Piše: Jusuf Trbić
(„Pokušaj“, izložba slika Mehmeda Imamovića, Dom mladih Tuzla 7.oktobra 2022.)
Druga samostalna slikarska izložba Mehmeda Imamovića (obogaćena slikama njegovog unuka Ismara Jaganjca) u samo dvije godine govori o iznimnom kreativnom uzletu kojeg je teško izmjeriti uobičajenim mjerilima. Radi se o čovjeku koji je oduvijek bio sklon umjetnosti, ali se taj žar rasplamsao tek nakon strahota koje je donio rat protiv BiH, nakon mučnog izbjeglišta i na kraju i teške bolesti, i tek tad, u zatišju života, Mehmed je počeo da očima i rukama grabi tu ogromnu svjetlost koja mu se, kao bujica, sručila u dušu. U današnjoj poplavi površnosti, kiča i svekolike osrednjosti, u kojoj je autentično umjetničko stvaralaštvo postalo incident, on se svim snagama bacio na razvijanje specifične likovne sintakse, svog sopstvenog likovnog izraza, kojim iscrtava predjele vječitog sna svakog prognanika. Sna o izgubljenoj ljepoti, o žudnji i pamćenju. Davni rimski vojnik je zapisao: „Noću u pustinjskoj zemlji, daleko od Rima, podizao sam šator, i moj šator bio mi je Rim“. Svaki prognanik je Odisej koji traži svoju Itaku, čak i kad zna da je nikad više neće naći. Daleko od života, od mladosti, od zavičaja, daleko od sebe, Mehmed gradi dvorac od boja i u taj dvorac useljava ono što mu je najvažnije: san o vremenu kojeg više nema.
Taj san Mehmed unosi u svoje slike, kao boju, znak, opomenu. Cvjetovi na vodi, mirna voda u zalivu, umorni pejzaž. Trošna kuća, umotana u sopstveno ćutanje, kuća koja se polako kruni, osipa, povlači se u sebe, u prošlo, zaboravljeno vrijeme, koje nestaje i nikada se više vratiti neće. Stara sarajevska čaršija koja izranja iz zaborava. Mostarski most se propinje nad zelenom vodom. Cvijeće davnih dana, ugašenih očiju, na stolu, davnašnji prozor zakovan daskom i zatvoren za sva vremena. Studija skidanja Hrista s krsta na Golgoti. Futuristička građevina budućnosti sa namrštenim, uzburkanim nebom iznad glave. Na jednoj slici: stara, oronula kuća bijeljinskih Imamovića, koji su još od 1760. godine bili čuvari i imami Atik džamije, zadužbine Sulejmana Veličanstvenog, s tužnim prozorima i tarabom koja posrće pod teretom godina. I prazno nebo iznad nje. Memla na zidovima, beživotni krov, slijepi, oguljeni zidovi i bezlična figura čovjeka izgubljenog u pustoši, sjenka čovjeka bez lica. Ali, ispred ruševne kuće raduje se suncu novo, mlado, zeleno drveće, drveće budućih dana.
Mehmed slika da bi živio i živi da bi slikao, da bi osvojio sopstvenu slobodu i unio raspjevane boje u tamu sjećanja. Radeći ponovo u tehnici akril na platnu, on je, u odnosu na prošlu izložbu, proširio tematski krug, otkinuo od stvarnosti najljepše trehnutke i učinio ih neprolaznim, produživši tako do beskraja sopstveno postojanje. Raskošna livada na vjetru, glava konja sjajnog oka, iznošene cipele starije od vremena, večera na stolu za koji niko više neće sjesti, vrtlog boja na ivici plave vode, duboki smiraj mora, neka kapija iz dalekog sna, ljepota zarobljena u nekretanju, svijet u kojem raste naše odsustvo. Svijet koji se ruši pred našim očima. Mehmedove slike bacaju nam snopove svjetlosti u lice, svjetlost izbija iz svakog poteza majstorske ruke, ali iza tog sjaja sustiže nas duboka tuga za prošlim, za onim što je činilo život, a život je ipak samo građa za snove.
Mehmed Imamović je pjesnik boja, on bojama ispisuje nostalgičnu pjesmu sačinjenu od svjetla, tame i uspomena. Iz te pjesme prognano je sve što je bilo ružno, ostale su raspjevane boje, plamen cvjetova na vjetru, kuće koje crtaju trag u vremenu, voda u kojoj se kupa nebo, ostao je san o vremenu kad je sve bilo bolje i ljepše nego što je danas. Tu kolorističku, razigranu poeziju Mehmed nesebično daruje onima koji gledaju, gazeći sve sigurnije predjelima svoje unutrašnje geografije, vođen jasnom zvijezdom iz koje sija njegova dobra duša. Poželimo mu da još dugo i uspješno taj svoj put putuje i da nas opet obraduje slikama kojima ukrašava ovu tmurnu, nesigurnu i mrakom obojenu stvarnost.