Piše: Jusuf Trbić

“ Granice Srbije su etničke granice srpskog naroda. Srbe od propasti može spasiti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji, koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive.”

Šta mislite, čije su ovo riječi? Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ivice Dačića, Tomislava Nikolića, ili nekog drugog političara? Ili možda nekog novinara, intelektualca, možda Emila Vlajkija ili Rajka Vasića, a možda su to riječi običnog građanina, vašeg poznanika, bivšeg ili sadašnjeg, svejedno, nekog mirnog i pametnog čovjeka, za koga se čini da mrava ne bi mogao zgaziti. To što ste pročitali napisao je ideolog četničkog pokreta Stevan Moljević u programu stvaranja Velike Srbije, pod nazivom “Homogena Srbija”, od 30. juna 1941. godine, ali mogao je to učiniti i bilo ko drugi, bilo ko od onih hiljada glasnih ili tihih srpskih patriota, bilo ko iz one ogromne mase koja je podržala i na plećima ponijela velikosrpski nacionalistički talas. Milošević je bio na čelu zločinačkog režima koji je posijao smrt svuda oko sebe. Uz njega je bio sav onaj “ratnohuškački ološ”, kako je Radomir Konstantinović nazvao bulumentu političara, akademika, novinara, istoričara, pisaca, intelektualaca svih fela, sveštenika, dobrovoljnih jurišnika, profesionalnih patriota, kriminalaca, estradnih trudbenika i novokomponovanih biznismena, sva ta nacionalistička elita prljavih ruku i punih džepova, kojoj su tuđi životi bili zadnja rupa na svirali. Ali, sve njih nosila je oduševljena masa običnih ljudi, koji nikakve praktične koristi od svega toga nisu mogli imati. Njih je nosila neobjašnjiva radost zbog tuđeg stradanja, opijenost rušenjem, ubijanjem i sveopštom destrukcijom, oni su dobrovoljno pristali na sve nacionalističke laži, čak i one najočitije i najsramnije, prihvatili su da u ime nekakvog imaginarnog patriotizma podržavaju, pomažu i do besvijesti opravdavaju sva zla, sve zločine, sve nečasno i ružno, sve ono što su do juče, u normalnim okolnosti,  odbacivali sa gnušanjem. Ta masa naizgled nedužnih ljudi, s kojima i danas dijelimo isti vazduh,  činila je krv i meso ideologije laži, zločina i prevare, i temelj ove sadašnje hibridne kulture u kojoj su sve vrijednosti obrnule mjesta i u kojoj je pamet pošumljena otrovnim drvećem. Hans Magnus Enscensberger je pisao da “ bez podrške nedužnih civila i njihovog oduševljenja, nacisti nikada ne bi došli na vlast.”

U Bijeljini svakog dana srećem pristojne, uzorne ljude, koji su takvi samo dok se ne povede razgovor o ratu, zločinima, naciji. Tada se događa neobjašnjiva transformacija – iz svakog “ nacionalno probuđenog” čovjeka progovara isti glas, glas dresiranog pripadnika patriotskog stada, koji će svaku, pa i najbezočniju patriotsku laž braniti više od sopstvenog života, više od sopstvene majke ili djeteta. A ako nema nikakvih argumenata, ponoviće stare fraze o tome “ šta su radili oni tamo”, ili će, jednostavno, okrenuti glavu i ćutati. A Bijeljina je, više nego bilo koji drugi grad, očit, jasan i nedvosmislen primjer planiranog, okrutnog zločina nad civilima, koji je poslužio kao generalna proba onoga što će se, u mnogo većim razmjerama, dogoditi u BiH. SDS je već krajem 1991. i početkom 1992. godine sve osvojio i prisvojio, istjerao sve Bošnjake s rukovodećih položaja, napravio srpsku policiju i teritorijalnu odbranu, uzeo svu vlast, sva preduzeća, JNA je opkolila cijeli kraj, sva srpska sela su bila naoruužana do zuba, svi planovi detaljno razrađeni, i čekalo se samo da dođe šezdesetak Arkanovih kriminalaca, pripadnika specijalne policije Srbije, da izvrše pokaznu vježbu, da nauče domaćine kako se ubija. Svjedoči o tome i onaj čuveni spisak poginulih, koji je objavio Krizni štab SDS-a, ali i to da nema ni jednog, makar i najmanjeg dokaza da su bilo kakve borbe vođene u Bijeljini, kao i činjenica da niko na srpskoj strani nije ni kamenom pogođen, da ni jedan jedini muslimanski borac nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, da nikakvog traga borbenih dejstava nije bilo. Stradali su isključivo civili, žene i djeca. A patriotske hulje će i ovoga 1. marta ponovo obilježiti nekakvo “oslobođenje” Bijeljine, sve uz horsku pratnju opštinskih i republičkih važnih političara, držeći vatrene govore i čuvajući svijetlu tradiciju ubijanja nedužnih, progona i mržnje, tradiciju laganja koje služi kao bager za zagrtanje kostiju, što bi rekao Marko Vešović.

Svake godine ja napišem reakciju na takvo morbidno slavlje, iznesem činjenice i zapitam slavljenike : ako ste tad “oslobodili” Bijeljinu, što nastaviste da je “oslobađate” i naredne četiri godine, što pobiste djecu Sarajlića, Sejmenovića, Malagića, Isića, Sajtovića, što protjeraste 35 hiljada nedužnih ljudi, što porušiste džamije, vi veliki vjernici, što toliko zla načiniste  oslobađajući neprekidno ono što ste jednom već oslobodili? Naravno, odgovora nema. Ni od njih, ali ni od običnih, mirnih, pristojnih građana, koji okreću glavu od svega. I kad im pomenete Bijeljinca Gorana Jelisića, sadističkog ubicu iz brčanske Luke, ili Milana Lukića, koji je više od 130 starih ljudi, žena i djece žive spalio nedaleko od današnjeg Nemanjinog Andrićgrada, kad im pomenete logor Batković ili rušenje džamija, ili bilo koji od strašnih zločina nad civilima u Bijeljini, u Sreberenici, u Sarajevu, reakcija je ista. Oni, jednostavno, neće da znaju. Ne žele da znaju. Ne vide i ne čuju.

U jednom nedavnom intervjuu srbijanski pisac Vladimir Arsenijević priča: “ Sećam se vađenja desetina leševa kosovskih civila iz jezera Perućac, kada je televizijska ekipa zabeležila i jednog muškarca koji se u tom jezeru, baš u tom trenutku, bezbrižno kupao. I kada su ga pitali kako je moguće da pliva u jezeru dok se sve to događa, on je samo slegao ramenima. “Gledajte, ja u to ne verujem”, odgovorio je bez imalo ironije, replicirajući tim svojim odgovorom stav političara i medija, koji su tada veoma hladno i uprkos svim dokazima, negirali evidentne zločine.”

Uskoro će i taj 1. april, dan koji otvara sve naše rane. Opet će hulje slaviti, a ostali okretati glavu. A znaju da je sve to laž, i lažu da nisu znali. Svi su znali tada, a znaju i danas. I znaju da je njihovo ćutanje, a pogotovo slavlje, uvreda za sve nas, za sve žrtve, ali i opravdanje za one koji su i drugdje činili zločine. To bezgranično licemjerje, taj nemoral, ta nacionalistitička paranoja, kako bi rekao Danilo Kiš, i dalje je svuda oko nas. Ali, mi koji se sjećamo, imamo dužnost i obavezu da ne budemo kao oni, da ne lažemo kao oni, da ne slavimo zločine kao oni, da ne blejimo u stadu kao oni, da ne sipamo so na tuđe rane kao oni. Imamo obavezu da budemo, prije svega, ljudi, da u svom gradu budemo na svom, i da podignemo glavu i uspravimo kičmu dok prolazimo kraj njih.

A oni će znati šta im time poručujemo.

Komentari