Branislav Dukić, između ljiljana i krsta

Piše: Dragan Bursać

Branislav Dukić podnio je ovih dana neopozivu ostavku na funkciju predsjednika Saveza logoraša Republike Srpske da bi, kako je naveo, zaštitio integritet ovog saveza.

Ne znam na kojim je etičkim postulatima ova nevladina organizacija do sada funkcionisala, tek, oni su bili u svakom slučaju fenomenalni i za svaku pohvalu.

Da li je postulat ili nepisano pravilo da vam u dva mandata na čelu jedne, bitno veteranske organizacije bude čovjek koji je u toku rata vodio jedinicu na suprotnoj strani, to ne znam. Tek znam da nema boljeg načina de se demonstrira suživot, međusobno uvažavanje, pomirenje i tolerancija od ovoga.

Branislav Dukić je, treba podsjetiti, u toku rata bio prvi čovjek hrasničkog Radnog voda Armije BiH. Kao multikulturalna ličnost, na samom početku sukoba bio je i član Srpskog građanskog vijeća u Sarajevu. Za pregalaštvo u ratu umalo nije dobio „Zlatnog ljiljana“. Dakle, čovjek na svom mjestu, koji za sve zasluge  na obje strane ima i sertifikovane papire.

Ostaje onda nejasno zašto je druga nevladina organizacija, Boračko udruženje Republike Srpske, dvadesetak godina nakon svih dešavanja, odlučila da prekine saradnju sa narečenim Dukićem?

Nije vrag da nisu znali kako je Dukić bio u Armiji BiH, pa tek juče saznali istinu i kao uvrijeđene mlade podigli nos?

Ono, za neupućene, taj BORS se istinabog ljutio na Branislava Dukića i njegove kamarade iz organizacije logoraša kad su jesenas postavili dvije trklje na  Zlatištu poviše Sarajeva  i ubi et orbi saopštili kako je riječ o krstu posvećenom nastradalim sarajevskim Srbima.

Te dvije pritke je neko gledao kao instalaciju u prostoru, neko kao sramotu, tek, zatalasale su duhove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer, ti dusi što se talasaju su navijek isti. Kako došle, tako i otišle, a Dukić je pribavio svojih par dana slave.

 

Fenomenologija čuđenja i iščuđavanja

Velim, kapa dole Branislavu Dukiću, koji je u svojoj nezajažljivoj potrebi da bude stalno i permanentno na čelu nečega, čega god – od hrasničkog voda Armije BiH, do Udruženja logoraša RS, zapravo, demaskirao sve ostale. Dukić je obični pragmatik, palanački karijerista koji je spreman izmisliti storiju o svom tamnovanju od preko 700 dana, e da bi se dočepao naake pozicije. No, šta je sa ostalim igračima u tancbalu?

Oni su pokazali da dvadeset godina nose orahe po džepovima i da je pitanje samo kad će koga ucijeniti, zacijeniti i prekrojiti mu sudbinu. Ta, koliko je samo u Republici Srpskoj „Dukića“, pa šta? Ljudi rade svoj posao.

Opet, za one kraćeg pamćenja, treba u par kroki rečenica navesti i slučaj Zorana Novakovića, člana gradskog odbora SNSD-a, za koga se , čuj molim te, tek prošle godine ustanovilo da je bio pripadnik jedne hrvatske ratne jedinice.

I mi se i dalje čudimo i iščuđavamo. Ti ljudi su mobilisani, život im je bio ugrožen, i, na kraju krajeva, ko smo svi mi da udaramo kantar na nečiju prošlost.

A, život nije i ne može biti kolektivna krivica i uopšten čin.

Ma, može kolega sve!

Može li u realnosti čovjek koji je bio pripadnik hrvatske vojske sa nadimkom „Zenga“ participirati u lokalnoj banjalučkoj vlasti? Može. Može li u po rata šleper cigareta iz Niša pod obezbjeđenjem Arkanovih ljudi stići u Zenicu? Može. Mogu li se pripadnici HOS-a ‘93. odmarati u Banjaluci na svojoj ratnoj transferzali? Mogu. Može li raja iz Drugog korpusa Vojske Republike Srpske prodati, onako iz zajebancije, tenk za milion maraka protivničkoj strani? Može. Mogu li, naizmjenično Armija BiH i HOS da rentiraju srpsku artiljeriju u svom lokalnom ratu? Mogu? Može li…I tako do besvijesti.

Kao u onoj hipnotičkoj reklami za kredit, gdje vam dama širokog osmijeha prije nego što otvorite usta kaže – Ma, može! Naravno da sve može! Ljudi smo, ratovala bijeda, a vrh se bogatio.

Pa, što onda ne bi toliko prozivani Branislav Dukić mogao biti pripadnik Armije BiH i prvi čovjek logoraša RS-a? Šta je tu i kome toliko sporno?

U državi apsurda, taj apsurd je pravilo. Sve ostalo je izuzetak.

Sad, ima tu moralista koji bi zamjerili gospodinu Dukiću kako je od poreskih obveznika uzimao pare za sebe i svoju nevladinu organizaciju, ali, hej, kome je do toga?!

Sve u svemu, istina, koja se, o ironijo, znala dvadeset godina, samo će pomoći ,kako se to voli reći, multietničkom dijalogu i jačanju procesa pomirenja.

Kad nas logika i zdrav razum ne mire, nek nas barem apsurd spaja! A u apsurdu smo braća po gluposti i ujedinjeni u našoj zajedničkoj gluposti, kad sagledamo idiotluke prošlosti, možemo se suočiti sami sa sobom. Kakvi crni paneli, okrugli stolovi, kanapei i projektori…

A, ako Branislav Dukić, čovjek na pola puta između “Zlatnog ljiljana ” i krsta na Zlatištu, nije paradigma apsurda pomirenja, ne znam šta jeste.

 

(buka.ba)

 

Komentari