“Primarna činjenica savremenog doba nije da Zemlja kruži oko Sunca, nego da novac kruži oko Zemlje”

Piše: Slavoj Žižek

Da, teroristički napadi u Parizu od petka 13. trebali bi biti bezuslovno osuđeni, ali… ne, nema olakšavajućih okolnosti, oni bi samo trebali biti istinski osuđeni, za što je potrebno više od prostog patetičnog spektakla solidarnosti svih nas (slobodnih, demokratskih, civilizovanih ljudi) protiv ubilačkog Muslimanskog Čudovišta.

U prvoj polovini 2015, Evropa je bila zaokupljena radikalnim emancipacijskim pokretima (Syriza u Grčkoj, Podemos u Španiji), dok je u drugoj polovini pažnja bila okrenuta ka “humanitarnoj” temi izbjeglica – klasna borba je doslovno potisnuta i zamijenjena liberalno-kulturološkom temom tolerancije i solidarnosti.

S pariskim terorom u petak 13. novembra, čak i ova tema (koja se još uvijek odnosi na velika socio-ekonomska pitanja) sada je zaokružena prostim otporom svih demokratskih snaga uhvaćenih u nemilosrdnom ratu sa silama terora – a lako je zamisliti šta će slijediti: paranoična potraga za ISIS agentima među izbjeglicama, itd. (Mediji već radosno izvještavaju da su dvojica terorista ušli u Evropu kroz Grčku kao izbjeglice.)

Najveće žrtve terorističkih napada u Parizu će biti same izbjeglice, a pravi pobjednici iza plitkoumnosti u stilu “Je suis Paris” biće ratnici totalnog rata na obje strane.

Evo kako bi stvarno trebali osuditi ubijanje u Parizu: ne samo uključivanjem u patetične predstave antiterorističke solidarnosti, već insistiranjem na jednostavnom cui bono / u čiju korist pitanju. Nema potrebe za “dubljim razumijevanjem” ISIL terorista (u smislu “njihova žalosna djela su, bez obzira na sve, reakcija na evropske brutalne intervencije”) – njih treba okarakterisati kao ono što jesu: islamo-fašistička dopuna evropskom anti-imigracijskom rasizmu – dvije strane istog novčića.

Ali tu je još jedan aspekt koji nas treba nagnati na razmišljanje – sama forma napada: brutalni prekid normalnog svakodnevnog života. Simbolično, objekti napada ne predstavljaju vojni ili politički establišment već svakodnevnu popularnu kulturu – restorani, rock scena i nogometni stadion. Takav oblik terorizma – trenutni prekid (normalnog života) – uglavnom karakteriše napade u razvijenim zapadnim zemljama, i u jasnom je kontrastu sa mnogim zemljama Trećeg svijeta u kojima je nasilje sastavni dio života. Zamislite život u Kongu, Afganistanu, Siriji, Iraku i Libanu. Gdje je vapaj za međunarodnom solidarnosti kada tamo umiru na stotine ljudi?

Mi živimo pod “kupolom”, gdje je terorističko nasilje prijetnja koja eksplodira samo s vremena na vrijeme, za razliku od zemalja u kojima se (uz sudjelovanje ili saučesništvo zapada) svakodnevni život sastoji od neprekinutog terora i brutalnosti.

U svojoj knjizi In the world interior of capital / Enterijer svijeta kapitala, Peter Sloterdijk pokazuje kako je u današnjoj globalizaciji svjetski sistem završio svoj razvoj, i kao kapitalistički sistem odredio sveukupne uslove života. Prvi znak tog razvoja bila je Kristalna palata u Londonu, mjesto prve svjetske izložbe iz 1851. godine: neizbježna ekskluzivnost globalizacije kao izgradnje i širenja svjetskog enterijera čije granice su nevidljive, a ipak virtuelno nepremostive izvana, i unutar kojih živi jedna i po milijarda pobjednika globalizacije; tri puta više ostavljeno je pred njenim vratima.

Prema tome, “enterijer svijeta kapitala” nije agora ili vašar pod otvorenim nebom, nego “staklenik koji je uvukao unutra sve što je nekad bilo vani”. Taj enterijer, izgrađen na kapitalističkim viškovima, određuje sve: “Primarna činjenica savremenog doba nije da Zemlja kruži oko Sunca, nego da novac kruži oko Zemlje”.

Nakon procesa koji je globalizovao svijet, “društveni život mogao se odvijati samo u proširenom enterijeru, u lokalno i vještački klimatizovanom unutrašnjem prostoru”. Dok je kulturni kapitalizam na vlasti, svi prevrati koji preoblikuju svijet su zauzdani: “Nema više historijskih događaja koji bi se mogli dešavati pod takvim uslovima – osim lokalnih nesretnih slučajeva”.

Ono što je Sloterdijk ispravno istaknuo je da kapitalistička globalizacija ne važi samo za otvorenost i osvajanja, već i za auto-ograničen svijet koji odvaja Iznutra od Vani. Dva aspekta su nerazdvojna: Globalni doseg kapitalizma utemeljen je u načinu na koji uvodi radikalnu klasnu podjelu širom cijelog svijeta, odvajajući one zaštićene u toj sferi, i one izvan njenog omotača.

Najnoviji teroristički napadi u Parizu, kao i priliv izbjeglica, podsjetnici su na nasilan svijet izvan naše Kupole, svijet koji se za nas iznutra pojavljuje uglavnom na televiziji i u online izvještajima o dalekim nasilnim zemljama, a ne kao dio naše stvarnosti. Zato je naša dužnost da budemo potpuno svjesni brutalnog nasilja koje prožima prostor van naše Kupole – ne samo vjerskog, etničkog i političkog nasilja, već takođe i seksualnog.

Ovaj aspekt ne treba nipošto biti odbačen kao marginalan: Od Boko Harama i Mugabea do Putina, anti-kolonijalističke kritike zapada sve više i više pojavljuju se kao odbacivanje zapadne “seksualne” konfuzije, i kao zahtjev za povratak na tradicionalne seksualne hijerarhije.

Ja sam, naravno, svjestan kako neposredni izvoz zapadnog feminizma i individualnih ljudskih prava može poslužiti kao sredstvo ideološkog i ekonomskog neokolonijalizma (svi se sjećamo kako su neke američke feministkinje podržale američku intervenciju u Iraku kao način da se žene tamo oslobode, dok je rezultat upravo bio suprotan). No, treba apsolutno odbaciti izvlačenje zaključaka kako bi zapadni ljevičari trebali učiniti ovdje “strateški kompromis”, tiho tolerišući “običaje” ponižavanja žena i homoseksualaca u ime “važnije” anti-imperijalističke borbe.

Dakle, vratimo klasnu borbu natrag – a jedini način da se to učini je da se insistira na globalnoj solidarnosti eksploatisanih i potlačenih. Bez tog globalnog gledišta, patetična solidarnost sa žrtvama Pariza je pseudo-etička opscenost.

Uprkos svim nejasnoćama koje okružuju priliv izbjeglica u Evropu, mnogi među njima nesumnjivo pokušavaju uteći od zastrašujućih uslova u svojim zemljama. Dan nakon napada u Parizu, jedan od njih je suvo prokomentarisao na televiziji: “Zamislite grad poput Pariza, gdje je vanredno stanje trajno obilježje svakodnevnog života mjesecima ako ne i godinama. To je ono od čega bježimo”. Niko ne može ignorisati ovu istinu.

 

(kliker.info)

Komentari