Piše: Gordana Kanata

Vladi nije ni palo na pamet da smanji budžet predsjedniku RS-a. Koji javni novac dijeli po vlastitom nahođenju, ponašajući se poput Djeda Mraza i kupeći sramne političke poene.

Osvanulo je u Banjoj Luci jutro 22. decembra. Sumorno. Suhomrazica koja danima ne popušta i koja na ulicu tjera samo onog ko izaći mora. Nekoliko stotina sindikalnih aktivista pristiglih iz svih gradova Republike Srpske unatoč tome okupilo se pred sjedištem Narodne skupštine RS-a ne bi li Vladu i poslanike vladajuće većine ponukalo da odustanu od najavljenog smanjenja plata planiranog u budžetu 2017. godine.

Za razliku od decembra prošle godine, vlast od radnika ovog puta nisu štitile željezne zapreke i kordoni policije. A policiju od policije dijelila je ulica. Jer oni koji su izašli na proteste borili su se i za svoje kolege koji su bili na redovnoj dužnosti. Pa ipak, sve je ličilo na već viđeno.

Jer, na isti način, kako je na samom kraju prošle godine, preko noći, bez javne rasprave prelomljen preko koljena novi Zakon o radu, i ove godine čini se isto. Budžet, set ekonomskih reformi za period 2017-2019. godina i izmjene zakona o smanjenju plata četiri granska sindikata: uprave, policije, pravosuđa i obrazovanja. Pokušaj opozicije da se ovi zakoni vrate u redovnu proceduru, apeli sindikata ostali su uzaludni. Po onoj Andrićevoj “kako su slabe ljudske ruke i kako čvrsto može da spava bog”.

I poređenje nije neumjesno. Jer ova vlast ponaša se kao sam svevišnji. Čvrsto u svojim rukama držeći sudbinu građana RS-a. Kojom manipulira na način na koji to želi. Ili mora. A mora. Po diktatu Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Od čijeg novca ovisi kako bi sačuvala budžetsku likvidnost u godini koja slijede. I vlast koju obnaša. A MMF i Svjetska banka za novac traže reforme. Rezove u javnoj potrošnji, stezanje kaiša. Samo što se kaiš steže preko leđa građana jer vlastitih benefita vlast se odricati neće.

Pa tako Vladi nije ni palo na pamet da smanji budžet predsjedniku RS-a. Koji javni novac dijeli po vlastitom nahođenju, ponašajući se poput Djeda Mraza i kupeći tako u javnosti jeftine i sramne političke poene. Ili jasnije rečeno, kupujući naklonost javnosti za novac. Tuđi novac. Nije Vladi palo na pamet ni da odustane da dogodine kupi nove automobile. Kao što se niko nije posramio ni zbog činjenice da je šest ministara SNSD-a sa šest službenih automobila i šest službenih vozača išlo na svadbu u Bijeljinu. Sve to košta. A štedjeti se mora. Pa je najlakše posegnuti za kresanjem plata. Sve uz obilje demagogije da je i to bolje negoli ljude otpuštati s posla.

Stoga je Milorad Dodik poručio sindikatima da je “frapiran njihovom nespremnošću da se solidarišu s ostalim radnicima RS-a”. Frapiran je čovjek koji svakoga dana na posao iz Laktaša dolazi u pratnji četiri službena vozila, koga se vozi u automobilu na kojem bi mu pozavidjeli predsjednici daleko, daleko bogatijih evropskih država. O solidarnosti priča čovjek koji kiti stotinama maraka ulične svirače po Banjoj Luci u rijetkim prilikama kada Banjalučane “počasti šetnjom po gradskim ulicama”. Javna administracija u RS-u jede glavninu bruto društvenog proizvoda i to nije sporno.

Ali činjenica jeste da se i udvostručila otkako je 2006. godine SNSD preuzeo vlast u ovom bh. entitetu. Pa ako i jeste postala leglo trutova, činjeno je to svjesno da se stvori glasačka mašinerija koja taj isti SNSD drži na vlasti. Zato otpuštanja s posla i nema u mjerama ekonomskih reformi. Kako se ne bi naljutilo partijske vojnike. A teret njihovog uhljebljenja plaćati moraju svi građani. Od penzionera, do policajaca, učitelja do radnica za mašinama i kasirki u tržnim centrima.
I to može biti razlog zašto na ulicama Banje Luke nije bilo solidarisanja s radnicima koji su juče izašli na ulice. Jer ih se u najširoj javnosti doživljava kao parazite.

Bez obzira na to što im obrazuju djecu, čuvaju red i mir i vrše niz neophodnih poslova za naš svakodnevni život. Ali solidarnost, odnosno građanska osviještenost nešto je što ovdje ionako ne postoji. Jer vratiću se na decembar 2015. I donošenje novog Zakona o radu. Koji je drastično smanjio obim radničkih prava. Prije svega zaposlenih u realnom sektoru, uslužnim, trgovinskim… djelatnostima.

Tog decembarskog dana dok su u organizaciji Saveza sindikata radnici protestovali na banjalučkim ulicama, dok su predsjednicu Sindikata Ranku Mišić brutalno onemogućili da u parlamentu govori, dan je bio sunčan. Proljeće u decembru. Dovoljan razlog da napuni bašte kafića u centru grada. Iz kojih su gosti uz kaficu jedva i okretali glavu spram kolone onih koji su protestovali. Ali jednako su se tako ponašali i dok su banjalučki šetači mjesecima protestovali zbog uništavanja Picinog parka i nelegalne tajkunizacije javnih površina u Banjoj Luci.
Kada se ispod svega ovoga podvuče crta, biće da se u Republici Srpskoj i više nego dobro živi. I da su nezadovoljni tek pojedinci. Marginalci. Koji se bave visinom plata, životnim standardom, radničkim pravima, koji insistiraju na demokratskom funkcionisanju društva u cjelini.

Oni ostali, bez sumnje, zaokupljeni su pitanjima od “vitalnog nacionalnog interesa za Srbe u Bosni i Hercegovini”. Oni se brinu i bave prebrojavanjem prenosa nadležnosti s Republike Srpske na državni nivo. Brinu se oni i o tome što im tamo “neko iz Sarajeva pokušava nametnuti nekakav bosanski jezik u srpske škole”. Brinu se, naravno, i o sastavu sudija Ustavnog suda BiH, radu Haškog tribunala. Pa tu su i brige za Srbe u Hrvatskoj, Srbe na Kosovu. Ili kako će stotine miliona eura ili čega god smoći srpski premijer Aleksandar Vučić da od Rusije kupi protivzračni štit.

Velike su to brige. Valja se nad njima zamisliti. Valja, jer istu brigu brinu i predsjednik i premijerka RS-a, u toj brizi ih treba podržati. I šta je naspram tih briga činjenica da hiljade radnika mjesečno primaju platu od 370 maraka. Da se doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje ne uplaćuju takođe za hiljade radnika.

A mizerne penzije, armija nezaposlenih, obrazovanih mladih ljudi koji samo gledaju način kako što prije napustiti BiH, naspram tih velikih briga, nisu vrijedni spomena. I nažalost, nije ovo ironija, nego gola istina. Potvrđena rezultatima ovogodišnjih lokalnih izbora.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari