SILOVANJE KAO SMIŠLJENI VID GENOCIDA

Piše: prof. dr. Nisveta Alispahić

Smišljenim planovima o masovnim ubojstvima, paljenjem i rušenjem domova, kulturnih i vjerskih objekata, zatiranjem svega što nosi obilježje islamskog i bošnjačkog, sve u svrhu genocida, srpsko-crnogorski fašisti dodali su i najmonstruozniji zločin u vidu seksualnog nasilja, koje je bezočno izvršeno na hiljadama bošnjačkih žena. Pripremana su i organizirana masovna silovanja nad prognanicima, kao i nad zarobljenicima ženskih logora, o čemu se uveliko gomilaju dosijei i nepobitni dokazi i svjedočenja, i kod nas i u svijetu.

Tuzla i okolna mjesta u ovoj regiji stjecište su više desetina hiljada izbjeglica i prognanika sa okupiranih teritorija. Među njima veliki je broj osoba koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja, najčešće pri usputnom prisilnom zadržavanju, na putu preko teritorije koju pod okupacijom drže četnici, a preko kojih su ove žrtve morale proći. Znatan broj silovanih djevojaka i žena verificiran je, što je obavio ljekarski konzilijum Dispanzera za žene u Tuzli, a manji broj slučajeva obrađen je na Ginekološko-akušerskoj klinici i po domovima zdravlja u okolnim mjestima.

Posjedujemo svjedočenje jednog broja djevojaka oslobođenih iz logora u kojima su kao zarobljenice bile zatočene s namjerom da se nad njima izvrši unaprijed planirano silovanje kao i drugi vidovi psihičkog i fizičkog maltretiranja. Ovi logori nalaze se još uvijek na okupiranoj teritoriji i nedostupni su, a o sudbini djevojaka koje su tamo i nadalje izložene silovanju možemo jedino suditi posredstvom svjedočenja i autentičnih iskaza oslobođenih trudnica.

Ginekološko-akušerska klinika u Tuzli jedna je od ustanova u kojima se može prekinuti neželjena trudnoća do deset nedjelja i na zahtjev žene bez obaveze navođenja razloga, a iznad te starosti po odobrenju prvostepene ili drugostepene komisije, koje na osnovu zakona i opravdanosti razloga donose rješenje, ali najkasnije do dvadeset nedjelja od dana začeća. Tako podaci govore da je u drugoj polovini 1992. godine na Klinici trudnoću prekinule 221 žena, uz podatak da su sve registrirane kao izbjeglice sa okupiranih teritorija. U ukupnom broju prekida trudnoće u ovom periodu (1.503) to iznosi 15%, ali bi se pravi uvid u masovnost ove pojave dobio tek ako bi se ovom broju dodale sve namjerno prekinute trudnoće kod izbjeglica obavljene u Dispanzeru za žene u Tuzli, zatim u Lukavcu, Gračanici, Srebreniku, Banovićima i Kladnju. Prekidi trudnoće iznad dvanaest nedjelja obavljaju se samo na Klinici, i tu nailazimo na učešće izbjeglica čak do 43% (Od 70 prekida poodmakle trudnoće 30 je bilo kod izbjeglica). Najveći broj izbjeglica koje su namjerno prekinule trudnoću bio je iz općine Zvornik (32), zatim slijede Bratunac (31), Vlasenica (27), Srebrenica (23) i Brčko (18).

Među pacijenticama koje su zatražile prekid trudnoće zasigurno je znatan broj silovanih, ali one svoju ličnu dramu nisu željele obznaniti, iz straha o neshvatanju i preziru u obitelji i okolini. Tako će mnoga silovanja ostati neotkrivena i medicinski neverificirana, a trudnoće proistekle kao posljedica silovanja biti prekinute sa prikrivenim pravim razlogom. Zato ćemo se u daljem razmatranju silovanja baviti slučajevima žena koja su na našoj klinici prekinule poodmaklu trudnoću između dvanaest i dvadeset nedjelja gestacije ili se porodilo, a koje su svjedočile o silovanju i dale iscrpne podatke koji su verificirani i čuvaju se kao dokazi o masovnosti ove pojave.

Imali smo šest slučajeva kod kojih je prekinuta velika trudnoća, kao i dvije porodilje. Svaki od iskaza ovih nesrećnica predstavlja po jednu potresnu ljudsku dramu, a svi zajedno tragično svjedočanstvo o smišljenom i grubo izvršenom nasrtaju na čast i dostojanstvo bošnjačke žene, a što je ujedno samo dio smišljenog plana poniženja i uništenja ne samo silovanih nego i njihovih najbližih, kao i bošnjačkog naroda u cijelosti. Kroz ova pojedinačna svjedočenja saznajemo za mnogobrojne djevojke i bošnjačke žene koje su još u zatočeništvu i koje čeka ista tragična sudbina. U daljem razmatranju ove pojave navodimo sažete iskaze nekih naših pacijentica.

M.S. (Br. historije bolesti 102/2369), stara 19 godina, domaćica iz jednog sela u zvorničkoj općini. Početkom jula zarobili su je četnici, pred njenim očima zaklali su joj nenu, potom je vezanu kamionom sproveli u vojni logor u Baljkovici. Odmah po dolasku u logor je silovana, a izvršitelj je komandir, a zatim i sedam njegovih pratilaca. Polumrtva, izmaltretirana, ponižena i izvrijeđana, ostavljena gola u prostoriji do jutra, zatim sprovedena u drugu prostoriju iste barake u kojoj je bilo još 29 djevojaka. Narednih pet mjeseci svaki drugi dan je dolazila na red za silovanje, koje se odvijalo uvijek po ustaljenom redu. Dolazilo je 10 – 15 četnika, djevojke su ih morale sačekati gole. Svaku od njih silovala su po dva četnika uz psovke i udarce, uz posebne grubosti i vrijeđanja u slučajevima kada su četnici bili pijani. Djevojka trudnica koja se pobunila i opirala naočigled svih izvedena je i ubijena, uz opomenu da to čeka svaku koja se bude bunila i opirala. Jedanput mjesečno pregledala ih je medicinska sestra, i tada su djevojke sa uznapredovalom trudnoćom izdvajane i odvožene iz logora. Naša pacijentica je zajedno sa još dvije trudnice povezena kamionom, izbačena pred Memićima, dok je kamion sa druge dvije trudnice produžio prema Bulatovićima. Da li su i druge dvije djevojke ugledale slobodu na nekoj od sljedećih raskrsnica ili su negdje ubijene, to se vjerovatno neće nikada saznati. Naša pacijentica primljena je na Kliniku 09.12.1992. godine, gdje joj je izvršen prekid trudnoće stare dvadeset nedjelja.

B.N. (Br. historija bolesti 2648/87), stara 24 godine, trgovkinja. Šest mjeseci je bila zarobljena u logoru u Doboju. U više prostorija na nogometnom stadionu bilo je zatočeno više muškaraca i žena, a naša pacijentica bila je u jednoj od tih prostorija sa još 53 žene i djevojke. Živjele su u ponižavajućim uvjetima, spavale na podu, bez mogućnosti da se operu, a u svakom trenutku morali su raditi sve što im četnici narede. Izvodili su ih da čiste ulice i stepeništa. Svakodnevno su silovane, i to je trajalo pet mjeseci. Iz svjedočenja ove djevojke saznajemo da su silovanja obavljena po naređenju, i da se za neizvršeno naređenje streljalo. Našoj pacijentici je ovo ispričao jedan od četnika, koji svoju savjest nije mogao da podredi ovoj monstruoznoj grupnoj nemilosrdnosti. On je morao odvoditi zarobljenice i samo se prividno ponašao po zakonima grupe, ali kad je bio nasamo sa žrtvama iskazivao je ogorčenje zbog zločina svojih sunarodnika, a on sam nije silovanje obavljao. Naša pacijentica oslobođena je razmjenom u vremenu kada joj se još moglo pomoći prekidom trudnoće. U slučaju da je morala roditi tvrdi da bi izvršila samoubojstvo.

T.K. (br. historije bolesti 102/2520), stara 19 godina, učenica, zarobljena u Srbiji od strane dvojice mlađih koji su znali da je Bošnjakinja. Lično su je sproveli do Pala. Gasili su joj cigaretu na golom tijelu, sjekli joj butine žiletom za kaznu što se opirala pri prvom grupnom silovanju koje je doživjela na Palama. Iz razgovora koje su vodili četnici razabrala je da u istom logoru ima još 175 djevojaka koje služe za silovanje. Najgrublje silovanje od strane šestorice četnika zaredom bilo je popraćeno uvredama da više neće biti „balijaša“ jer će se rađati srpska djeca. U drugoj prilici silovanje od strane dvojice četnika gledala su druga četvorica, i kada je žrtva od muke počela da povraća, glasno su zaključili da „nije više upotrebljiva i da je treba ubiti“. Nakon dva mjeseca zatočeništva i silovanja pacijentica je razmijenjena kao zarobljenik sa grupom izmučenih staraca, i tako je dospjela na slobodnu teritoriju. Ova, silovanjem začeta trudnoća, prekinuta je na našoj klinici, jer je ova mlada djevojka imala čvrstu odluku da će radije umrijeti nego roditi četničko dijete. Ožiljke po tijelu ove inače inteligentne učenice kamerom je zabilježila jedna američka novinarka, kao i jedan francuski tv reporter. Međutim, ožiljke na duši nemoguće je „slikati“, a oni su upravo najbolniji, najdublji i neizbrisivi.

H.R. (Br. historije bolesti 102/2123), stara 20 godina, domaćica iz jednog sela kod Doboja. Zarobili su je trojica četnika, na njivi, odveli u Čivćije u vojni logor. U logoru je provela 21 dan. Svakodnevno je više puta silovana od strane više četnika. Po navodima pacijentice spasio ju je komšija, Srbin, o čemu zasada ne želi da opširnije priča bojeći se da mu ne naškodi, jer joj je poznato da bi dotični zbog toga bio ubijen. Spomenuti komšija Srbin vratio ju je u njeno selo upravo kada je trebalo da bude premještena u logor za djevojke u Doboju. Dugo vremena se krila i nije imala priliku da pređe na slobodnu teritoriju u Malešiće kako bi stigla do ljekara, pa je zato starost trudnoće uznapredovala. I ovaj slučaj potvrđuje da se ne samo u Doboju već i po okolnim mjestima nalaze srpski vojni logori sa zarobljenicima, koje četnicima služe za seksualno izživljavanje po povratku sa fronta i u dokolici. I ova pacijentica potvrđuje nam da ima pojedinaca koji se ne solidarišu sa grupom, ali oni su zaplašeni, i ako ih otkriju da pomažu žrtvama čeka ih smrt kao „izdajicama srpstva“.

Č.N. (br. historije bolesti 102/752), stara 26 godina, medicinska sestra. Zarobili su je maskirani četnici diverzanti i sproveli u vojni logor u Han Pijesku. Ispitivana je i fizički maltretirana. U više je navrata grupno silovana i uvijek od strane maskiranih četnika. Posebno smišljen način maltretiranja i ponižavanja nacionalnog bića bošnjačke žene sastojao se u tome što je kao obrok dobijala samo krišku hljeba sa svinjskom mašću i jako zasoljenu. Tu presoljenu krišku namazanu svinjskom mašću žrtva je morala pojesti u prisustvu četnika, a što je popraćeno verbalnom uvredom („Eto, balinkuro, da te omrsimo!“). Za sve vrijeme nije joj bilo dozvoljeno da se pere. Oslobodio ju je i sproveo do slobodne teritorije komšija Srbin, od kojeg je saznala da četnici iz Srbije tjeraju domaće četnike da ubijaju Bošnjake, a da neposlušne kažnjavaju smrću. Nakon oslobađanja, obitelj ove naše pacijentice pobjegla je u Srebrenicu. Kada je pacijentica posumnjala u trudnoću, javila se ljekaru u Srebrenici. Nisu joj mogli pomoći, te je nakon dva mjeseca čekanja uspjela s konvojem žena i djece doći u Tuzlu. Na klinici u Tuzli izvršen je prekid trudnoće.

U slijedeća dva slučaja riječ je o pacijenticama koje su na našoj klinici rodile neželjenu djecu začetu prilikom silovanja.

A.S. (Br. historije bolesti 102/831), stara trideset godina, neudata, iz jednog sela u zvorničkoj općini. Četnici su je zarobili i devet dana držali zatvorenu sa još oko četiri stotine žena i djece. Odatle su ih odvodili u druge kuće, pri čemu je silovano oko šezdeset žena i djevojaka. Nakon oslobađanja nastavili su živjeti u svom selu, krijući se po okolnim šumama. Naša pacijentica je doživjela drugo silovanje od strane trojice četnika na putu za Cersku kod sela Liješanj. Nije mogla doći na slobodnu teritoriju ni kada je postala svjesna da je trudna. Krenula je ka Tuzli u poznatoj koloni izgladnjelih, u januaru 1993.godine. Njena trudnoća je bila već toliko uznapredovala da je morala sačekati porođaj koji je nastupio 14. aprila. Majka nije željela čak ni da vidi novorođenče, koje je u ovom slučaju preuzela služba socijalne zaštite.

Z.B. (Br. historije bolesti 102/475), stara 31 godinu, udata, muž u inozemstvu, majka dvoje djece, protjerana iz Brčkog početkom maja 1992.godine u Brezovo Polje. Silovana od strane dvojice mještana koji su bili u službi agresora. Kasnije je s ostalim prognana dalje, preko Majevice, Capardi, do Kalesije i Tuzle. Prognanici su usput bili izloženi torturama, tjerani da piju zagađenu i prljavu vodu. Uz to su opljačkani i silovani. Po dolasku u Tuzlu smješteni su u Ekonomsku školu, gdje se nastavlja život izbjeglica. Naša pacijentica je skrivala trudnoću od majke i okoline, i kada se javila ljekaru već je bilo kasno za prekid trudnoće. Tako je ova nesretnica 13.02.1993.godine rodila neželjeno dijete na našoj klinici. Nakon porođaja izjavila je da ne želi vidjeti ni primiti rođeno dijete.

Z A K LJ U Č A K

Iz navedenih primjera nedvojbeno se može zaključiti da su srpski fašisti u svoj dugo pripremani velikosrpski program uvrstili i etničko čišćenje uključujući silovanje, računajući na pojavu da se žrtve više nikada neće vratiti tamo gdje je uništavan njihov identitet, i gdje su na najbezočniji način pogaženi njihov ponos i čast. Žrtve su bile nemoćne, otpora nije smjelo biti, jer se svaki otpor plaćao životom. Ista kazna čekala je i četnike koji bi u ovom gnusnom činu silovanja pokazivali neposlušnost. Žene su prilikom zarobljavanja odvajane od muževa, kćerke otimane od uplakanih majki. Silovanje je obavljano grupno i organizirano, često pred očima drugih, pa čak i najbližih sordnika žrtve. Mnoge žene i djevojke još uvijek se nalaze u logorima, nad njima bahati i pijani srpski fašisti obavljaju nečuvene bahanalije, a svijet, kojemu je sve ovo dobro poznato, i dalje ništa ne poduzima da bi se ove nesretnice oslobodile. Bošnjakinje su silovane i u fazi poodmakle trudnoće, sve dotle dok zločinci nisu bili sigurni da će se roditi dijete. Nerijetko su ove nesretnice odvođene u nepoznato, izbacivane na pustim raskršćima i likvidirane. Neke od njih razmijenjivane su za zarobljene četnike. Četnici nasilnu trudnoću nisu koristili samo kao trajnu osvetu i poniženje, cilj je bio da se četničkom krvlju zagadi muslimansko potomstvo, da se napravi što bolnija i veća nesreća, da se rađaju djeca čije će porijeklo ostati kao nesnosan teret i prebolna rana. Tako je silovanje narušilo psihičko i fizičko zdravlje najljepšeg dijela bošnjačke muslimanske mladosti i najvrijednijeg našeg reprodukcionog potencijala. Jer mnogo od ovih djevojaka ostat će trajno psihički opterećene doživljenim poniženjima i surovostima, neke će imati i organske posljedice, a neke nikada više neće moći biti majke.

Nesreća je velika, i trebat će je na sve moguće načine ublažavati: organiziranom brigom ginekologa, psihijatara, socijalnih radnika i svih drugih stručnih lica i institucija čije aktivnosti treba usmjeriti prema oblažavanju posljedica, liječenju fizičke i psihičke oštećenosti ovih unesrećenih mladih osoba, kako bi sa što manje bola i unutarnjih opterećenja mogle nastaviti normalan život, da rade, rađaju i žive. (Časopis „Pogledi“, 1994.)

 

(bosnjaci.net)

Komentari