Piše: Gordana Katana

Teroristički napad na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo, u centru Pariza, tokom kojeg je ubijeno 12 ljudi, među kojima 10 novinara, uključujući i glavnog urednika Stephanea Charbonniera, zgrozio je cjelokupnu svjetsku demokratsku javnost.

Osim porodica ubijenih, najveću gorčinu nad ovim brutalnim činom osjeća novinarska zajednica koja se s pravom pita do kada će novinari biti meta. Prošla, 2014. godina ostat će upisana kao jedna u nizu crne statistike u kojoj su novinari i fotoreporteri diljem svijeta svojim životima platiti cijenu namjere da javnost informišu o ratovima, krizama, prijetnjama narastajućeg terorizma i vjerskog ekstremizma.

U Bosni i Hercegovini još ne padaju glave novinara, ali novinari sve češće postaju žrtve otvorenog ugrožavanja medijskih sloboda i vlastite sigurnosti. Fizički napadi na novinarske ekipe BNTV-a i TVSA, sudska zabrana objavljivanja informacija za FTV, upad policije u redakciju portala Klix.ba, uskraćivanje akreditacije novinarima agencije Beta i BN televizije za ulazak u Palatu predsjednika Republike Srpske i verbalni napad na urednike portala Tačno.net, samo su dio od 400 registriranih slučajeva kršenja slobode izražavanja i individualnih prava novinara, zabilježenih u Liniji za pomoć novinarima od 2006. do danas. Među njima, ako govorimo o prošloj godini, najradikalnije kršenje medijskih sloboda desilo se u decembru policijskom akcijom u redakciji Klix.ba. Iako je Općinski sud u Sarajevu, postupajući po žalbi Klix.ba utvrdio da akcija nije izvedena u skladu sa zakonom kao i da tužiteljstvo nije imalo validne dokaze i argumente na kojima je zasnovalo svoju naredbu o djelovanju policije, šteta je počinjena. A njene posljedice po profesiju tek bi mogle izaći na vidjelo. Kada novinarima neko pokuša uskratiti jedno od temeljnih prava, pravo zaštite izvora informisanja, kada ovdašnji predstavnici zakona počnu proganjati one koji prenose informacije o kriminalu i korupciji, postavlja se pitanje ko će novinarima biti spreman dati informaciju. Ali cilj ovdašnjih vlasti je jasan. Represijom zaustaviti svaki vid slobodnog istraživanja, a novinare pretvoriti tek u puke držače mikrofona i stenografe koji prenose samo ono što vlast kaže.

Ima li se u vidu činjenica da je u BiH nakon fizičkih napada na novinare i direktne prijetnje smrću samo njih 15 posto dobilo pravomoćan sudski epilog, da je u samo 22 posto slučajeva po krivičnim prijavama zbog napada na novinare otvorena krivična istraga, nije ni čudo što su novinari sve više zabrinuti za svoju budućnost. Da je dosta represije, da se takvo što više ne može tolerisati prvih dana januara s protestnih okupljanja novinara poručeno je iz Banje Luke, Sarajeva, Tuzle. Novinarka Nidžara Ahmetašević, komentarišući poruke koje su vlastima BiH s ovih skupova upućeni konstatovala je da je “nažalost, novinarima trebalo predugo da zajednički istupe i iskažu svoje nezadovoljstvo položajem u kojem se nalaze”. I ima pravo. Jer kada govorimo o bh. entitetu Republika Srpska koliko god je velika odgovornost vlasti za kršenje medijskih sloboda, tek je nešto manja ona samih novinara. Godinama je predsjednik RS-a Milorad Dodik prijetio i vrijeđao novinare redakcija koje “nisu bile na njegovoj strani”. Umjesto osude i solidarnosti “nepodobni novinari” bili su meta ismijavanja svojih kolega. Da se “ne zamjere predsjedniku”. Solidarnost je izostajala i kada se pojedinim medijskim kućama zabranama ulaska u institucije RS-a onemogućavao rad, mlake, usputne i često iznuđene osude stizale su od novinarskih udruženja i u slučajevima kada su ini tajkuni, presuđeni kriminalci…, novinarima prijetili čak i smrću.

Nakon skupova u Banjoj Luci i Sarajevu sada stižu poruke kako će ubuduće struka biti zajedno, kako će se reagovati na sve napada na novinare, bez obzira na to o kojoj je medijskoj kući riječ. Banjalučki novinar Dragan Bursać skeptičan je po pitanju spremnosti istinskog ujedinjenja novinara. I što se RS-a tiče nije daleko od istine. Na protestnom sastanku u Banjoj Luci nije bilo novinara RTRS-a, Glasa Srpske, agencije Srna i onih nekoliko manjih redakcija koje su pod paskom ovdašnje vlasti. Ali veću mučninu od njihovog nedolaska predstavlja način na koji su se ponijeli prema policijskoj akciji u redakciji Klix.ba. U anale neprofesionalizma bez sumnje će ući kako je RTRS, javni entitetski servis, koji plaćaju svi građani, prvo izignorisao taj događaj. I kako je dan nakon njega sakupio plejadu “analitičara”, predvođenih samozvanim ekspertom za sve i svašta Dževadom Galijaševićem, da objasne kako je “policija djelovala u skladu sa zakonom, a svi koji su je osudili rade protiv interesa Republike Srpske”. Za njih je važno ubiti glasnika. Ili ako ga se već ne priliči ubiti, onda ga diskreditovati i osuditi da je kriminalac jer se drznuo govoriti o kriminalu vlasti.

Bivši ombudsmen za medije Mehmed Halilović kaže da BiH ima sasvim dobro ustrojeno zakonodavstvo kada je u pitanju zaštita prava na slobodu informisanja. I to je tačno jer su u te zakone utkane sve pravne stečevine demokratske Evrope. Novinari su za sada od toga imali malo koristi. Kada imate državu u kojoj je policija do srži politizovana, kada je navodno nezavisno pravosuđe pod utjecajem politike, onda se zakoni tumače na nakaradan način. Kleveta je dekriminalizovana, ali sada po slobodnoj, odokativnoj ocjeni sudija, za “nanošenje duševne boli političarima”, kad god ih se izvrgne javnoj kritici, medijske kuće i novinari, u našim ekonomskim prilikama plaćaju neprimjereno visoke novčane naknade. I jedino je u tim slučajevima efikasnost pravosuđa na zavidnom nivou. A kada je neki od političara, njima bliskih tajkuna i inih probisvijeta odgovarao za napade na novinare, toga se teško ko u ovoj državi može sjetiti.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari