Piše: Josip Vričko

Srbijanskom je prvom ministru relativno davno, dok je još bio vicepremijer u Dačićevoj vladi, uspostavljena dijagnoza – mesija(nstvo)! Nije, međutim, Aleksandar Vučić mislio kako bi se trebao liječiti od ove, u našim ex-jugoslavenskim krajevima, inače, česte bolesti. Dapače! A budući je taj dan, kada će taj naprednjak shvatiti kako s njim, osobito s njegovom percepcijom stvarnosti, nešto nije uredu, daleko, neki su mediji, koji tamo daleko još nekako izmiču njegovoj čvrstoj ruci, odlučili da ga na jedan drastičan način upozore gdje je to zabasao. Nedavno je tako objavljeno na desetke citata u kojima je Vučić govorio kako je Srbija – otkako je on vodi – uradila nešto prvi put u povijesti. Slijedom čega je onda jasno kako je aktualni predsjednik Vlade, već sad – povijesna ličnost.

I kako bi naglasio kako se takvi kao On rađaju – ili možda ukazuju! – rijetko, vrlo rijetko, potrebna mu je bila i usporedba iz prošlosti. S, primjerice, najvećim sinom naših naroda i narodnosti. Tako je (već) potkraj prošle godine Vučić svekoliko srpstvo obavijestio kako je imao više vanjskopolitičkih aktivnosti nego Josip Broz u najboljih pet godina velike Jugoslavije. Slijedom čega je zaključak logičan: Ako je Tito (bio) najveći sin svih naših naroda i narodnosti, onda je političar (i čovjek) koji je srušio njegov diplomatski rekord, u najmanju ruku najveći Srbin. U historiji. Ali, pobjeda nad političarom (i drugom) koji se zbog doista objektivnih okolnosti ne može više takmičiti, nije dovoljna, pa je Aca mesija opet malo zagazio u povijest e ne bi li naglasio kakvu sadašnjost, a onda i budućnost, piše: “Imali smo čvrstu politiku očuvanja suvereniteta Srbije, poštovali smo sebe, ali smo bili pouzdan partner. Srbija je u savremenoj istoriji najpoštovanija u Evropi i svetu.” (Ili, što bi prošlog vikenda u Prebilovcima kazao Nemanja Kusturica: “Srećna okolnost je što je srpski narod odabrao put da se od svih nevolja brani lepotom, dobrim i uzvišenim…”  A lepota je to, da parafraziram Ex-Emirovog premijera, od koje oči ispadaju.)

Danas se, međutim, ovi Vučićevi mali časovi povijesti, zapravo, doimaju kao sondiranje terena za njegovu pomiriteljsku mesijansku ulogu, započetu – vidjeli smo kako! – u Srebrenici, a nastavljenu njegovom idejom o zajedničkom danu sjećanja na sve žrtve ratova s prostora bivše države. Nije, istina, Vučić kazao kako je njemu prvom u historiji to palo na pamet. Nije, ali ne zato što je sam otkrio vlastitu dijagnozu i odlučio se liječiti, nego naprosto zbog toga što je još potkraj lipnja 2005., uoči obilježavanja desetljeća srebreničkog genocida, mreža nevladinih organizacija iz BiH, SiCG, te Igmanska inicijativa predložila da taj dan, na kojem, eto, danas Vučić inzistira, bude 11. srpnja. (A, zapravo, ova je ideja promovirana i na desetogodišnjicu glasovite Vučićeve skupštinske – predgenocidne – prijetnje: Za jednog ubijenog Srbina, ubiti sto Muslimana). Znamo pod čijim je šinjelom – ili šubarom! – tada bio aktualni potencijalni regionalni pomiritelj, pa je onda bjelodano i kako je ova ideja primljena u Srbiji – toga doba. Neki, međutim, misle da se Vučić promijenio. Vjeruju, naime, staroj frazi kako se ljudi (za razliku od magaraca) mijenjaju. Osobno, ne vidim razliku između tog radikala iz 2005. i sadašnjeg naprednjaka. Jer je ovaj navodno reformirani šešeljevac, evo, i sada, bježeći pod ruski šinjel, učinio sve kako bi makar u Vijeću sigurnosti, kada već nije mogao na međunarodnim sudovima UN-a, zaustavio rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

A onda, nakon što je u Beogradu proslavio to što su Srbi, valjda i to prvi put u historiji, pobijedili na East Riveru, požurio, usprkos informacijama sigurnosnih službi kako će na jedan njegov vijenac poletjeti sto kamenica, u Potočare. Iako je, dakle, ta njegova misija prošla kako je prošla, mesiju-pomiritelja, vidjeli smo, ipak, ne napušta entuzijazam. Što je i očekivano. To, naime, i jeste temeljna razlika između običnih i povijesnih ličnosti. No, osim što je, kazao bi Franjo Tuđman, povjesnik, Vučić je i oftalmolog. Pa, evo, hoće prvi u historiji da nam – svima u regionu! – otvori oba oka. Jer, veli dr. Aca, svi imamo jedno oko, ono kojim gledamo sopstveno stradanje. Dok, nastavlja taj beogradski novootkriveni oftalmolog, drugo oko, kojim bismo vidjeli nešto drugo, uopće ne postoji.

Ova dijagnoza, međutim, nipošto ne znači da Vučić – jedini u regionu –  ima samo dva oka. Ljudi posebna kova, a gotovo cijeli ovaj tekst svjedoči da je o takvom jednom pojedincu riječ, imaju i treće oko. Ono, dakle, koje se povezuje s intuicijom, vidovitošću, duhovnošću i mnogim paranormalnim pojavama. A koje je, inače, skriveno. Samo takvi nam mogu otvoriti oči. Mada, ima – i to čak i u današnjoj Srbiji! – onih koji su svome premijeru pokušali otvoriti oči. Primjerice, Nataša Kandić, koja je, inače, daleko i od Vučićevih očiju. I naročito srca! Jer, po nomenklaturi premijerovih poklonika, Kandićeva se svrstava u onu školu drugosrbijanaca koja zastupa tezu kako je, primjerice, u Hrvata u pitanju obrambeni nacionalizam, za razliku od srpskog koji je agresivan. Što je, dakako, dovoljno za anatemu.

Kandićeva, također, drži kako srpski (uključujući i opozicijske lidere) politički narativ o pomirenju polazi od prizivanja srpskih žrtava kao uvjeta priznavanja drugih žrtava. I taj se narativ, drži ona, temelji na stavu svih poslijeratnih vlada Srbije da je ona nadležna da sudi za ratne zločine neovisno od državljanstva počinitelja i teritorije, da tumači uzroke ratova, da kormilari suradnjom u regionu i da određuje mehanizme i uvjete pomirenja. Ili, da se, što je nakana drugog srpskog Memoranduma iz 2011., promijeni karakter ratova – iz agresorskog u građanski. Pa da nam Beograd bude (novi) Haag, a onda opet i glavni grad.

I kad sam već krenuo Vučićevim stazama oftalmologije, moram reći kako ni Čedo Jovanović nema treće oko. (Mada dame – a o tome u regionu postoji neupitni konsenzus! – misle kako on ima sve što treba. Pa i više od toga!) Ipak, taj srpski liberal vidi kako se Srbiji odavno trebala dogoditi lustracija. I to ne samo u politici, vojsci, medijima i crkvi… U svim, dakle, segmentima javnog života koji su pridonijeli da Srbija od sebe i svih oko sebe napravi to što je napravila.

Jovanović kaže kako bi, da je predsjednik, s raščišćavanjem srpske bliske i crne prošlosti otišao mnogo dalje negoli to od Srbije danas traže međunarodne institucije. Jasno, nije teško pogoditi na što cilja. Zapravo, koliko visoko. Ali, Čeda-predsjednik, to nije čak ni hipotetska mogućnost u državi u kojoj uvjerljiva većina – baš kao ranih devedesetih iza vožda – stoji iza aktualnog premijera. Slijedom čega, kao što bi, inače, trebalo, situacija u kojoj se Vučić samopromovira kao regionalni pomiritelj i onaj koji nam otvara oči, nije apsurdna, nego – logična!

To se vidi i na jedno oko!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari