Iskonski zločinci iz Republike Srpske i neutaživa želja za genocidom

Piše: Faruk Šehić

Dokle seže nemaštovitost u lopovluku naših ljudi svjedoče naplatne kućice na magistralnom putu kraj Banjaluke. Sada se tim likovima sudi, jer se naplatne kućice mogu graditi samo na autoputevima. Naumili ljudi udariti harač putnicima po svaku cijenu, samo da se otme koji dinar. Tako se, eto, želi krasti u “boljem entitetu”, kako voli reći tamošnji vožd. S obzirom da je Entitet nastao na kostima onih koji nisu bili Srbi nije zgorega nekad se podsjetiti kako se kalila Republika Srpska.

Piše : Faruk Šehić (BH Dani)

A u priči o Edinu Salahareviću, košarkašu iz Vlasenice, juniorskom reprezentativcu SFRJ, igraču KK Sloboda Dita, i jednom od najvećih talenata tadašnje košarke, sve je kristalno jasno i tragično da tragičnije ne može biti. On je ubijen zato što se zove Edin, a preziva Salaharević, i ne samo zbog toga, nego i zbog činjenice da je pažnju koljača privukao time što je bio veliki košarkaški talenat.
Zato je ubijen. Predrag Bastah, osuđen na 22 g. zatvora zbog ratnih zločina, je rekao Edinu, prema svjedočenju njegovog brata: “Što si igrao košarku igrao si.” Obećanje je zločinac ispunio i Edinove posmrtne ostatke su našli tek 2009. godine.

Bilo je puno sličnih priča tokom rata, ali ova se baš ističe svojim amblematskim prikazom zla s imenom i prezimenom, i kako zlo uvijek, u svim vremenima i prostorima, ima svoje zakonitosti. A zakonitost ovog zla, našeg zla, iz prvog komšiluka, jeste uništenje najboljih pojedinaca jedne skupine ljudi, pripadnika jednog naroda, kako bi se time taj narod obezglavio, obogaljio, i na kraju potpuno uništio. Uništenje im nije uspjelo, jer je taj narod branila armija od 200.000 ljudi.

Još nam govori ovaj vlasenički zločin kako za izvršenje genocida nisu potrebni samo njegovi arhitekti i puki izvođači na terenu; oni koji ubijaju, oni koji odvoze i zakopavaju ubijene. Potrebni su iskonski zločinci, oni koji bez ikakve komande, sami preuzimaju na sebe teret da započnu genocid, onako stihijski. Tako su to radili “obični” zločinci u istočnoj Bosni, ali i u zapadnoj Bosni, tačnije na području opština Prijedor, Ključ i Sanski Most.

Potreban je taj okidač, da se oslobodi mržnja, koja je, izgleda, gomilana vjekovima, jer ne bi mogla toliko da se rasplamsa da nije usađena u ljude od malih nogu, kroz generacije i generacije. Ta mržnja se krila, umotavala u floskule o bratstvu i jedinstvu, koja u ruralnim, pasivnim i zabitim krajevima nikad nije imala svoju praktičnu upotrebu na terenu, u stvarnom životu.

Ta čudesna floskula od koje su najviše štete imali upravo bosanski Muslimani, jer su u nju, zahvaljujući svojoj naivnosti, najviše povjerovali od svih južnoslavenskih naroda. Tako kako su povjerovali da su im komšije braća i kumovi, tako se najednom ispostavilo da idilična i naivna predstava koju su ti ljudi imali 1992. godine nikad nije ni prestala. Još od Drugog svjetskog rata i četničkih zločina nad istim tim narodom, na istim mjestima, u istim gradovima, i istim regijama. Povijest se ponovila, možda u još gorem obliku, još podmuklije i smišljenije.

Tako su lokalni gospodari života i smrti od 1992. – 1995. naumili da unište dijelove, ili cijeli jedan narod. Simptomatičan je prijedorski genocid gdje su takođe mučili i ubijali viđenije bosanske Muslimane i Hrvate (doktore Esu Sadikovića i Željka Sikoru, među mnogima). Činjenica je kako je u ljudima ovdje postojala i još postoji želja za genocidom. Neki dan su navijači FK Rudara iz Prijedora skandirali Ratku Mladiću na utakmici protiv sarajevskog Željezničara.

Nekoliko godina prije je u Zvorniku postojala navijačka skupina FK Drine pod nazivom Genocid. Lično sam, u Zvorniku, na putu za Beograd na jednoj fasadi vidio grafit: Genocid. Fotografisao ga mobitelom, za crnu uspomenu.

Niti jedan čovjek iz vlasti Republike Srpske nikada nije priznao genocid, a mogao bih se zakleti da nije ni tu riječ prevalio preko usana. Od rata naovamo nije se pojavila nijedna politička stranka, opcija, skupina, grupica ljudi u Republici Srpskoj, koja je javno priznala genocid u Srebrenici. Ni naznake nije bilo da će se to desiti.

A ako bi se neko, kao Dragan Čavić, i usudio javno iznijeti pokajanje zbog genocida onda je odmah bivao kažnjen propašću na narednim izborima. Glasačka volja srpskog naroda nije odobravala takve javne istupe. Ne postoji ništa u Republici Srpskoj što se desilo od kraja rata naovamo a da zavrijeđuje posebnu pažnju, od sporta do kulture, ništa što može da nadraste činjenicu da je nastala na genocidu. Republika Srpska osim genocida ništa “značajno” nije uradila za vrijeme svog dvadesetogodišnjeg postojanja.

Jedino je Emir Nemanja Kusturica na mjestima, gdje se vršilo masovno ubijanje ljudi izgradio spomenik zaboravu i ćutanju o zločinima u Višegradu i cijeloj istočnoj Bosni. Neimarski je “zapišao” krvavo otetu zemlju.

Značaj iskonskih zločinaca za izvođenje genocida je ogroman. Jer oni uvjeravaju planere zločina da na terenu imaju pouzdane ljude, koji će izvršiti njihove akademske planove i krvlju iscrtati mapu velike države koju sanjaju.

Štete koje su genocidom nanešene Bosni i Hercegovini i njenim stanovnicima su nemjerljive. Nekolicina aktivista iz Prijedora i Banjaluke ne mogu oprati savjest cijelog naroda koji ćuti, i pravi se kao da genocida nije ni bilo. Zato se djeca igraju na masovnim grobnicama. Na ukletom tlu krvavog entiteta.

 

(kliker.info)

Komentari