Piše: Saud Grabčanović
Učenje sufizma
Sufizam se zasniva na učenju o bliskosti Allaha DŽ.Š. U jednom kuranskom ajetu Allah kaže: « Mi stvorismo čovjeka i svakako znamo šta razdire njegovu dušu, jer Mi smo bliži njemu nego žila kucavica» ( Sura Qaf 50:16) . Jedan od izvora sufizma je kuranska preporuka da čovjek praktikuje zikr, koji znači pamćenje i prizivanje Allaha. U sufijskoj praksi kod raznih tarikata to je različito praćeno. Za to derviši koriste: tespihe, kontrolu disanja, muziku ili okretni ples kao mevlevije. Postoje i derviški redovi kod kojih derviši iglama i bodežima, u transu, probadaju dijelove svoga tijela, sve navodno bez kapi krvi! To rade . derviši Rufaije, kao i neki drugi. Kroz molitvu, zikr i meditaciju sufije poniru duboko u Allahovu ljubav. Primjer za ovo je učenje Rabije al Adevije koja je kazala sljedeće : « O Allahu, ako te obožavam iz straha od pakla, tada mi daj da u paklu izgorim, ako te obožavam radi nade u džennet, onda mi ga nemoj dati. Ako te obožavam radi tebe samoga, ne uskrati mi tvoju krasotu». Neke ideje sufizma su veoma bliske idejama indijske religiozne filozofije. Ta se srodnost zasniva na neposrednim kontaktima sufija i indijskih gurua. Učenje koje su sufije usmeno prenosile je učenje o Enegramu, kojim se pomaže ljudima na putu ka Allahu. Na tom putu ima sedam stanica (makamaš) i to je Bogom dato stanje (ahval). Prvi sufija koji je u svom djelu spomenuo ovih sedam stanica je Abu Nasr el Saraj (umro 988 godine). Te stanice su: 1) Pokajanje, 2) Uzdržanost 3), Asketizam , 4) Siromaštvo, 5) Strpljenje-sabur, 6) Veličanje Allaha, 7) Zadovoljstvo. Sufijski radovi su pisani u prozi i poeziji, ali je poezija sufija mnogo poznatija. Mistična sufijska poezija hazreti Mevlane Dželaludina Rumija, koja je sadržana u njegovom djelu „Mesnevija» i knjiga Faridudina Atara : „Sastanak ptica“ , predstavljaju vrhunac mudrosti i ljepote sufizma , više nego bilo koji drugi sufijski radovi.[ Princip sufizma je šehadet, to jest očitovanje osnovnog islamskog vjerovanja: “Nema boga osim Allaha”. To znači da je samo Apsolutni apsolutan, da je sve ostalo relativno. Jedino je Bog realan. Ovdje također treba izbjeći jednu besmislicu: ako se kaže da je Bog sve, to ne znači da je sve Bog. Nema panteizma u viziji sufija. Naprotiv, Bog je ono što nedostaje svakoj stvari da bi bila Sve. Svaka stvar je realna samo po svome odnosu prema Bogu.Odvojena od njega, ona je samo obična iluzija, a ne bit. To ni u kom slučaju ne znači da se Bog svodi samo na obični zbir bića, pa i kad bi se on produžavao u beskonačnost. To, dakle, nema nikakve veze s panteizmom, koji neprestano raste izmedu konačnog i beskonačnog. Govoreći o odnosima između onoga što je potpuno realno i onoga što je relativno realno, trojica zastupnika na ispravnom putu, Poslanikovih ashaba, pravednih halifa rekli su:
„Prvi halifa, ashab i punac poslanika Muhammeda A.S, Ebû Bekr es-Siddîk (R.A.) :»Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga ispred nje.»
-Drugi halifa , ashab poslanika Muhammeda A.S , Omer-ibn el Hattab (R.A.) : «Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio i Boga istovremeno.»
Treći halifa , ashab poslanika Muhammeda A.S., Osman ibn Affan (R.A.) : «Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga iza nje.»
Samo je Bog stvaran (realan). Svaka stvar koja postoji samo je Njegov znak koji Ga označava. Svaka stvar ima svoj uzrok i svoj kraj: «Sve je od Allaha» (E-Nisa, 78) i «sve se Njemu vraća.» (Junus, 56) «On je prvi i posljednji, vidljivi i nevidljivi, i On zna sve.» (El-Hadid, 3)
Sufizam je komentar Kur’ana, način kako ga se čita, a naročito kako se živi. Pošto ne postoji nikakva zajednička mjera izmedu čovjeka i Boga, pošto je Bog transcendentan, da ne bi bio zamišljen u liku čovjeka, On mu se može obraćati samo alegorijama, kao što čovjek može govoriti samo pomoću metafora. To je prvi uvjet i mogućnost objave, to jest silaska vječnosti u vrijeme.Kao što se svijet ne zaustavlja na granicama stvari koje, van sebe, nisu ništa drugo nego znakovi Božiji. To isključuje bukvalno čitanje i zahtijeva, naprotiv, istraživanje unutrašnjeg smisla, mimo jezika, koji su samo historijski, i mimo riječi, koje su samo simbolične. Sufizam je trenutak kada čovjek postane svjestan da mu je «Bog udahnuo Svoj Duh» (El-Hidžr, 29, Es-Sedžde, 9, Sad, 72), da samo od Boga crpi snagu da pobijedi: «Nisi ti bacio strijele kad si ih bacio, nego ih je Allah bacio.»(El-Enfal, 17 Jedan Poslanikov hadis izvrsno izražava tu bit sufizma: “Kada Ja zavolim čovjeka’, kaže Bog Uzvišeni, „Ja sam njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi.” I uvijek taj osnovni momenat da sve dolazi od Boga i da se sve Njemu vraća, (El-Bekare, 156), to je dijastola i sistola muslimanovog srca. Od Boga sve dolazi, i to je objava. Bogu se sve vraća, a to je molitva. Dvostruko i nevidljivo kretanje Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu.
Objava nas uči da vidimo Boga u svakoj stvari koja je Njegov znak: to može biti neka pojava u prirodi, neki historijski događaj, neko biće koje mi volimo, neki ajet iz Pisma. Sve je znak (ajet). Čitav univerzum je govor koji nam Bog upućuje. Molitva nije moljenje nego način postojanja: ne prihvatajući samodovoljnost priznati našu ovisnost o Bogu, priznati Njegovu transcendentnost, prisustvo beskonačnoga u konačnome, to jest: ono što je u meni, kao da nije u meni. Ta molitva traži brisanje sebe kako bismo u sebi ostavili mjesto za Boga. Džunejd je rekao: “Sufizam znači: kada Bog učini da ti umreš u sebi, to čini da bi se rodio u Njemu.” A Ebu Jezid el-Bistami: “Kada se Ja izbriše, tada je Bog Svoje vlastito ogledalo u meni.” Veliki sufija Ebu Said priča kako mu je jedan njegov učenik rekao: “Ti nam često govoriš o Iblisu, šta je to Iblis?” Ebu Said je odgovorio: “Ja ga dobro poznajem, sreo sam ga i on mi je rekao: Kada kažeš `ja’ ti postaješ sličan meni.” Vraćajući se tako svome korijenu, čovjek može izvršiti svoj zadatak zastupnika Božijeg na Zemlji kome je Bog povjerio Božanski nadzor nad svijetom. Džihad je stalni – napor, u odnosu na sebe i na druge, da se na Zemlji ostvare Božija i ljudska prava. Sufizam, po tome što čovjeku daje svijest o prisustvu Božijem u njemu, o odgovornosti za Božanski red na Zemlji, predstavlja stalni poziv ka vjeri, poziv da se sjećamo Boga u svakom svome činu, kako bi se na svijetu ostvarila Božanska harmonija pravde i mira. Sufizam, to je moment unutrašnjeg vida djelovanja. Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi („Rasprava o svjetskoj istoriji“) smješta sufizam u globalnu perspektivu islama: “Sufizam (tasavvuf) je jedan od nastalih oblika poznavanja Zakona (šerijata). Put koji su slijedile buduće sufije uvijek je smatran putem istine i dobrog vladanja, kako od Poslanikovih ashaba, tako i od njihovih neposrednih učenika i njihovih nasljednika. Taj put znači strogo primjenjivanje pobožnosti, dosljedne vjere u Boga, odricanja od ovosvjetske taštine, užitaka, od bogatstva i počasti za kojima teže obični ljudi, zatim u povremenom povlačenju, daleko od svijeta, kako bi se čovjek posvetio molitvi. Sve to bilo je uobičajeno među Poslanikovim ashabima i među prvim muslimanima.
( Nastaviće se)