Piše: Saud Grabčanović
Nastanak stećaka, njihovi graditelji i rasprostanjenost
Nadgrobni spomenici oblika stećka nisu samo bosanski nadgrobni spomenici. Stećci nisu nastali u Bosni, to je istorijska zabluda. Stećci vuku korijene iz stare Armenije. Nadgrobnih spomenika koji su po načinu izrade i po obliku slični našim stećcima ima i u današnjoj Jermeniji, jedino se razlikuju u načinu njihovog ukrašavanja. Najčešće su ukrašeni motivima sličnim kao i naši stećci, ali i motivima tzv. «pletera» koji je identičan sa tzv «hrvatskim pleterom» ( Hrvati imaju čak i orden ovog imena). Hrvati su «svoj» pleter, ustvari, naslijedili od armenskih popova misionara, kao i glagoljicu. Monolita sličnih našim stećcima ima na svim prostorima na kojima danas živi a i na kojima je nekada živo armenski narod. Stećaka ima na područjima današnje Jermenije (Armenije), a i na onim na kojima su postojale obje srednjovjekovne armenske države : Kilikija i gornja Armenija. To su dijelovi današnje Turske, ali Armeni više ne žive u tim krajevima, jer su etnički očišćeni sa tih područja. Ti su armenski stećci puno stariji od bosanskih i iz prvih su vijekova nove ere. Armenski su stećci bili nadgrobni spomenici umrlih pripadnika kršćanske sekte Pavlićani, koja je nastala u 7. vijeku. Na temeljima učenja tih pavlićana nastali su i Bosanska crkva i bosanski bogumili. Pavlićanski su stećci nastali u vrijeme kada su Srbi, Hrvati i Ljutići ( koji su naselili Balkan), živjeli u močvarama u Poljskoj i Bjelorusiji pored rijeke Visle i bili obični divljaci i višebošci. Stećci su u Bosnu stigli sa bogumilskom jeresi u Srednjem vijeku i samo su spomenici bogumila, a nikako svih konfesija (na čemu je izistirao napr.pok. Dubravko Lovrenović). Argumenti koji govore u prilog ovih mojih tvrdnji su sljedeći:
- Stećci su stigli u srednjovjekovnu Bosnu iz Armenije zajedno sa učenjem bogumilske crkve i njenim misionarima.
- Zašto su srednjovjekovni Bošnjani na svoje grobove postavljali tako velike nadgrobne spomenike, teške i po nekoliko tona? Ovo je nepoznanica koja je posebno interesantna, a arheologe i istoričare stavlja u nedoumicu. O razlozima izrade stećaka ima mnogo pretpostavki. U naučnim krugovima preovlađuje mišljenje da je to jednostavno bila moda vremena kada su izrađivani i ne pripisuju im neki posebni vjerski značaj, osim nekakve veze sa staroslavenskom mitologijom. Ja mislim da je ovo pogrešno razmišljanje i nepoznavanje suštine ovoga fenomena. Razog izrade tih gigantskih kamenih sarkofaga ima uporište isključivo u dogmama Bosanske crkve. Bogumili su, za razliku od ostalih kršćana, muslimana i Jevreja, vjerovali da čovjeka i materijalni svijet nije stvorio Bog nego Sotona (Šejtan). Po tom vjerovanju samo je ljudska duša bila «djelo gospodnje», koja je zatočena u grješnom tijelu da se pati. Ovaj svijet smatrali su paklom, jer u njemu anđeli (meleki) pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti čovjeka, Bog ljudske duše nakon 40 dana čekanja šalje u raj ili ih po kazni vraća natrag u tijela i pakao (na Zemlju). U današnjoj posmrtnoj obrednoj tradiciji kod Bošnjaka muslimana, a i drugih na ovim prostorima, ostala je ova uspomena iz bogumilske ere u vidu četrdesetodnevnog tevhida-pomena mrtvom. Drugi muslimani u svijetu ovo ne praktikuju! Prema bogumilskom vjerovanju nema nikakvog sudnjeg ili kijametskog dana, kakvog propovjedaju i u kojeg vjeruju ostali kršćani, islam i judeizam. Po ovakvim shvatanjima, bogumilska se crkva može s pravom smatrati simbiozom kršćanstva sa budizmom, hinduizmom i zoroastarijanizmom. Bogumili su, prema tome, vjerovali u jednu vrstu reinkarnacije koju propovjedaju ove tri dalekoistočne azijske religije. Od pakla, odnosno ponovnog života na zemlji, pravovjerni bogumili se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju dobri krstjani. Sudnjeg ( kijametskog ) dana i materijalnog uskrsnuća, po njihovom učenju, nema, nego će rajsko uskrsnuće biti samo duhovno i u raj ide samo duša, a tijelo zauvjek ostaje u grobu. I sam Isus Krist je za njih bio nematerijalno gospodnje prikazanje, on je bio samo duhovna pojava. U skladu sa učenjem svoje crkve bogumili su nastojali na svaki način spriječiti da se njihova duša poslije smrti vrati nazad u griješno tijelo –Satanelovo (sotonino) djelo. Ovo im je bilo potrebno u slučaju da im Bog odredi muke pakla, a taj pakao se, po njihovom vjerovanju, nalazio na samoj zemlji. Zato su bogumili izrađivali ogromne nadgrobne spomenike, čija je svrha bila praktične prirode, a vezana za njihovo vjerovanje. Ti višetonski blokovi su trebali da dobro pritisnu sotonino griješno djelo-tijelo pokojnika, da se njegova duša ne bi u njega mogla povratiti i da oživljeni mrtvac ne bi ustao iz groba. U slučaju da se duša, kojim slučajem, vrati u tijelo, ona bi se ponovo patila na zemlji. Za bogumile je čin smrti bio čin radosti, a ne čin žalosti. Oni su smatrali da je smrt oslobođenje duše od daljnje patnje. Zato na stećcima nalazimo vesele motive iz života i prirode, bez simbola smrti i tuge, za razliku od kršćanskih spomenika toga vremena, na kojima preovlađuju motivi smrti koji bude negativne emocije kod posmatrača.
(Nastaviće se)