Piše: Gojko Berić

 

Ko je kriv za ovakvo stanje, glasilo je pitanje u jednoj ad hoc TV anketi na samom kraju protekle godine. Prolaznici su redom, kao što se i očekuje, prozivali vlast, ali je jedna sredovječna gospođa bila drukčijeg mišljenja.

“Narod … narod”, rekla je otresito. Vlast je najčešće uvijek kriva za sve, ponekad i zato što pada kiša ili što je godina sušna. E sad, postoji i aksiom koji kaže da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ali, kao što je po starom ugostiteljskom pravilu gost uvijek u pravu, tako je u javnom diskursu i narod nekako zaštićen od svake krivice. Populizam ima dugu i žilavu tradiciju u političkoj istoriji. Rijetki su državnici koji su bili spremni da se suoče sa vlastitim narodom i kažu mu kakav je. U prošlom stoljeću jedan od takvih bio je francuski predsjednik, general Charles de Gaulle, koji je Francuze znao nazvati pogrdnim imenom i nikad im se nije udvarao. “Francuska ga je mogla prihvatiti pod njegovim uslovima, što će reći bez premišljanja, i bez traženja nekog posebnog programa, ili sama kušati svoju kašu”, pisao je njegov biograf Brian Grozier.

Građanka Sarajeva koja je u pomenutoj anketi izjavila da je narod kriv za stanje u kojem se zemlja nalazi, sigurno ima za to svoje razloge. Dovoljno je istaći da u velikom dijelu balkanskog stanovništva vladaju politička nekultura, primitivizam i vjerska zatucanost. A takav mentalni sklop ne prihvata vrijednosti demokratski uređenog društva. Nakon pada komunizma, narodi bivše Jugoslavije postali su žedni vlastitog nacionalizma, Srbi više od svih. Došavši na vlast u Bosni i Hercegovini, tri vodeće nacionalističke stranke prigrlile su mase po principu etničke pripadnosti i korumpirale ih lažnim obećanjima. Dobar život u socijalizmu brzo je zaboravljen u zamjenu za novu utopiju o “zlatnim kašikama”. Mržnja je postala stanje duha i zemljom su potekli potoci krvi.

Tokom još nezavršene političke i ekonomske tranzicije, dio stanovništva je korumpiran na konkretan način – najčešće nepotizmom i raznim “štelama”. To je bio jedini način da se zaposlite, bilo da je riječ o noćnom portiru ili nekom činovniku iz ogromnog birokratskog aparata koji je regrutovan iz različitih političkih partija. Bosna i Hercegovina je tako postala carstvo korupcije, kriminala i političko-ustavne krize, “crna rupa” kontinenta koju Evropa nije u stanju da sanira. Politička korupcija je od prvog dana ugrađena u sistem i daleko je od očiju običnog svijeta. Ona najviše para nosi, u njoj se obrću milioni eura i konvertibilnih maraka, i vezana je za očuvanje položaja vladajućih garnitura. Narod je u svemu tome učestvovao, dajući legitimitet jednoj te istoj vrsti ljudi koja ga je na njegove oči pljačkala i potkradala, i sada kuša vlastitu kašu. Korumpirani narod ne može se boriti protiv korupcije sa naslovnih strana novina, a ni protiv one “male” kojom je i sam korumpiran. Čak i kad bi odlučili da definitivno okrenu leđa vladajućim etničkim elitama birači ne bi imali za koga da glasaju, jer ne postoji stranka sposobna za reforme. Nesinhronizovani ulični protesti frustriranih socijalnih grupa, mahom onih koje troše budžetske pare, ne mogu donijeti bitne promjene. Mogu doći drugi ljudi, ali oni dolaze iz istih stranačkih izvora, uvijek spremni da izvrše svoje partijske zadatke.

Narod je takav kakav je, ne može biti zamijenjen nekim drugim. Olako se prepustio bjesnilu nacionalizma, olako je pristao da bude upotrijebljen za ciljeve novih vođa, i olako pristao da skoro dvije decenije bude varan i podmićivan sitnišem, da bi na kraju skončao u beznadežnom siromaštvu. Banjalučki studenti su nedavno izašli na ulice sa provokativnim transparentima, na kojima je pored ostalog pisalo “(R)evolucija”. Ovo se može čitati i kao “revolucija” i kao “evolucija”. Bauk revolucije odavno ne plaši ni jednu vlast u Evropi, a za evoluciju je potrebno nekoliko generacija. Problem je uvijek u političkim i intelektualnim elitama, one oblikuju i usmjeravaju svako društvo. Njihova uloga je presudna, čak i kad društvo nije doraslo izazovima vremena. Nažalost, naši politički prvaci nemaju u svom političkom, intelektualnom i moralnom karakteru ničeg degaulleovskog, pa se od njih ne može očekivati da budu nosioci teških i bolnih proevropskih reformi. Umjesto toga, oni osiromašenim i prevarenim nude utočište Nacije, a vjerski autoriteti utočište Vjere. A tamo se nema šta jesti. Samo je Isus iz Nazareta uspio nahraniti gomilu sa dvije ribe i nešto kruha, ali taj biblijski podvig više nikome pošao za rukom.

Istina, političari mogu, ako žele, mijenjati sebe, ali za sada ništa ne upućuje na takav ishod. Ljudi koji bi proveli spasonosne promjene ne stanuju u Bosni i Hercegovini. Ovo mišljenje Esada Bajtala, izrečeno neki dan u emisiji Slagalica TV1, zvuči deprimirajuće, ali je tačno. Ostaje dakle treći faktor sadašnje krize, oličen u moći Washingtona i Bruxellesa. I ovdje je poučan primjer Njemačke. Njena nacija je punih deset godina slijedila Hitlerovu politiku. Šezdeset posto odraslih Nijemaca bili su članovi Nacističke partije. Ali Njemačka se, što sopstvenom voljom, što prisilom Zapada, preobrazila u najdemokratskije društvo u Evropi.

Ovdje za to nema volje, a nema ni prisile svjetskih centara moći. Kao da svima odgovara ovakva i nikakva drukčija Bosna i Hercegovina.

 

Komentari