Zašto je odlično što je Željka Cvijanović mandatarka

Piše: Uglješa Vuković

Više se ne može govoriti o SNSD-u, ako se ikad i moglo govoriti, već o jednom padu koji traje godinama.

Sasvim je osnovano pretpostaviti da se dugo nije desilo nešto tako značajno dobro po građane Republike Srpske kao izbor Željke Cvijanović za mandatarku za sastav nove vlade. Još u vrijeme kada je bila samo ministrica Cvijanović se isticala kvalitetima revnosnog stranačkog poslušnika koji je u stanju zgaditi vladajuću stranku i najizdržljivijem i najodanijem, a nešto od toga smo mogli čuti i u spornom snimku koji se vrti. Bez obzira na to da li je sporni snimak autentičan ili ne, mi smo čuli kako još aktuelna premijerka govori o nekakvom vrbovanju i kupovini ljudi. Ukratko, na površinu je isplivao rđav glas premijerke o samoj sebi.

Zanimljivo je da uvređena premijerka ne ulaže naročite napore da objasni nezgodnu situaciju, odnosno prljavu namještaljku koja bi je u iole sređenoj zemlji mogla koštati političke karijere. Na primjer, njen stranački kolega čije je prezime Dodik pronosala po bilbordima voli presaviti tabak uloživši tužbu zbog klevete.

Osoba koju pamtimo po bijelim čizmama u kaljugama poplave, porazu na tek završenim izborima u trci za člana predsjedništva, mnogobrojnim gafovima, kao što je onaj kada je pozdravila demonstrante u Srpskoj jer u vrijeme federacijskih nereda mirno prosvjeduju, mogla bi ubrzati kraj vlasti koja se još nije ni formirala. Problem je u tome što premijerka-mandatarka produkcijom mnogobrojnih gafova, koji se ugodno prianjaju uz nju, svesrdno otkriva javnosti način autokratskog funckionisanja SNSD-a i ukupnog ponašanja odgovornih organa. Uz to, ona je najbolji dokaz gdje se nalazi stranka, bolje reći pojedinac, nesposoban da izumi nešto drugo od istrošene izborne gubitnice koju potresa afera koju nije mogla prekriti niti poslovična ćutnja javnog servisa i ATV-a. Možda je to onaj momenat kada autokrat više ne može niz vodu pustiti mrsku saradnicu jer mu je ostala još samo ona. Napravimo li se naivni možemo se zapitati zašto npr. Igor Radojčić nije postao mandatar? Nije li on bio nosilac liste za Narodnu skupštinu RS, i to liste koja je osvojila najviše glasova? S pravom se mogao hvaliti stranačkim i pojedinačnim uspjehom. No, u kombinatorikama se činilo izglednije da će prije Adam Šukalo postati premijer, nego bivši predsjednik Skupštine iz redova najveće stranke. Da ne govorimo o lideru najorganizovanije interesne grupacije u nas – DNS-u u koji bismo se svi trebali preimenovati jer najbolje opisuje stanje koje nam se ponavlja kao parola riječ je riječ. Doakazano. Provjereno. Ovjereno. Itd.

Igor Radojičić, perverzijom ovdašnje javnosti, samo njoj znanoj, uživa ugled umjerenjaka (šta god to bilo), staloženog (ne psuje), modernog (koristi društvene mreže) i proevropskog političara (sam se voli tako doživjeti). Sve ovo je bilo moguće jer je godinama njegov javni posao bio sveden na skupštinsko čekićanje i pozu uozbiljenog tona kojim se drži po strani kada šef psuje. Pitanje je šta bi ostalo od umjerenjaštva kada bi se uhvatio u koštac sa onim sa čim se hrabro, budalasto i rado rva njegova stranačka kolegica. Možda bi i Igor završio kao Željka. U kaljuzi. Umjesto čizmi bi bile cipele. Možda ne baš bijele. Pored saopštenja, osvanuo bi i tweet.

Zaludno je sad pričati o nekome što očigledno neće biti premijer, ali je uputno naivno se priupitati zašto tako umjeren, lukav i još neistrošen igrač sjedi u pričuvi dok je na terenu nedozvoljena igra što je sve uočljivija. Kako je moguće da ga vladar ne koristi služivši se preostalim zalihama nagojenog licemjerja umjerenjaštva? Je li to strah od svog drugog? Od udjela u populističkoj moći koja se ionako rasipa? Gubitak racija i svijesti o vlastitoj moći koja se više ne može obnoviti iz sebe samog? Trenutak u kojem saznaješ da je tvoja diktatura na izdisaju, pa si u vlasti nerezonovanja i odlučuješ, ako ti više uopšte odlučuješ, da u kraj ideš strmoglavo?

Više se ne može govoriti o SNSD-u, ako se ikad i moglo govoriti, već o jednom padu koji traje godinama. Samo se čeka tresnuće o tlo na kojem ih čekamo. Sa bankom što se zatvori u po bijela dana. Bez da u javnost proviri direktorka Agencije za bankarstvo RS čiji sajt toplo preporučujem čitaocu. Možda mu pomogne da shvati kako funkcioniše bankarski sektor i skupocjena agencija koju plaćamo. Ako i poslije posjete i dalje ništa ne shvatate, sve ste shvatili. Poenta je da vjerujete kako je moguće da poslije tek godinu dana otkada je direktorka Slavica Injac izjavila kako je stanje u bankarskom sektoru stabilno naprasno se zatvori jedna banka, i da se vi ne upitate kako je to moguće. Bojim se samo da će sve teže prolaziti ova i slična nepočinstva jer u sred te kaljuge silnih agencija što ništa ne rade svjetle jedne čizme. Boja je bijela. Lik je poznat. Glas je sumnjiv. Koliko god je demokratija ovdje slaba, upitno je koliko će usilno proglašenje izborne gubitnice pobjednicom moći opstati. Naročito ako se pobune drugi pobjednici iz istog tima. I neke cipele bi da se prošetaju našim tlom. Pardon, dnom.

 

(buka.ba)

Komentari