Piše: Gojko Berić

U proteklom ratu počinjeno je bezbroj teških zločina nad civilima, a jedan od najsurovijih počinili su pripadnici paravojne jedinice “Simini četnici” nad Romima koji su živjeli u okolini Zvornika.

Slučaj je nakon dvadeset godina okončan prošlog petka pred Specijalnim sudom u Beogradu, koji je grupi od sedmoro optuženih, među kojima je i jedna žena, izrekao kaznu zatvora od dvije do maksimalnih 20 godina. Prvooptuženi Simo Bogdanović, komandant ove zloglasne jedinice, navodno najokrutnije u ratu 90-ih, umro je tokom procesa.

U nezamislivo surovom pohodu, na romska sela, polovinom jula 1992, Bogdanovićevi četnici, među kojima je bio i njegov maloljetni sin, činili su takva zvjerstva nad nemoćnim Romima da je jedan portal u izvještaju sa izricanja presude upozorio čitaoce da je opis zločina, preuzet iz optužnice, šokantan.

Predvođeni svojim komandantom, krvnici su najprije upali u selo Skočić, gdje su minirali džamiju, pretresali romske kuće tražeći novac i stvari od vrijednosti, a zatim tridesetak žena, djece i odraslih muškaraca sakupili u jednu kuću. Tukli su ih gole kundacima i drugim predmetima, a jednog Roma ubili. Potom su jednu Romkinju opasačem vezali za ogradu i grupno je silovali. Isto poniženje doživjele su i tri djevojčice od 13 do 15 godina. Nakon tog morbidnog rituala, Romi su prevezeni do jedne jame u naselju Hamzići, nad kojom je pogubljeno 27 članova porodica Aganović i Ribić.

Među njima je bilo nekoliko trudnica i sedmoro djece od dvije do trinaest godina. Ubijani su kamama i vatrenim oružjem. Jedini koji je preživio masakr bio je osmogodišnji Zijo Ribić. Dječak je stao u red za likvidaciju, odakle je gledao kako četnici ponovo, kao i u Skočiću, siluju njegovu 13-godišnju sestru Zlatiju prije nego što će je strijeljati. Onda su izveli njegovu trudnu majku i brata, strijeljali ih i bacili u jamu. Zijo je tada počeo plakati, tražio je da vidi svoju majku. “Odmah ćeš je vidjeti”, rekao je jedan četnik i grubo ga poveo do jame. Dječak je osjetio udarac nožem u vrat i čuo pucanj. Potom su ga bacili u jamu, među ostale pobijene.

Odrastao u sretnoj romskoj porodici punoj djece, Zijo je tog dana ostao bez ikoga svog. Neko vrijeme je mirovao među leševima, a zatim se preko mrtvih tijela popeo na rub jame i pobjegao u šumu. Nastavak priče o njegovoj sudbini, o nesposobnosti da mrzi i o zauvijek napuštenoj porodičnoj kući nije predmet ove kolumne. Krvnike svoje porodice sreo je ponovo nakon mnogo godina, kad je prvi put došao na ročište u Beograd. Bio je jedini Rom koji je prisustvovao izricanju presude. Od optuženih se nije čula ni riječ kajanja. Uostalom, šta se od okorjelih ubica može očekivati osim odsustva svake ljudskosti.

Od jednog advokata čovjek ipak očekuje nešto više. Po izlasku iz zgrade Suda beogradski advokat Goran Minić, jedan od branitelja “Siminih četnika”, rekao je okupljenim novinarima: “Ovo je bilo suđenje srpskim dobrovoljcima, poruka Srbima da više ne idu braniti srpstvo dobrovoljno.” Za razliku od Minića, mladi Rom Zijo Ribić bio je toliko potresen da je samo uspio reći kako je sretan što je svojim svjedočenjem učinio nešto za svoj narod. Potom je ušao u autobus za Tuzlu. Bila su to dva lica iz iste sudnice, dva tako različita i međusobno udaljena svijeta, dva ni po čemu uporediva čovjeka.

Otkud toliko bezosjećajnosti prema tragičnoj sudbini nesretnih Roma, koju je ispoljio pomenuti branitelj “Siminih četnika”? Sigurno nije pala s neba, niti je plod Platonovog ili Kantovog učenja o etici i moralu, nego je začeta u političkom kontekstu srbijanskog društva. O tom kontekstu rječito govori pomenuta Minićeva izjava, koja svjedoči da se on, htio-ne htio, i sam politički identifikuje sa idejom četničkog pokreta i ratnom ulogom ove zločinačke paravojske. Minić zna u kakvom političkom kontekstu Srbija živi i nije želio da iznevjeri one Srbe koji su od njega očekivali da po završetku suđenja kaže upravo ono što je rekao. A takvi čine barem polovinu stanovništva današnje Srbije. U njihovoj svijesti nema mjesta za pakao kroz koji su prošli zvornički Romi prije nego što ih je smrt izbavila.

“Oni koji su ubijali djecu i trudnice, silovali maloljetnice i pljačkali, Srbiji danas nisu potrebni na slobodi”, prokomentarisao je presudu zamjenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić. Međutim, prije 20 godina taj ološ je itekako trebao Srbiji i Miloševićevom zločinačkom pohodu. Ubijao je u ime države. A kad država ubija, nalogodavac ostaje nepoznat. Tako je bilo i ovog puta.

(tekst napisan 28.02.2013.)