čuo nikoga da hafiza pomene, a da ne govori o njemu s neobičnim uvažavanjem, od običnog svijeta, Bošnjaka, Srba ili nekih drugih, do intelektualaca najvišeg nivoa, od žena na ulici do političara, od vjernika do ljutih komunista. Za sve je on bio čovjek visokih moralnih i ljudskih kvaliteta, čovjek dostojan poštovanja. Svojim načinom ophođenja s ljudima, svojim životom, svojom čašću, svojim znanjem i principijelnošću on nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Snovi i život hafiza Abdulaha Budimlije ostavili su lijepi, nezaboravni i neizbrisivi trag u jednom teškom vremenu i u ljudima koji su imali sreću da ga sretnu. Naš “Preporod” podigao mu je svoj spomenik, štampanjem knjige “Moja sjećanja”. I ovim malim podsjećanjem na čovjeka koji je bio veći od života.
Knjiga istine
U pomenutoj recenziji napisao sam i ovo :
“ Na kraju krajeva, život i jeste “mreža od malih jada”, što bi rekao Borhes, i dužnost čovjeka koji misli i jeste da s njih otpuhne, bar malo, prah od kojeg zaborav je stvoren.
U tome složenom i nezahvalnom poslu hafiz nije pokušavao da prikaže sebe kao sudiju ili sveznajućeg pripovjedača. On nudi čitaocu mnoštvo detalja, ponekad nevezanih, nudi imena i događaje o kojima je samo čuo, ali i ono što je i sam preživio i što je vlastitom krvlju obojio. On nije čekao famoznu “istorijsku distance”, već je bilježio, katkad samo u dva-tri reda, ono što je doživljavao iz dana u dan. A ono što povezuje sve rečenice, od prve do zadnje, to je njegovo vjerovanje, čvrsto poput stijene, vjerovanje koje čini da hafiz, na kraju, ne žali ni za čim, ne tuži se na zlo koje je doživio, ne kuka protiv nepravde koja ga je progonila. On je zahvalan Stvoritelju za sve lijepo i sve ružno što je doživio, jer sve ima svoju svrhu, samo mi tu svrhu ne možemo dokučiti.”
Buran život
Abdulah Budimlija je rođen 20. novembra 1922. godine u Foči, kao čettrnaesto dijete oca Hasana i majke Zejnebe. Foča njegovog djetinjstva bila je prelijepi mali grad na Drini, sa biserom svjetske arhiteklture – Aladža džamijom, koju je gradio Ramadan-aga, učenik slavnog neimara Sinana, na zahtjev Fočaka Hasana Nazira 1551. godine. Ta neprevaziđena džamija bila je zastrta jednim jedinim ćilimom, ogromnih dimenzija, teškim 300 kila, koji je bio poklon cara Franje Josipa. Do Drugog svjetskog rata Foča je imala 17 džamija, u ratu ih je porušeno pet, a šest je komunistička vlast pretvorila u magacine. Sav taj posao završili su četnici novog doba, Karadžićevi, poslije kojih od fočanskih džamija, kao i svuda gdje su oni vladali, nije ostao ni kamen na kamenu.
Abdulah Budimlija je hifz počeo učiti u medresi, hafiska dova je proučena 1938. godine u Carevoj džamiji u Foči, a već sljedeće godine mladi hafiz odlazi u Sarajevo, da bi iste godine dobio posao u Bijeljini. Tu je izuzetno lijepo dočekan i brzo je stekao veliku popularnost u narodu. U toku svog dugog radnog vijeka bio je vjeroučitelj, upravitelj muške ibtidaije, glavni imam, predsjednik Odbora islamske zajednice Bijeljina, bio je i član Glavnog odbora Udruženja ilmije u BiH, član Vrhovnog sabora IZ za Jugoslaviju i član Sabora za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, član muftijstva u Tuzli, savjetnik reisu-l-uleme…Radio je neumorno čitavog života, poučavao, pisao, pomagao narodu. Bio je jedan od potpisnika Muslimanske rezolucije u Bijeljini ( koju je potpisalo svih sedam imama), član kulturno-prosvetnih i kulturnih društava – Gajret, Uzdanica, Merhamet, Preporod. Bio je član organizacije Mladi muslimani, čiji je cilj bio poboljšati vjerski i prosvjetni život muslimana. U ratu se aktivno bavio prihvatom i zbrinjavanjem izbjeglica, ali je poslije rata sva aktivnost vezana za muslimane bila pod strogom prismotrom. U noći 7. septembra 1949. godine uhapšen je ( tada je uhapšen i Alija Sadiković iz Janje) i prebačen u Tuzlu. Nakon torture koja je trajala tri mjeseca, hafiz ništa nije priznao, pa su ga poslali na sud. Osuđen je na deset godina zatvora, najviše u toj grupi, koja je prebačena u zatvor u Crnoj Gori. Određen im je teški rad i boravak u tamnicama bez prozora. Kasnije je prebačen u Zenicu, gdje je petnaest mjeseci proveo radeći u livnici, pa u rudnik kod Zenice, a zatim na izgradnju pruge. Zapamćen je po nepokolebljivoj vjeri, koja ga nije napuštala ni u najtežim trenucima. Nakon izlaska iz zatvora, na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam džamije u Dašnici u Bijeljini. Nastavio je život pod stalnim pritiskom i prismotrom vlasti. Nakon 32 godine ponovo je uhapšen i osuđen zbog najobičnije diskusije na javnom skupu – predramazanskom savjetovanju u Sarajevu, u maju 1981. godine. Tada je, pored ostalog, rekao da se djeci u školama, pa i muslimanskoj djeci, često nudi svinjetina, o čemu bi trebalo povesti računa. Svi su se složili s tim i zaključili da se pošalje molba školi koja je u tome prednjačila, školi “Hamza Hamzić”, u kojoj su muslimanska djeca bila u većini. To je bilo dovoljno da Budimlija bude uhapšen. Kako je sam isticao, najteže mu je tada padalo što ga nisu podržale ni kolege iz Islamske zajednice, čak ni oni koji su bili najglasniji u prihvatanju njegovog prijedloga. Ali, hafiz nikada nije želio reći njihova imena.
Čovjek vjere
Abdulah Budmlija je bio čovjek koji je osvajao dobrotom, dubokom vjerom i smirenošću, ali i znanjem kakvo se rijetko moglo sresti. Imao je najljepši glas koji sam ikad čuo, a njegova molitva je za svakog prisutnog bila pravi događaj. Kao učač Kur*ana, mevluda, ilahija, kasida i salavata bio je poznat u cijeloj BiH i Jugoslaviji. Hafiz Budimlija je bio jedan od najboljih kaligrafa u BiH u posljednjih sto godina, kaže Osman Kavazović u knjizi “Semberija kroz vijekove”, koja je izašla u izdanju našeg ”Preporoda”. Njegove levhe danas krase mnoge domove i prostorije Tuzlanskog muftijstva, Behram-begove medrese, biblioteka i javnih ustanova. Kao kaligraf napravio je i pravi podvig – rukom je prepisao čitav Kur*an, koji se nalazi u Gazi Hursev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Objavio je i četiri knjige : “Hafizove latife – Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama”, “Čuvajte se zabranjenih djela”, “Moja sjećanja” i katalog “ Kaligrafija arapskog pisma”. Mnogo radova objavio je u raznim muslimanskim listovima. Veoma dobro je govorio i pisao arapski jezik, čitao je literaturu na njemačkom, a pisao je i arebicom, jezikom na kojem je stvorena bogata bosanskohercegovačka alhamijado književnost.
U Drugom svjetskom ratu četnici su mu pobili najbližu familiju, a u novoj četničkoj agresiji na BiH morao je pobjeći iz Bijeljine u Tuzlu. Tu je bio izabran za člana muftijstva. Pisao je brojna pisma i apele raznim forumima UN-a, Sveislamskom kongresu u Rijadu, Sinodu Srpske pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu… Kad je 1993. godine obnovljen rad Behram-begove medrese, hafiz Budimlija od prvog dana radi kao profesor kiraeta i muhafiza, sve dok nije obolio. Radio je u svom domu do smrti, primao musafire, poučavao, razgovarao, pisao. Njegova dobra duša ispunjavala je svakoga koga je sreo. Novinar časopisa Saff je zapisao : “ Ni najteža životna iskušenja nisu mogla slomiti njegovu dobrotu.”
Za knjigu “Moja sjećanja”, u izdanju bijeljinskog “Preporoda” hafiz Abdulah Budimlija je 2006. godine dobio Kaimijinu nagradu.
Umro je u Tuzli 11. jula 2009. godine. Ispraćen je kao najveći duhovni autoritet u ovom dijelu Bosne, kao čovjek neizmjerne plemenitosti, dobrote i znanja, kao evlija koji je svijet i ljude učinio boljima.
Nek mu Allah Milostivi podari vječni džennet.