Piše: Gojko Berić

Ako su izbjeglice iz Bosne, kako tvrdi Carl Bildt, učinile Švedsku boljom zemljom, zašto su onda oni koji su u Bosni i Hercegovini ostali učinili vlastitu zemlju gorom nego što je ikada bila?

Jedna stara, u političkoj frazeologiji dobro poznata izreka glasi da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje i obično se navodi u kontekstu lošeg stanja u nekoj zemlji. Bosna i Hercegovina ima evidentno najgoru vlast u Evropi, koja se već dvadeset godina, voljom birača, regrutuje iz mahom korumpiranih etnonacionalističkih struktura. Shodno pomenutoj izreci, ispada da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pošto imaju vlast kakvu zaslužuju i sami najgori narodi u Evropi. Naravno, narod nije ni izvozna ni uvozna roba, pa se tako ni ovaj naš bosanski svijet ne može zamijeniti nekim drugim, civilizacijski emancipovanijim i naprednijim evropskim narodom, s kojim bi Bosna izgledala bitno drugačije. Ipak, često se zapitam da li bi sa nekim drugim, modernijim liderima ovdašnji Srbi, Hrvati i Bošnjaci i sami bili bolji nego što jesu. Ovdje se neizbježno nameće poređenje sa kolektivnim pregnućem i dostignućima u socijalističkoj Jugoslaviji, čije su generacije, smetalo to nekome ili ne, bile neuporedivo uspješnije u svim oblastima života od ovih današnjih. Bio je to sistem sa mnogo mana, ali i sa mnogo socijalnih prednosti kakve više nikada nećemo imati. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka dobili smo demokratiju, ali smo, utjerani Miloševićevom politikom u bratoubilački rat, ostali bez gaća. Ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da obučemo druge. Naše gole stražnjice su metafora našeg konstantnog propadanja.

Naš stari poznanik Carl Bildt, premijer i ministar vanjskih poslova Švedske i prvi visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, nedavno je objavio kolumnu u Washington Postu u kojoj je kritikovao antiimigrantsku politiku novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Bildt, između ostalog, piše i o izbjeglicama iz BiH, većinom muslimanima, i navodi sljedeći slučaj. “Na jednom javnom okupljanju u Švedskoj prišla mi je mlada žena, Ana Ibrišagić. Njen put od Sanskog Mosta do Švedske bio je samo početak. Počela se baviti biznisom i politikom, izabrana je u švedski parlament, a potom i u Evropski parlament kao prva Bosanka. Deset godina bila je zastupnica izabrana iz Švedske i od Šveđana. Izbjeglice iz Bosne svuda su prisutne: u sportu, kulturi, biznisu i politici. One su dale jedan poseban začin našoj zemlji, one mašu švedskom zastavom i pjevaju naše pjesme. Učinile su Švedsku boljom zemljom.” Ako je tako, zašto su onda oni koji su u Bosni i Hercegovini ostali učinili vlastitu zemlju gorom nego što je ikada bila? I kako im je to uopće uspjelo? Možemo li bez imalo lične i kolektivne uznemirenosti preći preko izjave poznatog fojničkog franjevca, zaljubljenika u BiH, koju je prije dvije-tri godine izrekao u Slobodnoj Bosni: “Bilo je u Bosni i gorih vremena, ali nikada i gorih ljudi.”

Nije li to zato što je iz Bosne i Hercegovine iscurio njen najbolji ljudski materijal, a ostao, osim časnih izuzetaka, onaj najlošiji – armija poluobrazovanog, neosviještenog svijeta koji je zaposjeo ispražnjene gradove i kojim vladaju etničke političke i tajkunske oligarhije i vjerski autoriteti. Srednja klasa, temelj svakog društva, desetkovana je i praktično zanemarljiva. Cijeli sistem je prožet pohlepom za novcem i privilegijama, a među onima za koje se ispostavilo da su najpodložniji mitu su i desetine tužilaca, sudija i policijskih inspektora. Postoje i takvi primjeri nad kojima bi se i sam Molliere začudio – da sudija u jednom bosanskom gradiću prije podne sudi drugima, a popodne se sudi njemu!? Ukratko, dejtonska Bosna i Hercegovina, disfunkcionalna kakvom ju je bog američke diplomatije Richard Holbrooke stvorio, predstavlja carstvo korupcije, nepotizma, siromaštva i nasilja. Iako skromnog formata, naši političari ipak nisu toliko glupi da bi im stranci morali držati lekcije o tome da su politička i svaka druga korupcija nedopuštene, da se državni novac ne smije krasti, da policija i pravosuđe moraju biti nezavisni… Oni na sve to klimaju glavom, obećaju da više neće biti tako, ali ubrzo budu uhvaćeni u laži.

Da paradoks bude veći, ti isti stranci ih gone na neiskrenost. Evo, u subotu je prva žena Evropske unije, gospođa Mogherini, boravila u Sarajevu, sastala se s liderima i predstavnicima političkih partija, i čujte šta je rekla: “Impresionirana sam napretkom u BiH.”?! Do juče je ovdje malo šta valjalo, frustracije koje je izazvalo pokretanje revizije presude protiv Srbije za genocid u Srebrenici, kulminirale su strahom od novog rata, a danas puno toga navodno valja. Čuda se, eto, dešavaju preko noći, a da niko ne zna čijom zaslugom i kako. Kako je moguće da je jedan Milorad Dodik, koji je prije samo nekoliko dana rekao u Beogradu da je Republika Srpska “silom u Bosni i Hercegovini, ali će jednog dana biti tamo gdje želi”, u Sarajevu naglo promijenio pamet i pred Mogherinijevom bio, navodno, “mekan k’o pamuk”. Čisto sumnjam u njegovu inicijaciju. Ništa se ovdje ne može učiniti sve dok se iz ruku naših političkih poglavara ne izbije karta nacionalizma. Ona je ta koja ih održava na vlasti, strašilo koje čitave narode drži u strahu, tjerajući ih da zaziru jedni od drugih. U Švedskoj, i ne samo u Švedskoj, stranca niko ne pita koje je vjere i nacije, to je čak kažnjivo, a ovdje je to pitanje svih pitanja. U današnjoj Bosni i Hercegovini, mladom čovjeku već na startu sudbinu i društveni položaj određuje nacionalna, vjerska i stranačka pripadnost. Zato mladi ljudi bježe odavde, a oni koji su nametnuli pomenuto pravilo i dalje mirno spavaju.

Ali, kako rekoh, i stranci me zbunjuju. Samo dan nakon što je Federica Mogherini rekla da zadovoljna napušta Sarajevo, šef slovačke diplomatije i nekadašnji visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak izjavio je kako misli da se ona vratila frustrirana sa puta po Balkanu i dodao da su “dvije države zapadnog Balkana na ivici dezintegracije, a tri u dubokoj krizi”. Pitanje za gospođu Mogherini: gdje je u tom društvu Bosna i Hercegovina – na ivici dezintegracije ili samo u dubokoj krizi?

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari