(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

U ratu protiv Bosne i Hercegovine upotrijebljen je sav arsenal zvjerstava koje ljudski um može zamisliti. Cilj je bio jasan : uklanjanje nepodobnih , posebno Bošnjaka, sa teritorija koje će biti pripojene Velikoj Srbiji ili Velikoj Hrvatskoj, i to svim sredstvima. Ubijanja civila, pljačke, istjerivanje s posla, oduzimanje kuća,  lokala i zemlje, ponižavanje, deportacije, progoni, zastrašivanje, premlaćivanje, uskraćivanje svih prava i pretvaranje nepodobnih u životinje čije glave ne vrijede više od jednog metka, logori i mučilišta, prinudni rad i guranje u živi štit, izgladnjivanje, zabrane izlazaka, okupljanja i vjerskih obreda,  sve to trebalo je da učini nemogućim život nepodobnih, da uništi identitet njihove zajednice i obezglavi tu zajednicu, da je pokida i rasturi i na kraju je izbriše iz istorije i sjećanja, kao da je nikada nije bi bilo. Teror nad civilima bio je planiran i sistematski vođen, i to tako da izgleda kako su cilljevi odabrani nasumično i bez vidljive logike. Zašto bi neko pobio žene iz porodice Bišanović ili porodice Sarajlić, Malagić i Sejmenović? Razlog je jasan – stvaranje panike i nesigurnosti,  jer niko više nije mogao znati ko je sljedeći i zbog čega. Izvođači radova na građevini od krvi i prašine koja se zove Velika Srbija unijeli su u istoriju zločina i jednu strašnu novinu – silovanja kao sredstvo etničkog čišćenja. Pojedinačna, ali i masovna, sistematska silovanja koja su sankcionisana i  na sudu u Hagu. Arhipelag zločina vršenih u ime krvi i tla dobio je mala ostrva individualnih tragedija, ali i velika ostrva logora i javnih kuća za muslimanske žene i djevojčice u kojima je ubijena ljudskost i streljana duša. Žene i djevojčice su napadane u njihovim kućama, na ulicama i poljima, odvođene na linije fronta da se na njima iživljavaju vojnici, terorisane u logorima, zatvarane u posebne kuće za seksualna zvjerstva, prodavane kao roblje ili kao životinje, ubijane i mučene na načine koji se teško mogu zamisliti.

Cilj silovanja, kako to objašnjava Kit Daut (Keith Doubt) u knjizi «Sociologija nakon Bosne» ( kod nas izašla u izdanju Buybook, Sarajevo 2003. g.) objašnjava da cilj tih silovanja nije bio samo da se povrijedi ili uništi ljudsko biće, mada to jeste bio jedan od razloga silovanja. Cilj je bio da se pokidaju veze između silovane žene i njene familije, porodice i okoline, da se uvrijedi i ponizi čitava zajednica i da se jasno svima da do znanja da zajedničkog života više ne može biti.

Daut navodi i primjer iz logora za silovanje koje su držali Karadžićevi Srbi.

« Morale smo im kuhati, služiti ih gole. Silovali su i zaklali neke djevojke pred našim očima. Onima koje su se odupirale odrezali su grudi. Jedne noći Željkin brat je pomogao nama, dvanaest žena, da pobjegnemo… Ponekad mislim da ću poludjeti. Svake noći u snovima vidim Stojanovo lice, jednog od čuvara logora. Bio je najsuroviji od sviju. On je čak silovao i desetogodišnje djevojčice, kao «poslasticu». Mnoge od njih nisu preživjele. Mnoge su ubili, zaklavši ih kao stoku. Željela bih sve zaboraviti. Ne mogu živjeti sa ovim sjećanjima. Poludjet ću.» ( str. 154)

U patrijarhalnoj sredini kakva je bila Bosna i Hercegovina ( i kasnije Kosovo) silovanje ima i težak pečat posebno surovog ratnog zločina, jer je to, kako kaže Kit Daut, «pokušaj da se uništi zajednica i da se pokidaju veze međuovisnosti u njoj zasnovane na brizi i povjerenju… Unaprijed osmišljeno i metodički korišteno silovanje da se napadne i uništi osnova društva je zlo; zlo koje je započeto u Bosni 1992. i koje je nastavljeno na Kosovu tokom 1999-te godine. To je jedan podmukao oblik sociocida.»

U sredini kakva je naša silovanje je toliko uvredljivo za žrtve, da većina tih žena ne želi da svjedoči, zbog sebe i svoje porodice. Ipak, neke se odvaže da ustanu protiv zla. Jedna od njih je i Bijeljinka koja je svjedočila pod punim imenom i prezimenom, a krajem 2005. godine pojavila se i pred TV kamerama u velikoj akciji prikupljanja pomoći za žene- žrtve silovanja koja je organizovana u Norveškoj. Njeno svjedočenje ostavilo je bez daha milione TV gledalaca, voditeljica emisije nije mogla zaustaviti suze, a reakcije su bile burne.

Ova mlada žena, majka dvoje djece, koja dijeli sudbinu 2o hiljada silovanih žena, živi danas od minimalne invalidnine koja ne može pokriti ni troškove vode utrošene u njenom domaćinstvu. Ona nije krila svoje ime, ali ja ga u ovoj knjizi ipak neću navoditi. Čitaoci će razumjeti zašto. Evo njene ispovijesti objavljene u listu Bosanska pošta  od 11. novembra 2005. godine

( to je list za naše građane koji žive u skandinavskim zemljama). Ispovijest je zabilježio urednik ovog lista Dževad Tašić.

« Sve je počelo u Bijeljini, krajem aprila 1992. godine. Bila sam u kući s djecom. Sinu je bilo dvije godine, djevojčici samo šest mjeseci. I svekrva i muž i zaova su bili tu. Arkanovci su ušli, njih četvorica-petorica. Životinjski su se bacili na mene, jedan za drugim, silovali su me pred djecom mojom, pred svekrvom, pred  mužem, koji je bio od udaraca u nesvijesti. Mislila sam da sam dotakla tog dana dno pakla, a samo su se otvorila njegova vrata. Dva dana iza toga, 24. aprila, napunila sam 20 godina, a nisam znala ni da mi je rođendan…Muža su mi odveli na prinudni rad, a meni su odredili kućno ropstvo. Svaki dan, svaki božji dan, gotovo svaki sat u svakom božijem danu dolazili su da se iživljavaju na meni. U našu kuću su doveli i druge žene. Dolazili su polupijani ili posve ludi od alkohola i iživljavali se na nama. Nemoguće je opisati šta su nam sve činili. Nemoguće… Ni najmorbidnija mašta to ne bi mogla zamisliti. Uživali su da nas zvjerski muče. Jednom su ručicu moje kćerkice pritisli na vrelu platu. Cijeli joj je dlan otekao sa bolnim plikom. Vrištala je, ja sam vrištala i proklinjala, a oni su se stravično smijali, sadistički uživali i nastavljali da se iživljavaju nadamnom.

Životinje.

(Plače) Nije mi lako pričati. Svaki put sve to nanovo preživljavam, a svako novo podsjećanje me dovodi do ludila iz kojeg neprekidno pokušavam umaći… Uz pomoć psihijatra i jakih tableta. (Šutimo, smiruje se  i nastavlja nešto mirnijim glasom).

Odvodili su me redovno i na liniju prema Orašju da bi se vojnici s fronta na meni iživljavali… Prljavi, pijani, teško je i zamisliti šta su bili u stanju činiti… To nije bilo samo seksualno zlostavljanje, to je bilo često iskaljivanje nekog, ko zna zašto i otkud nakupljenog bijesa, batinanje, gaženje vojničkim čizmama…

Užasno… Danas imam bezbroj ožiljaka po tijelu.

Bilo nas je jedanaest, jedanaest žena i djevojaka je bilo zatočeno u kućnom ropstvu u našoj kući. Sve su prolazile isto… Jednom su odveli četiri. One se nisu nikad više vratile. Mi smo mogli nagađati samo šta im se dogodilo. Jesu li ubijene, odvedene negdje drugo ili jednostavno prodane kao roblje… Boga sam molila da umrem. Pokušavala sam tri puta izvršiti samoubistvo. Jednom sirćetnom kiselinom, dvaput sam se dograbila velike količine tableta… Ni sama ne znam kako sam ostala živa, ali…ostala sam. A onda su mi učinili ono od čega sam gotovo umrla. Dok su orgijali moja curica je plakala. Nije se mogla nikako smiriti. To ih je užasno nerviralo. Pošli su da mi moje dijete, moju curicu samo nekoliko mjeseci staru, nabiju na bajonet. Vrištala sam, preklinjala, molila… Pala sam u komu iz koje me nisu mogli vratiti zadugo.

Kad sam došla k sebi ničeg se nisam sjećala, nikog nisam prepoznala, ni svoju djecu… Nikog. Ni sebe. Nisam se mogla sjetiti ni vlastitog imena. Kamo sreće da sam tad i umrla… Nisu čekali da se potpuno oporavim, nastavili su… Iz dana u dan. Iz noći u noć. I onda 18. aprila 1993. godine naišao je čovjek Srbin koji je bio prijatelj mojih roditelja i kupio me! Za koliko? Za tačno 5.600 maraka ( pet hiljada i šeststo maraka)… To znam, jer mi je sam rekao. Kupio me zajedno s djecom i – oslobodio. Nikad nisam uspjela da mu te pare vratim. Umro je odmah nakon rata…

( Zasta da obriše oči prepune suza).

Preko Majevice i Teočaka stigla sam na slobodu u Tuzlu. Smještena sam u izbjeglički centar. Nikom nisam ništa kazivala. Nisam mogla. Tražila sam pomoć ljekara, ali ni njima nisam kazala istinu. Žrtva rata, tako su me negdje zaveli u papire. Žrtva, ali kakva sam ja to žrtva to nikom nisam kazala.

Sa 21 godinu bila sam potpuno sijeda. Do 1992. godine nikad nisam otišla ljekaru. Sad sam bila potpuno uništenog zdravlja.

Jedno septembarsko jutro, na vratima tog tuzlanskog izbjegličkog prihvatilišta se pojavio moj muž.

Nisam vjerovala da je živ.

Bio je odveden u koncentracioni logor u Srbiju, onda negdje u Hrvatsku, isto u logor. U avgustu je uspio s još jednim zatvorenikom da pobjegne. Taj njegov sapatnik je stao na minu i poginuo. On je uspio… Uspio se nekako domoći slobode. Nakon mjesec dana nabasao je na jednog komšiju iz Bijeljine koji mu je kazao da nas je vidio i gdje smo. Tako nas je našao.

Ja sam se okamenila kad sam ga ugledala. Nisam mogla progovoriti ni riječ… Ako sam ikog u životu voljela to je on. Zagledali smo se kad je meni bilo 12, a pobjegla sam za njega kad mi je bilo 16… Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će otići svojim putem kad sazna šta su mi radili… Ko će živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana?

Nije otišao. On je obećao da me nikad neće pitati o stvarima o kojima ne želim da govorim…

I tako sve do 2001. Tada sam sve ispričala strancima koji su došli u naše prihvatilište. Nekome sam morala, više nije moglo ostati u meni. Bilo mi je lakše kazati strancima. A onda sam kazala : ne može se ćutati, time se prešućuje zločin. Mora se znati…

I otad govorim javno o svemu, bez stida, ali sa strašnim bolom svaki put, sa užasnim bolom koji me razdire iznutra i svaki put na isti način preživljavam sve to što su mi činili. Koliko ih se iživljavalo i zlostavljalo me na najzvjerskije načine, ne znam… Mnogo, mnogo… Više od pet stotina. Možda i hiljadu.

Invalid sam 60 posto i sa trajnom promjenom personalnosti ( ličnosti) uzrokovanoj katastrofalnim doživljajima. Tog prokletog aprila 1992. imala sam 20 godina i 8o kila. Godinu dana poslije, kada sam kao roblje otkupljena, imala sam 45 kila i razoreno tijelo i dušu. Djeca su, hvala dragom Bogu, danas s nama. Sada smo svi u Sarajevu. Vode nas kao raseljena lica… Kakva raseljena lica? Pišu me i kao civilnu žrtvu rata. Uz pomoć udruženja za civilne žrtve rata dobili smo smještaj, ali se sad taj oblik pomoći izbjeglicama ukida. Vlasti traže da se vratimo u Bijeljinu i da živimo u istoj onoj kući u kojoj mi se sve i događalo. Ne bih ni po živu glavu !

Na smrt sam preplašena da ne sretnem nekog od tih zločinaca… Juče su trojica ratnih zločinaca uhapšena u Bijeljini.

Vlasti to ne razumiju ili ne uvažavaju. Mi imamo rješenje po kojem smo morali iseliti još 21. septembra, jer više nemamo pravo na stan koji su nam odredili kao nužni smještaj… Nisu nas još izbacili, ali čekamo svaki dan. Meni je određena invalidnina od 35 KM mjesečno, a sa 60 posto invalidnosti, i u stanju u kakvom sam, nigdje ne mogu raditi i zaraditi sebi za život. Idem na redovne psihoterapije, uzimam užasno jake tablete da bih nekako preživjela i dočekala da vidim djecu kako su izašla na put. Muž mi nema stalni pos*o, radi kako i gdje može… Kako živimo, ne pitaj. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji. Djeca idu u školu, a mi hoćemo da rastu ko i svaka druga…

A kako?»

……………………………………………………….

Uprkos stidu silovanih, istina ipak izbija na vidjelo. Srspke vlasti su redovno negirale takve izvještaje, čak i kad su bili nesporni, i činili su to često vrlo podrugljivo. Često smo slušali tirade o srpskim borcima koji su bili toliko moralni da ni mrava ne bi zgazili. Karadžić je, negirajući optužbe za silovanje, govorio : «Naši generali su izuzetno osjetljivi kad je u pitanju moralno ponašanje.» Drugi su galamili da srpski borci ne bi imali vremena da ratuju i pobjeđuju da su silovali tolike žene. Glasna je bila i pravoslavna crkva koja je takve izvještaje nazivala «monstruoznim», a srpski političari i publicisti utrkivali su se u cinizmu tvrdeći da se ne dešava ono što se dešava, a da su Srbi takve «muškarčine» da im se žrtve silovanja, jednostavno, same nude.

U knjizi «Genocid u Bosni – Politika etničkog čišćenja»  Nirman Sigar navodi dio teksta iz Biltena Prve majevičke brigade, autora Mirka Babića, koji kaže da su «Srbi imali mnogo prilika da seksualno zloupotrijebe muslimanske žene. Imali smo tako čitav konvoj od oko 2.000 muslimanskih žena… Ove žene stajale su danima na Banj Brdu blizu srpskih položaja sušeći intimno rublje, koje je bilo izloženo pogledima srpskih boraca. Niko ih nije silovao.» Prema Mirku Babiću, ako se, pak, incident zaista desio, muslimanske žene su same bile krive zbog toga. «Na čitavoj teritoriji Semberije i Majevice, znam da je bukvalno bilo samo jedno silovanje muslimanske žene koje je počinio srpski vojnik, i to se desilo uz više olakšavajućih okolnosti… Jedan od Blagojevićevih četnika (sada je mrtav) zgrabio je jednu zgodnu zarobljenu Muslimanku za ruku govoreći joj da pođe sa njim jer on nije spavao sa ženom već dugo vremena; a ona je krenula, govoreći da ona takođe nije spavala sa muškarcem već dugo vremena.»

Danas, kad je zločin silovanja dokazan i procesuiran u Hagu a neki od silovatelja kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama, nema reakcija od strane srpskih zvaničnika, publicista, crkvenih ljudi… Na njihovu savjest je pala magla koja se, kako se čini, još zadugo neće podići.

Komentari