Piše: Jusuf Trbić

Ko je kriv za demonstracije? To pitanje ponavljaju ovih dana i političari, i mediji i mnogi drugi, i niko ne zna pravi odgovor. Ali, u jednom se svi slažu : krivi su oni drugi. Krive su neke političke stranke i pojedinci, neformalni centri moći, nevladine organizacije i Nataša Kandić, krivi su Bošnjaci, Vatikan i CIA, krive su Srbija i Hrvatska, krive su vremenske prilike i ozonske rupe, krivi su fudbalski navijači i dokoni huligani, kriva je opozicija, krivi su građani, kriva je Amerika, a ni Burkina Faso nije u tome nevina.

Krivi su svi, samo ne mi, ponavljaju naši političari uglas.

Pa poručuju onima koji od njih traže ostavke :

“ Ne damo položaje koje smo zauzeli poslije teške borbe.

Ne damo naše vile, stanove, vikendice i okućnice, ne damo naše automobile i šofere, ne damo ni sekretarice, nisu one ništa krive, ne damo ni teško napunjene žiro-račune, i borićemo se do zadnje kapi vaše krvi da sačuvamo to što je mukotrpno stečeno. Pa, nismo mi džaba prolijevali znoj i suze ( do krvi, srećom, nije došlo) na tolikim burnim sastancima, konferencijama i raspravama, na napornim ručkovima i večerama, zbog kojih nismo mogli da objedujemo ko ljudi, s porodicom, djece smo ostali željni zbog svih tih obaveza. A naša djeca se zlopate studirajući po bijelom svijetu i putujući, dok vaša djeca sjede s vama, nezaposlena i bezbrižna, a vi možete biti s njima po cijele dane, jer ni vi ne radite i ne morate rano ustajati i patiti se za dobro naroda. Zavidimo vam na tome. Znate li koliko smo samo puta morali dići ruke, da glasamo za prijedloge naših vođa, reumu smo zbog toga dobili! Al nemamo kad da se liječimo, od silnih obaveza. Jeste da to sve naplatimo, ali koje pare mogu zamijeniti vaš mir i dokolicu i vašu porodičnu idilu?

Kažete da su vam male plate i penzije? Dobro, to je tačno, al zato primate redovno pare. Ili skoro redovno. Malo-malo, a vi – buć pare u džep. I nemate naše brige. A mjesec začas prođe. Uz to, ako plate ili penzije kasne, to vam je divna prilika da uštedite, a ko štedi – ne boji se gladi.

Kažete da mi imamo po desetak kuća i stanova. Pa, zar mislite da je to neka sreća? Vidite li kako vi jedva plaćate komunalije i za taj jedan stan koji imate, a zamislite kako je nama plaćati za tolike kvadrate! Tražite da se ispita porijekllo imovine onih koji dosta imaju. Ali, zar nije logičnije ispitati od čega žive oni koji ništa nemaju? Otkud im pare za život? Ne rade, nemaju nikakvih primanja, kukaju, a obrazi im –mašala. I još imaju snage da izlaze na proteste! I šta su uopšte radili do sad, kad nemaju ništa?”

A da su naši lideri radili-radili su. Kad su svojevremeno Miloševićevu suprugu Miru Marković pitali otkud njihovom sinu Marku, tada dvadesetogodišnjaku, 12 miliiona dolara da kupi vilu u Grčkoj, ona je rekla da je dijete vrijedno radilo, i da to treba da bude primjer svima drugima. Nosio gajbe i zaradio pare, šta zna dijete šta je 12 miliona! Slično je rekao i Dodik kad su ga pitali zašto je svom sinu, inače studentu u Italiji, dao 3 miliona maraka kredita IRB-a za voćnjak. Bolje da radi, nego da dangubi i drogira se, rekao je. Što je tačno.

Čitam na portalima ovih dana ponovo podatke iz imovinskih kartona naših stranačkih lidera ( analiza FTV). Radilo se, pa se i nakupilo, milina jedna.

Za Milorada Dodika se priča da je jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu, i da je “težak” oko jedne milijarde. Od onoga što je sam prijavio, tu su : velelepno imanje u Laktašima, nepoznate vrijednosti, pa luksuzna vila na Dedinju ( 1, 7 miliona maraka) i vila na Kipru, čija se vrijednost ne zna. Dodik nije prijavio vilu na Fruškoj Gori, vlasništvo u velikim firmama i imovinu uknjiženu na rodbinu i prijatelje, ali jeste tri stana : dva u Beogradu ( 1,4 miliona) i stan u Laktašima ( 740.000 maraka). Sve je to stekao zahvaljujući plati. On je 2002. godine prijavio imovinu vrijednu 300.000 maraka, a lani je ta cifra prešla 4 miliona. Da, ima i kredit od 1,7 miliona maraka i ratu od 12. 000 maraka, koju redovno otplaćuje od plate koja iznosi 5.000 maraka.

Ni Zlatko Lagumdžija nije siromah, iako tvrdi da živi od profesorske plate. On ima stan vrijedan 280.000 maraka u Ulici Ćemaluša u Sarajevu, i još jedan u Alipašinoj ( 180.000). Ima i naslijeđeni stan u Dubrovniku  (290.000), voćnjak na Poljinama ( 330.000) i nekretnine u Skenderpašinoj, vrijedne 700.000 maraka. Ima, doduše, i kredit od 800.000 maraka, a rate od po 9.000 maraka mjesečno redovno otplaćuje od svoje profesorske (2.500) i ministarske plate ( 5.000 maraka). I još je uspio da uštedi 185.000 eura ( oko 370.000 maraka) za školovanje djece, i 90.000 eura ( oko 180.000 maraka) u vrijednosnim papirima. Svaka čast.

Dragan Čović je, takođe, vrijedan i uspješan čovjek. Zbog njegove vile u izgradnji, vrijedne oko 5 miliona maraka, promijenjen je čak i tok rječice Radobolje. Tu je kuću on uknjižio na kćerku i zeta. Na Jadranu ima raskošnu kuću vrijednu 320.000 eura ( oko 640.000 maraka), uknjiženu na punca, koji ima penziju od 300 maraka. Čović ima i stan u Mostaru od 200.000 maraka, dva stana u Hrvatskoj, vrijedna 550.000 maraka, i automobile vrijedne 140.000 maraka. I sve to od svoje i ženine plate.

Sulejman Tihić ima samo 86.000 maraka kredita, a sedam nekretnina. U Bosanskom Šamcu ima porodičnu kuću i vikendicu, a u Sarajevu stan u Ulici Bentbaša (106.000 maraka), stan u Ulici Ejuba Ademovića (72.000), stan u Alipašinoj (200.000), dok je još jedan stan u toj ulici prijavio na majku. Vlasnik je i ekskluzivnog stana u Importane centru u Sarajevu. Sve je, naravno, kupljeno od plate.

Fahrudin Radončić je, zna se, bogataš. U analizi Federalne TV se kaže : “ Ekonomija je godinama bila njegovo opredjeljenje. Gradio je tornjeve, razmjenjivao nekretnine s Naserom Keljmendijem, i na kraju postao ministar sigurnosti. Prije toga se razveo od supruge Azre, s kojom je dijelio imovinu, kako bi izbjegao sukob interesa. Fahrudinu Radončiću ostaje Avaz roto-pres i tornjevi, dok supruga Azra dobija Avaz d.o.o.. No, dva dana  poslije brakorazvodne podjele, supruga Azra, inače nezaposlena frizerka, za 200 miliona maraka kupuje od bivšeg muža Avaz roto-pres. Ne zna se odakle joj pare.”

Ako ovoj petorici lidera dodamo ljude poput Kemala Čauševića, bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kome je istraga do sad otkrila jedanaest stanova u Sarajevu, Edina Arslanagića, bivšeg direktora “Bosnalijeka”, koji ima više superluksuznih kuća, Ranka Škrbića, bivšeg ministra zdravstva RS, koji je kupio vilu na Azurnoj obali, i mnoštvo domaćih bogataša, političara i onih bliskih politici, shvatićemo otkud podatak da 85 ljudi u ovoj zemlji ima imovinu od 90 milijardi maraka. Dok većina ostalih polako prelazi granicu siromaštva ili je tu liniju odavno prešla. Gdje su tek oni koje smo već zaboravili, od premijera, ministara, direktora javnih preduzeća, novih biznismena i starih prevrtača, do tajkuna koji su za sitninu pokupovali fabrike, građene decenijama rukama i parama radnika koji danas nemaju šta da jedu.

A onda će nam možda biti jasniji i odgovor na pitanje : ko je kriv za demonstracije?

Komentari