Piše: Jusuf Trbić

Prošao je još jedan 11. juli, dan tuge i sjećanja, obilježen, na razne načine, u cijelom svijetu. U Potočarima je ukopano još 409 identifikovanih žrtava, čime se broj žrtava srebreničkog genocida, koje su našle svoj smiraj, povećao na 6066. Među ovih 409, tek ukopanih, bila su i 44 dječaka, starosti od 14 do 18 godina, i jedna tek rođena beba, kojoj roditelji ni ime nisu uspjeli dati.
I dok se čitav svijet s pijetetom sjeća jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, oni koji su genocid počinili ili ga podržali, ćute i danas, i okreću glavu od svega, a mnogi od njih otvoreno negiraju presudu najvišeg svjetskog suda i ignorišu bezbrojne dokaze o tom strašnom događaju. Najnovija Deklaracija o uzrocima, posljedicama i karakteru rata u BiH, usvojena u Skupštini Republike Srpske ( o kojoj smo pisali na ovom mjestu) besramno nastavlja stare laži, a Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije, kaže : «Nijedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici, pa ni ja». Godinama već s gorčinom slušamo bitange na visokim položajima koji veličaju najgore zločince i najstrašnije zločine, vrijeđajući i žrtve i sve nas. Ali, umjesto revolta, to treba da posluži svakom normalnom čovjeku da se prisjeti onoga što se dogodilo i da, koliko može, iz toga izvuče pouke. Mi moramo shvatiti da ne vrijedi ;ekati da svijet ne[to učini za nas, jedino mi sami možemo sebi pomoći.
Treba se, recimo, sjetiti, da je 25. septembra 1991. uveden embargo na oružje. Bilo je to vrijeme kad su već zapuhali ratni vjetrovi i kad je svakome bilo jasno da će embargo pogoditi samo Bošnjake. O tome su, naknadno, govorili, s osjećajem krivice, mnogi svjetski državnici, onda kad je sve već prošlo. Treba se sjetiti i demilitarizacije Srebrenice, koja je bila uvod u genocid.
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN br. 819 od 17. aprila 1993. Srebrenica je proglašena zaštićenom (sigurnom) zonom, a samo dan kasnije, na zahtjev UNPROFOR-a, potpisan je sporazum o demilitarizaciji, mada to sama Rezolucija nije tražila. Svo oružje Srebreničana stavljeno je pod kontrolu međunarodnih snaga, ali u tom sporazumu nigdje nije zapisano da će UNPROFOR braniti Srebrenicu ili vratiti oružje Bošnjacima ako Srbi prekrše sporazum i napadnu zaštićenu zonu. Dvadeset dana nakon pomenute, Savjet bezbednosti donosi u Rezoluciju br. 824, kojom zaštićenim zonama proglašava Sarajevo, Žepu, Goražde, Tuzlu i Bihać. Rezolucijom je naložen prekid svih vojnih dejstava u tim zonama i povlačenje srpskih snaga. Iako opet nije pomenuta demilitarizacija, Armija BiH je natjerana da demilitarizuje čitava područja Srebrenice i Žepe ( sporazum od 8. maja 1993.), iako je prvobitno bilo dogovoreno da se to odnosi samo na grad Srebrenicu. Time je srpskim anagama dozvoljeno da idu na druga ratišta, jer je sad UNPROFOR «čuvao» njihov budući plijen. Međunarodne snage su, tako, kontrolisale razoružani bošnjački narod, ali ne i srpske agresore, kojima ni na pamet nije palo da se potpuno povuku iz ovih zona, kako su to rezolucije predviđale. Niti ih je ko tjerao na to.
Nova Rezolucija br. 836 od 4. juna 1993. predvidjela je čak i mogućnost da UNPROFOR upotrijebi silu u slučaju napada Srba na ova područja, uključujući i upotrebu zračnih snaga, kao i oštrije mjere. Svi znamo da to nikada nije učinjeno, čak ni u toku lova na ljude u Srebrenici, pred očima cijelog svijeta. Međunarodne snage ne samo što nisu ništa učinile da se ispoštuju rezolucije UN-a, već zbog njihovog kršenja niko nikada nije odgovarao. Umjesto svega toga, mjesta najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata poklonjena su zločincima, pa su ušla u sastav zločinačke tvorevine Republike Srpske.
Naknadna saznanja potvrdila su da je sudbina Srebrenice bila namijenjena cijeloj BiH, tačnije : Bošnjacima. U knjizi «Istine i laži» prenio sam sadržaj pisma koje je svojevremeno engleski premijer Džon Mejdžor poslao svom državnom sekretaru. U tom pismu on, pored ostalog, kaže : «…neophodno je da se nastavi sa prevarom Vens-Ovenovim mirovnim pregovorima, da bi se događala kakva takva akcija, sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje.»
Zato se treba sjećati. Da nam se ne bi ponovilo ono što nam se dogodilo toliko puta. Uključujući i Srebrenicu.

Komentari