Znači za sve one koji hoće faktički da u Bosni i Hercegovini postoji 12 entiteta (preciznije rečeno 2 entiteta, od kojih jedan ima 10 podentiteta), trebaju znati da ne mogu samo dobijati ili uzimati, morati će nešto i dati kako bi svi bili zadovoljni, uključujući i one koje podrugljivo nazivate „Sarajlijicama“.

Nakon Dolabeline uprave nad Ilirikom, najbolje ustavno, upravno i političko rješenje za zemlje Zapadnog Balkana bio je taj čuveni „Savezni ustav iz 1974. god.“ koji je krajem 80tih i početkom 90tih godina prošlog stoljeća protupravno i nasilno derogiran i uništen bilo velikodržavnim bilo secesionističkim aspiracijama. Međutim, i pored toga što sam veliki fan „Ustava iz 1974. god“, mora se biti pošten pa priznati da se u njemu krila jedna nedosljednost. Dvije autonomne pokrajine su po njemu dobile skoro sva ovlaštenja, nadležnosti i prava koja su imale republike, a bez formaliziranja ili jasnijeg preciziranja takve nove pozicije u odnosu centralnog dijela republike i dvije pokrajine i njihovog zajedničkog odnosa prema ostalih 5 republika. Upravo je iz ove nejasnoće proizlašla klica rušenja „Ustava iz 1974. god.“ i raspad SFRJ.

Danas mi u BiH imamo jedan nakaradni tzv. „Dejtonski ustav“ (koji je u sebe ukomponirao i Vašingtonski sporazum). Da budemo iskreni, ovaj Ustav i poredak se održavaju samo iz razloga što je to volja na jednoj strani stranih patrona i protektora (USA, EU i Rusija), a na drugoj ovaj sustav savršeno odgovara domaćim kvazi – elitama iz sva „tri konstitutivna naroda“ za brzo i kontinuitano bogaćenje bez mnogo truda i zalaganja. Nemojmo se zavaravati što neki političari iz te domaće kvazi – elite se pozivaju na BH jedinstvo, a neki na secesiju, to su floskule za malu djecu, jer Dejtonija je kao neko „sveto, hodočasničko mjesto“ za sve vrste korupcije, nepotizma, banditizma, kriminala, licemjerja..itd…itd…Međutim, nekada dođe i do određenih promjena u tome poretku, što može na kraju imati dalekosežne posljedice. Već neko vrijeme, tiho i šaptom se donose pa i provode zakonska rješenja koja u sebi sadržavaju i određenu ustavnu vrijednost (novi zakoni o radu, prebivalištu,… itd…) koja se donose poglavito na entitetskim vladama i skupštinama i to treba priznati uz jadnu, ili jedva dostatnu većinsku podršku.

Posebno je u javnosti i među stanovništvom prošla informacija da je Vlada Federacije BiH skoro u tajnosti i nekoj konspirativno – zavjereničkoj atmosferi odobrila uspostavu tzv. „koordinacijskog mehanizma, prvog jedinstvenog institucionalnog tijela Bosne i Hercegovine koje obuhvaća cijelu njezinu ustavnu strukturu, od županija/kantona do države, čiji će predstavnici biti uključeni u provedbu europskog puta zemlje, a u suštini prihvaćanja i primjene europske pravne stečevine i standard”. Kada se malo raskopa ispod površine ove odluke, vrlo se jasno vidi o čemu je riječ, a to je da su kantoni/županije de facto postavljaju po pravima i nadležnostima na nivo entiteta. Tako de iureimamo dva entiteta i jedan distrikt, a faktički čak 12 “entiteta”, od kojih se deset formalno nazivaju kantonima/županijama i koji imaju neku nejasnu poziciju u odnosu na krovni “federalni entitet” sa izvjesnom zbrkom vezanom za nadležnosti i prava. Koliko je meni poznato ovoj suverenizaciji kantona/županija se jedino suprostavila Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, ali na njihova upozorenja svi su ostali slijepi i gluhi.

Ono što treba reći jeste da je ovo tiho širenje prava i nadležnosti kantona/županija praćeno jednom vrlo ružnom antisarajevskom kampanjom, kao da se time željela legitimizirati takva politika suverenizacije kantonta/županija. Ta kampanja se uglavnom zasniva na tome da sarajevski kanton kao iskorištava ostale kantone. Ako sam protivnik bilo čega, onda je to iskorištavanje. Neka se „crno na bijelo“ podvuku svi prihodi i rashodi svih entiteta, kantona/županija i distrikta u BiH pa da se vidi koliko ko privređuje, a koliko ko troši, ko kome daje, a ko kome uzima i to da se uzmu u razmatranje svi parametri (uključujući i korištenje medicinskih i obrazovnih potreba i usluga, saobraćajno – komunikacijskih pozicija, demografskih, privrednih kapaciteta…). „Čist račun = duga ljubav“. Iskreno, mislim da sarajevski kanton u Dejtoniji ima mnogo, mnogo manje utjecaja i snage da eksploatira druge kantone, o entitetima da i ne govorim, nego što je to imao Grad Sarajevo kao glavni grad Narodne/Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koja je bila vrlo centralizirana država u dosta decentraliziranoj jugoslavenskoj federaciji (od 1974. i sa konfederalnim elementima).

Ali ako već u drugim kantonima/županijama postoji ubjedljiva većinska želja za jačanjem sopstvene suverenizacije i nadležnosti, i ako ne postoji snaga koja bi to spriječila argumentima i demokratskim procesima, onda vjerujem da Sarajevo neće biti prepreka tome. Međutim, u tim novonastalim uvjetima, mora se pristupiti sveobuhvatnom rješavanju jer se „dejtonsko – vašingtonski paket“ ne može parcijalno otvarati i uzimati iz njega šta kome i kako kome odgovara. Treba biti pošten, pa priznati da je Sarajevo u svrhu potpisivanja vašingtonskog i dejtonskog ugovora i ustavnih, teritorijalnih i upravnih rješenja koja su dovela do sadašnje BiH, dosta toga i samo žrtvovalo. Prvo je izgubilo status da je samo ono glavni grad sa jednom vladom u njemu, pa sada imamo 13 sjedišta vlada u 10 gradova, zatim se u odnosu na područje koje je zauzimao Grad Sarajevo odreklo skoro 40 % sopstvene teritorije, odreklo se i sjedišta gdje se slivaju indirektni porezi (sjedište Uprave za indirektno oporezivanje je u Banja Luci)…itd…itd… Hajde da se igramo „otvorenih karata“, ako se nastavi politika suverenizacije kantona/županija, onda bi i kanton Sarajevo morao misliti na svoje interese, poglavito imajući u vidu svoje demografske, obrazovne, medicinske, privredne, ekološke, resursne i druge kapacitete, interese i potrebe. U prvom redu, to znači otvaranje pitanja kantonalnih/županijskih i entitetskih granica, i nesumnjive činjenice da pojedine oblasti prirodno gravitiraju kantonu Sarajevu, a nisu u njegovom sastavu (u prvom redu Istočno Sarajevo, sjeverna Hercegovina sa svojim hidrocentralama, Breza i Kakanj). Znači za sve one koji hoće faktički da u Bosni i Hercegovini postoji 12 entiteta (preciznije rečeno 2 entiteta, od kojih jedan ima 10 podentiteta), trebaju znati da ne mogu samo dobijati ili uzimati, morati će nešto i dati kako bi svi bili zadovoljni, uključujući i one koje podrugljivo nazivate „Sarajlijicama“.

 

(tacno.net)

Komentari