Piše: Atif Kujundžić
Niz Berberovih velikih alegorija o Srebrenici kao i niz drugih slika, crteža, studija i uključenih fotografija autentičnih likova i prizora iz života Srebreničana, možemo gonetati kao jedinstvenu alegorezu – prikaz ili alegorično tumačenje nedjela srpske vojske u Srebrenici, srpnja 1995. godine. Tako će nam postati razvidno i učinjeno da ne bi ostalo skriveno, a dublje od onoga što nam same slike, crteži, studije i alegorije vele. Jer, u tragediju epskih i planetarnih razmjera s karakteristikama antičke tragike, genijalni slikar Mersad Berber uvodi Dedala i Ikara, slavnog grčkog umjetnika i njegovoga sina ništa manje slavnog letača prema Suncu koji će pasti u Ikarijsko more kod otoka Doliha. Tim povodom, lokalne vlasti će pored njegovoga tijela naći tri teke crteža Srebrenice – kaže Mersad Berber u svojim zabilješkama u atelllieru.
Riječ je o terminima antikne retorike koji su upočetku označavali i cijeli metaforični rečenični niz što je omogućavalo da o istom duboko progovore i sasvim različite pojedinosti, ali i da u umjetniku sagledaju strahotu, banalnost, brutalnost i grozotu planetarne tragedije, a da je uopće ne izgovori, da ne padne u kal i rugobu. Da progovori ljepotom o bolu, gubitku, patnji i cijeli događaj smjesti u nivo grčke mitologije kao mitsku činjenicu. Dedala i Ikara Mersad Berber je uveo u ovu veličanstvenu monografiju kako bi obavili upravo taj posao. Njihov let iznad žitnih polja kod Pilice – prostora strašne i nemilosrdne egzekucije, njihova posjeta improviziranoj mrtvačnici u Kalesiji, posjeta tekiji sa dervišima Muridima i šejhom Čajlakovićem, njihovo opraštanje sa bosanskim prijateljima na Bjelašnici prije leta za Grčku – pribavlja fascinantnu mitološku vjerodostojnost slikarevoj genijalnoj zamisli, jer, Srebrenica kao planetarni zločin, nema prikladniji prostor za povijesno pamćenje od mitološkog i ne postoje pogodniji mitološki likovi koji bi Srebrenicu u taj prostor prenijeli i smjestili nego što su Dedal i Ikar. Autentičnost slikarevog genija naglašava kao najveća bol činjenica da uz mrtvo tijelo Ikarovo u Ikarijskom moru lokalne vlasti ostrva Doliha pronalaze tri teke crteža iz Srebrenice… Definitivno, srebrenička tragedija i mitološka neprozirnost planetarnog i genocidnog zločina dobijaju svoje mjesto zauvijek u prostoru i kulturi antičke Grčke, koji je tragediju kao književni i teatarski žanr i porodio.
Nije moguće ne uočiti kako je
MERSAD BERBER
veliki majstor likovne alegorije kao načina umjetničkog likovnog govora i alegoreze kao konačne slike koju iz stranice u stranicu, iz prizora u prizor idejno i neposredno likovno – vizualizirajući gradi jedinstvenu
MONOGRAFSKU KNJIGU.
Riječ je o fascinantnoj vizualizaciji i veličanstvenom umjetničkom dosegu kojim je
SREBRENICA URNA OD SREBRA ISKOVANA
JEDANPUT ZAUVIJEK ODLOŽENA U GRČKU MITOLOGIJU KAO NAJSIGURNIJI SEF VJEČNOSTI.
* * *
NASLOVNICA
i
SLIKARSKA
PALETA
* * *
Osim karakterističnih Berberovih likova u prvom planu, likova sa njegovih starijih slika ili iz zaboravom prozuklog sjećanja u drugom, smeđe i sive intonirane sjene iz koje izbijaju njihovi tužni i duboko začuđeni pogledi preko izbijeljele konjske lobanje u donjem lijevom dijelu slike iznad naslova SREBRENICA – realistička je slika Berberove slikarske palete.
Snažno i nedvosmisleno slikarska paleta Mersada Berbera udara u svijest gledatelja kao u raskoljen ljudski mozak. Zbunjuje snagom oblika i boja i pitamo se misli li slikar paletom do mjere, pa mu mozgom i neuronima, invencijom i inteligencijom, paleta umom postaje?
Kasnije, vidjet ćemo, kako se slika palete, kao oslonac i lajtmotiv, osvježivač pamćenja ponavlja i vraća nas na polazište: slikar, dakako, misli paletom, govori crtežom, kompozicijom, bojama i likovima, lapidarnim smislom sjena i planova, crtežom, slikom, kompozicijom, slikarskim sredstvima, slikarskim jezikom – neposredno i prosto. Slikar je odavno dosegao nivo pa mu je svaka slika i svaki lik univerzalan progovor o čovjeku i njegovom tragičnom usudu.
Na drugoj strani knjige piše SREBRENICA, a na trećoj je samo slikarska PALETA prekrivena zemljasto smeđim i crvenim bojama koje na periferiji palete izlaze u mrkosmeđe i crno. Zemlja je upila krv pod ljetnjim sunčevim zracima, pa i krv i zemlja mijenjaju boju.
Naziv
SRBRENICA
i
slikarska
PALETA
su na crno toniranoj podlozi tako da se jedno s drugim nameću kao sinonimi tragedije.
Na četvrtoj i petoj strani i opet na crno toniranoj podlozi su vojnička cokula i ljudski lik s naslovnice nagnut nad slikarsku paletu s nešto sjaja u desnom oku, možda suzom koja još nije potekla da ovlaži lice, sjećanje i boju na paleti kako bi potekla kao krvavo blato u koje već tone, u tminu podloge svemoćne zemlje koja sve to nosi i podnosi.
Šesta i sedma strana, isti ljudski lik /pouzdano s rukama koje su vezane na leđima/, pogužvanom i markiranom odjećom po strani, parom rašniranih vojničkih cokula umazanih blatom, lijevom vojničkom cokulom u donjem dijelu prvoga plana s polomljenom košću potkoljenice koja viri iz duboke cipele i listom graba koji se zalijepio na mokru površinu luba cokule i mokrim platnom naboranim na drvenoj držalici neke zemljoradničke, ili iskopničke alatke, netom prije.
Dalje, isti ljudski lik prosijede brade i brkova, sa sjajem ili suzama u oba oka, bradom je naslonjen na srozano platno na drvenim oblicama, očito ispražnjen od života i smrti, od želja i strahova ovoga svijeta. Oko njegove čvrsto oblikovane glave i kultiviranog izraza lica je šuma, su stabla, su raspucale kore na stablima, a na jedanaestoj strani su stihovi
ABDULAHA SIDRANA
Neka se
Uz Božju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše
I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve
Sa živim dušama
Svih naših mrtvih
* * *
Iz tmine vremena izranja kolaž ljudskih lica i poprsja, nišana, lobanja i lešinara, kabura. Središnji lik u rukama drži urnu brižljivo, majstorski iskovanu od srebra. Likovi bistrih očiju i pogleda, čistih i zategnutih lica, snažnih i inteligentnih izraza orijentirani su u nevidljivo centrište zajedno s blistavim očima Roma Beriše. Očito, zatečeni istim usudom.
Nesumnjivo motiviran snažnom slikom Abdulah Šarčević ispisuje Hermeneutiku patnje ili antropologijsku katastrofu koju kao svoj milenijski usud vuče Bosna, bez dvojbe otkrivajući Camusov lirski moralizam kao izraz one nesretne svijesti koja porađa dvojbu, riječi nade i strahovite nade ljudi osamljenih u svojoj sudbini.
Bosna tako postoji i opstaje, tako se otima svakoj filozofemi, opstajući u ekspresiji bez koje bi istina izgubila svoju vrijednost a Bosna istinu i sposobnost umnogostručavanja u životu naroda, kultura i konfesija.
* * *
Veliko i ljubav prema Velikom ne treba veću Zemlju.
Zato je potrebno izabrati Slobodu.
Izabrati Bosnu. Krenuti na žalobni put u Srebrenicu, Argentariju, Bonaviju.
Birajući Srebrenicu
Biramo pravdu. Jezik morala i ljepote.
Tragedije.
Zapisat će,
Mersad Berber u svom atelieru, 26. 10. A. D. 2009.
* * *
Slijedi slika
VELIKA ALEGORIJA O SEBRNICI
Bije minulo vrijeme iz raspucalih zidova. Boja žbuke, kreča i kamena postaje boja tjelesa odsječenih ruku, izvijenih i izlomljenih tijelesa. Istegnutih konjskih tijela i zvjerskim strahom izobličenih pogleda. Požutjelih obiteljskih fotografija. Okeranih ženskih mahrama. Naprslih stubova. Sivila zemlje i neba.
I
tek
poslije svega glavni naslov
MERSAD BERBER
SREBRENICA
* * *
TEMPO SECONDO
POŠTANSKE RAZGLEDNICE BOSNE
A. D. 1995. – 2008.
* * *
VELIKA ALEGORIJA
O
SREBRENICI
A. D. 1998. – 2009.
NOCTURNO U ARGENTARIJI
A. D. 2009.
* * *
E&A
ZAGREB
MMX
*
* * *
MALA ALEGORIJA I.
SREBRENICA, A. D. 2009.
* * *
Uz poznate likove, poglede i izraze, konjske lubanje i platno vjetrom uzvitlane a razmotane čalme, uz posmrtnu masku i vertikale koje asociraju na monumentalne nišane, u sredini gornjeg dijela slike, kroz tri plana površine prorasta bosanski ljiljan – lilium bosnum. Najinteresantnije, na slici se vidi njegov rizom – podzemni korijen kojim se ova biljka nevidljivo širi i razmnožava ispod površine zemlje na koju neočekvano i na nepredvidivom mjestu izbija. Bosanski ljiljan se zbog toga, baš kao život i tako narod, ne može iskorijeniti ni kada to svim silama nastoje. Na desnoj strani vertikalno, postavljena stara obiteljska fotografija sa nekog teferiča. Svi likovi su duboko unijeti u neku mudru riječ, u sebe i svoje živote, u trenutak koji traje.
RIJEČ
je o nizu malih vizualizacija prizora na koje se u biti oslanja
VELIKA ALEGORIJA.
* * *
PA
JOŠ
JEDNOM
kao sebi halaliti
ONIMA KOJI SU PRESELILI
HALALIMO
* * *
SREBRENICA
sadržava
* IGOR ZIDIĆ: SREBRENICA OD SREBRA, SREBRENICA OD MRAKA /Berberov zagrebački kenotaf za umorene u Argentariji/
* ABDULAH SIDRAN: SREBERENICA, 11. 06. A. D. 2007.
* ĆAZIM SARAJLIĆ: ZAPISI SVETOG GRADA NA KRAJU SVIJETA
* WILLIAM HAGLUND, antropolog, forenzičar
* EDWARD LUCIE SMITH: OSAM PJESAMA SREBRENICA
* MERSAD BERBER: ZAPISI IZ ATELIERA, A. D. 1996. – 2009. GODINE.
* * *
MRTVI ROM BERIŠA
A. D. 1983. – 1984.
ŽIV SASVIM
u banjskoj kupci, obilnoj pjeni s užetom za masažu preko ruke i noge. Raskošni brkovi. Širok osmijeh i bistre oči. Mišićav torzo naspram crne keramike i krvavocrvenih fuga. Je li to san ili slutnja? Još jedna alegorija? Jasna vizija? Ili samo snatrenje o apatridima koji nikad ne mogu zalutati i nigdje ne moraju stići? Noć prije ili san poslije pokolja? Sjećanje post festum? Snohvatica svih nas koji uistinu na putu preseljenja samo apatridi jesmo?
* * *
IGOR ZIDIĆ
SREBRENICA OD SREBRA,
SREBRENICA OD MRAKA
BERBEROV ZAGREBAČKI KENOTAF
za
umorene
u
ARGENTARIJI
* * *
Zlato pripada Suncu, srebro Mjescu – ponovit će Igor Zidić riječi K. Pongrcza – I. Santera, iz Carstva snova i dalje: … u arapskim sanjarnicima zlato znači muškarca, a srebro ženu… /Isto./ Ali srebro donosi Noć nakon što usnije Dan. Dakle, antropologijski shvaćeno ovdje se dogodilo zlato protiv srebra i srebro protiv zlata do uništenja koje odranije znamo pod imenom genocid. Sada i osobno svjedočimo pred Stvoriteljem i svijetom.
Srebrenica – Argentaria – Bosna – Srebrena
BONAVIA
DOBAR ŽIVOT
VJEČNOST
Osim svih simboličkih značenja srebra kao mjesečeve rude, Argentaria je nataložila puno povijesnih i kulturalnih identiteta jedan preko drugoga. Svako je donosio svoje i uzimao zatečeno radi čega je mahom i dolazio. Tako su postajali njezini i njezinim bitnim dijelom i sadržainom Iliri, Rimljani, Hrvati, posebno Franjevci, Sasi, Turci, Muslimani, Česi, Poljaci, Sefardi, Slaveni, Austrijanci i niko nije imao predstavu kako se dolazeći daje da bi se uzeo i da se uzimajući ostavlja zauvijek. A tako nedvosmisleno traju rudarska profesija, franjevačka sakralna arhitektura, ostaci fortifikacija, islamskih sakralnih objekata, hamama, ostaci drugih konfesionalanih tradicija i njihovih susretanja, ugostiteljskih objekata. A ljudi u slici – kao živi. Zauvijek. Izloženi trajni dokazi kulturnocivilizacijskih susretanja, suočavanja i prožimanja, sve krvaviji iz generacije u generaciju, iz vremena u vrijeme, sve obezljuđeniji i otuđeniji u svojim tenzijama smislovima i sjećanjima.
Srebrenička sučeljavanja nisu uvijek razgovjetna, naprotiv. Češće su nejasna i protivriječna. Međusobno se uvjetuju, imenuju i odriču. U Berberovoj umjetničkoj memoriji to su elementi srastanja uz kost. Univerzalnog smisla življenja i zločina. Bogu hvala i općeg, a tako Jednog i Jedinstvenog umjetničkog govora i iskaza o tragediji. Zato Berberove slike i ne moraju biti buldožeri koji izgrću i prenose kosture na gomilama pobijenih ljudi. Njegove slike mogu biti refleksi npr. grčke, a tako i općeljudske tragedije.
Danas kada je na jedinstven način za život organiziran svijet. Berberove slike i jesu izvrsne alegorije koje srastaju u alegorezu.
* * *
Tamo gdje ljudi i ne znaju šta se događa sa njima, umjetnici upravo imaju svako i apsolutno pravo makar reći svoje. Radosna, toponomastički razvidna, reći će Igor Zidić, gdjekad sumorna, no i vedra, povijesna, kulturalna, gospodarska, konfesionalna, živi istina na uvijek istim temeljima. Od svojih početaka ljudi traju saobraženo i sebi primjereno. Ljudski u dobru i zlu. Niko kao čovjek čovjeku ne umije napraviti kvar i štetu. Učiniti nažao.
SREBRENICA – POSTMODERNA.
SadA.
Naučnim djelom Postmoderna i genocid u Bosni Bartol i Slaven Letica, u knjizi koju je objavilo Hrvatsko sociološko društvo, dokazuju kako je promjena stilske formacije u umjetnosti i životu kumovala genocidu u Bosni i Hercegovini. Akteri su nevažni, osim kao zločinci i žrtve. Riječ je o načelu. Definicija genocida u Kuperovom viđenju doživjela je bitnu promjenu.
SuvremenicI.
Trebao bi bi biti čovjek koji znA.
POSTPOVIJEST TAKO POSTAJE POSTHISTORIJA.
U
PRIMJERU
MERSADA BERBERA
jeste riječ o životu
IN
CONTINUO
o
relativizaciji životnog smisla i perspektive, života i ljepote.
Možemo razumjeti
ZAŠTO NISMO RAZUMJELI LAPIDARNOST LIKOVNOG GOVORA
GENIJALNOG SLIKARA MERSADA BERBERA.
* * *
Ušutimo na tren zbog žrtava sile i zle voljE.
PIĆE JE POTREBNO MADA JE SASVIM JEDNAKO BEZUMLJU.
SUGLASIO SE IGOR ZIDIĆ ILI NE.
Pijani Đeneral i Opijena Vojska Republike Srpske o Petrovu dne,
anno Domini, 1995.
OBRAČUNAVAJU SE SA TURCIMA
* * *
Slijedi berberovski nedužna istegnutost čistog i zdravog muškog tijela iz masovne grobnice pune pogužvane blatnjave odjeće i izlomljenih udova. Svakom žilicom potencijalne snage otkrivanja lica pogled kazuje: Ovdje sam. Nedužan i živ uništen zlom voljom onih koji su me znali. Sada i iz mene zrači smrt koju su mi dali. Stvarna vječnost naspram života koji smo zajedno živjeli. Odano i bez predaha. Do ovoga praha.
Berberovi unezvijereni i slomljeni bosanski konji i njihova anatomija prokasavaju kroz ništavilo postora i likovnog jezika svoga autora i vremena ignoriranja života i ljudskosti. Životnu snagu i radost, ljepotu – još nose u tragovima.
MERSAD BERBER ZA TE PRIZORE IMA UM, SRCE, INVENCIJU, NEPONOVLJIVO UMJETNIČKO ISKUSTVO
MADA NIJE SREBROLJUBAC NIKADA PRIPADAO
Ovidijevom shvatanju argentea proles i argentea aetas
srebrenom naraštaju i srebrenom dobu. Niti snu o srebru.
/Rom Beriša, Arhiv, VI/
* * *
Strahotno je umoran osamareni bosanski konj. Kako je Berber iscrpljenog konja našao u iznurenim čovjeku i likovno izgradio tu vrstu identiteta i izjednačenja?! To je njegova inventivna tajna sadržana dijelom, moždai u iskrivljenom i obrezanom penisu apatrida Roma Beriše. Čovjeka čija je čerga u Srebrenicu Bog zna kad i otkuda doputovala. Muškarca koji stoji spreman za smrt i svaku eventualnost, u anatomskom prikazu muskulature, tetiva i nerava konja koji odlazi u laganom kasu rasterećen za kožu i tovar, za prisustvo čovjeka koji ga hrani i iskorištava.
/Rom Beriša, XII, Arhiv V/
* * *
Berberovo shvatanje neodvojivosti ljudskog usuda i sudbine od njemu uvijek bliske životinje konja, snažno dolazi do izražaja na slici Isus iz Lozice I, A. D., 1980. Iznad Isusovog pasijom smoždenog i usmrćenog tijela, s rukama prebačenim preko poprečnog dijela križa i klonule glave na prsa su iskeženi zubi konjske čeljusti. Oči izbezumljene, pune straha i nevjerice ispred zbivanja i stradanja, a ljudski likovi svjesni patnje klonulih tijela i tvrdih pogleda ubojica koji gledaju iz slike. I tada su bili svjesni da je sve iscrpljeno u samoj patnji i da svijet ostaje izložen osjećanju za narednu muku. Kao da prethodno nikada nije mučen i izlagan patnji. Kao da nije shvatio ni život ni svijet.
* * *
Slijedi slika: Uz sonet Skendera Kulenovića, A. D. 1983., sa još jednim raspelom i likovima koji su izmučeni svojim brigama do mjere, pa im tuđa muka više ništa ne znači. Ni studije otrgnutih udova i masovne grobnice na topografskoj karti. Svijet i ljudski rod su umorni od života i više ne čine svjetove iz kojih su došli u umjetnost kako bi činili svijet likovne umjetnosti Mersada Berbera. Svijet koji im svjedoči i ne želi biti zamjenom. Koji biva pukim artefaktom, odrazom stvarnosti.
* * *
Studija krika, A. D. 1988/89. je slika umnoženih planova i likova projiciranih u različitim odnosima konjskih glava i lobanja, odjevenih u amalgamirane odore. Neodjeveni likovi izranjaju iz berberovske tmice i različitim izrazima lica, očiju, usta i udova gestikuliraju, artikuliraju i odašilju krikove upravo u tmicu iz koje su izronili. Možda smo uistinu i došli samo kako bismo krikunili i zaplakali, artikulirali krik u studiji Mersada Berbera. Upravo time se završava naš poralazak nemilosrđem ovoga svijeta u kojem tek snagom dobijenog života kratko opstajemo.
* * *
Rom Beriša pod nišanom, slika savršenog poznavanja i donošenja čovjekove anatomije u zahtjevnoj i rijetko ostvarivanoj ortogonalnoj crtačkoj i slikarskoj projekciji, s arapskim nišanom /čalma na vrhu/. Isti lik u trenutku prizivanja milosti ili smrti, očito više nemoćan da se od bilo čega osobno odbrani. Očito bez želje da produži život i da podnosi njegove zadatosti, spreman predati se Vječnosti.
* * *
Na Staroj fotografiji iz Sarajeva, Berber donosi niz likova glava/portreta sarajevskih imama /onih koji predvode zajedničku molitvu džemata sa ahmedijama na glavama/ i mueezina /pod francuzicama ili glava povezanih mahramama/.
Lica su svetački ispijena, pogledi dolaze duboko iz njihove nutrine i iznose sjaj njihovih duša i života koji u njima gasnu. Svi su dati u sivilu i neprozirnoj dubini vremena. Ispod glava arapskih nišana sa satom koji pokazuje /5/ do /8/, tek prisustvo ptica pokazuje da je još jutro. Tek svijetli stranica sa kur'anskim ispisom, kao i bijela ahmedija i bijela brada imama koji se molitvi predaje, možda, posljednji put. Možda je to i želja s kojom je hodio od molitve do molitve – da bi jednoga dana već bijel kao nišan ispustio dušu na sedždi…
* * *
Velika alegorija o Srebrenici IV, u kojoj se pojavljuje improvizirano kentaur /pola čovjek, pola konj, homerski: pripadnik divljeg naroda iz Tesalije/ koji donosi već viđenu, od srebra umjetnički iskovanu urnu – pouzdano za tijela iz masovnih grobnica i lomača čija je naznaka u gornjem desnom uglu slike, ali i ljudsku figuru u porušenom zidu kuće.
Ovu berberovsku kompoziciju otvaraju bjeline papira na lijevoj strani i knjigovodstvenog papira kao podloge za naznaku crteža na desnoj strani, ali i za evidencije i spiskove ubijenih koje moramo napraviti.
Prozorske oči bosanskih kuća nazoče i konji spuštenih glava svjedoče. Berberovim kompozicijama tmica daje konačnu mjeru. U sjedinama ljudskih vlasi i bljedilu čela i lica, šaka, oblikuje se svemoćna smrt koja kao i život uvijek iznova osvaja svijet. Berberova vizualna i likovna svijest, njegova neporecivo sigurna optika, ima odlike i jednog i drugog, i života i smrti, a postvaruje se kako u pojedinačnim slikama tako i u genijalnoj zamisli o planetarnoj tragediji na čijem poprištu umjetnički moćno Berber svjedoči.
* * *
Slijede privatno pismo akademika Abdulaha Sidrana, te stihovi Melike Salihbeg Bosnevi i Abdulaha Sidrana, ali da se ne zna šta je čije autorstvo. No, kako je to dobio, to je Mersad Berber tako i donio u ovoj prelijepoj i veličanstvenoj knjizi, naspram koje je mnogo što, pa i nečije autorstvo nevažno, jer sve je u sjeni zastrašujućeg motiva koji sadržava imenica Srebrenica.
Dijelom, Sidranovi stihovi su kao signatura dati na početku knjige. Drugo, uvjereni smo i nebitno je za Berberovu galaktički veličanstvenu zamisao. Zeleni bašluci i bijeli kamenovi među zemljanim humkama osvjetljavaju lica na mezarju i izgledaju kao nur – zemna svjetlost duša koje se uzdižu svome Stvoritelju upravo sa poprišta egzekucije.
* * *
Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu – Srebrenici
Vratite!
Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronađite
Srebrenicu – Srebrenici
Vratite!
* * *
Slijedi slika nečitke signature /grafika?/, na njoj su žene kao sjene, imam i gologlav muškarac koji rukom otiskuje bijelim pokrivenu ženu. Ispred žena je stećak sljemenjak i mračan prostor organiziran vertikalno i horizontalno u kojem se nazire prisustvo arhitekture i vegetacije, ljudsko tumaranje kao u životu, tabut, nišani, učenje Fatihe s dignutim teškim i izrađenim rukama/šakama. Žene pod šamijom. Krvava odjeća kao trag tragedije. Lice, starog imama, mladih ljudi i žena različitih godina koje u svome usudu i smrti bližnjih gledaju u vječnost i svoju smrt, jedino pouzdano/izvjesno stanje koje će dosegnuti.
Pa slijedi Bosanski apatrid u monologu spram nepravilnog uspravljenog kamenog nadgrobnika kao jedinog svjedoka o njegovom životu i prolasku svijetom /što je u islamu i jedini smisao bijeloga kamena kao oznake minulog života/.
Portret Sabire koja uči Fatihu prodire u promatrača suznim licem i izgubljenom dušom u očima. Dušom kojoj je smrt uzela sve što je držala i svojim životom i svojim osnovnim sadržajem. Tu je i portret žene s iskrzanim listom kur'anskog ispisa kao još jedinim dokazom o osobnom identitetu – nominacija: Stari papiri! Serijal grafičkih listova Na mezarju i Pred Tevhid, produžava sanažan umjetnikov dojam ljudske patnje i izgubljenosti, ispražnjenosti od živih nasilno prekinutih života dragih osoba.
* * *
Tada se pojavljuje Zapis o Dedalu u patiniranoj tmini iza imamove ahmedije i skrušenih likova na mezarju, a prizor zaključuje slika s ispruženim šakama… koje su više upit Bogu zbog praznine kojom su duše ispunjene poslije odlaska svih dragih i živih. Ispražnjeni ljudi prazninom oblikuju svoje pamćenje i osjećanje svijeta i ispunjavaju život koji su sasvim drugačije zamišljali.
* * *
Prije privatnog pisma koje je Mersadu Berberu poslao Meša Selimović iz Beograda, 16. IV, 1979., i fragmenta pjesničkog teksta Abdulaha Sidrana, niz grafičkih listova presijeca srebrenički pejzaž Gabrijela Jurkića Bosanski predio iz 1950. godine. U zelenom sumraku, u sfumatu, zelena travnata prodolina s bijelim stadom i konturom čobanice. Lijevo je zelena pošumljena uzvisina, a desno grupa stabala. U visini je uskovitlano nebo. Očito, brzo se spušta noć kako to u planinama biva. Naročito prilikom promjene vremena.
* * *
U našoj Bosni
Izgubi čovjek
u jednom danu
Domovinu
Grad
U gradu rod
U zemlji zavičaj
Onome se
Ko imalo poživi
Kao što meni
Zadade Bog
Dogodi da dom
Od doma prag
Zavičaj i domovinu
Izgubi i dva i tri puta
U jednom životu
I nije mu preteško
Sabirati
Gubitke
* * *
Slijedi više nečitko signiranih listova s likovima osamarenih bosanskih konja i ljudi u staroj bosanskoj nošnji. Razgolićena torza. Pokrivene žene. Ljudi u razgovoru s odloženim štapovima. Žena uznesene u bolu. Ljudi koji razmotavaju ćefine /odijelo za mrtvace/. Umorni konji čija kopita teret na njihovim leđima nabijaju u bosansku zemlju. Bosanske umne glave ispod ahmedije u svijetloj odjeći oslonjeni na štapove.
Pijačni prizori i mimohodi. Bosansko hrvanje u kost i u kajiš. Vođenje konja nekog uglednika ili ranjenika. Konture bosanskih kuća. Silhuete ljudi i žena. Konj u predahu na livadi. Ljudi na teferiču. Dobošari i čuveni humački svirači. Vojnici iz austrijskih regimenti na odsustvu. Bosanska kuća i slikarska paleta kao otvoren mozak svega što pojedinačno i skupno Bosna jeste. Iz berberovske tmine izranja srebrena majstorski iskovana urna u plemenitom metalu. Konji frkću i uz njisak podižu svoje uzdrhtale nozdrve, svoje iskežene zube i svoje velike oči iznad ljudskih glava.
* * *
MERSAD BERBER
VELIKA ALEGORIJA
O SREBRENICI
nastavlja se dolaskom
DEDALA I IKARA
i
njihovim
PADOM NAD BOSNOM
kao
DOLASKOM HEROJA U SREBRENICU
1996. – 2008.
* * *
OD SUNCA ROĐENI. K’ SUNCU KRATKO PUTOVALI.
BLISTAVI VAZDUH SU POTPISALI SVOJOM ČAŠĆU.
Reče Stephen Spender za oca i sina
DEDALA i IKARA.
* * *
Alegorije su u carstvu misli ono što su ruine u carstvu stvari.
reče
Benjamin Walter.
* * *
Naši antički heroji Dedal i Ikar, u bremenitom letu preko Bosne, prenijeli su na krilima ulomke istine, Osakaćeni torzo Bosne iz lapidarija Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Žalobna priča Melancholia Albrchta Direra, alegorija sjete i smrti, kod nas se zove Srebrenica.
Prizemljujući Ikar će naći i fotografiju svoga vršnjaka
Rasim Buhića
crnobijelu i okrvavaljenu
na radnom mjestu Williama Haglunda,
antropologa i forenzičara s poštovanjem.
Haglund nastavlja svoj rad na iskopu.
Ikar se zadržava sa njim sleđen u užasu svoje mladosti.
Kao u horor stripu vidi Williama Haglunda istegnutog i ispruženog preko iskopa i otkrivenih mrtvih tijela ubijenih.
* * *
Srebrenica je svođenje svega zemaljskog u polje ruševina.
Kaže Benjamin Walter,
a u svome atelieru zapisuje,
Mersad Berber. 12. XI, 2009.
* * *
Slijede slike nejasne signature, Ali je na jednom crtežu napisano, kako je riječ o tome da Dedal u Ateni ubija Talosa. Prilozi koji slijede iako nejasne signature, predstavljaju slikarski jasnije i krupnije planova grimasa lica i položaja tijela u činu nominiranom kao Kenotaf u Srebrenici i tako mu određuju karakter ljudske tragedije koja se dogodila na tom mjestu.
Slijedi ukratko prepričan mit o Ocu i Sinu, o Dedalu i Ikaru i na trenutke oni se ni najmanje ne razlikuju od ubijenih u privremenoj mrtvačnici Kalesija. Kao da se pretvaraju u grobare iz Stupnice, u nišane i urne od keramike. U radnje post mortem i post festum.
* * *
Berber donosi portret Dedala sa krilima od slikarskih platana i kostova, ili odjeće ubijenih u Srebrenici, mada je nominiran kao Dedalov portret na Kreti. Tu je i portret mladoga Ikara na Kreti spremnog da poleti prema Suncu s krilima od krvave odjeće žrtava. Riječ je o zavidno metaforičnom nivou likovnoga govora Mersada Berbera. Dedal i Ikar će pasti u Bosnu, u kal zločina iz kojega su uzeli materijal za svoja krila. Na početku svega za njihova krila bila je potrebna mrtva ptica kako bi mogli uzeti i povezati, u voskom udjenuti i zalijepiti perje. Ta ptica je možda bjeloglavi sup, možda i najobičniji lešinar.
Tu je i geografska karta Balkana sa skicom preleta Dedala i Ikara prema Bosni i razglednice sa karakterističnim detaljima, uključivo i let iznad žitnog polja u Pilicama.
Dolaze Berberovi zapisi o Padu nad Bosnom i njegova bilješka o Pilici u istočnoj Bosni u jesen 1996. godine.
* * *
Duboka preko šest metara i dugačka više od trideset metara masovna grobnica na poljoprivrednom imanju Pilica bila je najteža za iskopavanje. Stalno gledam njihova lica, ruke i noge, zgrčene i sklupčane jedne preko i oko drugih. To je najteže. Noću, kad sklopim oči, ja ih uvijek vidim.
kaže
Fernando Moscoso, arheolog.
* * *
Dedal je dugo letio nad žitnim poljima Pilice zapažajući razbacane i pokidane stvari zatočenika, prognanika i pogubljenih, njihova osobna dokumenta. Odjevni predmeti, smrtno ništavilo, predavanje očaju i nesmislu sile dovršavaju sliku. Dedal dolazi i u improviziranu mrtvačnicu u Kalesiji i primjećuje kako su pobijeni likovi sa bosanskih stećaka na iskopu u Potočarima. Dedal nalazi u blatu leševa antropologa Williama Haglunda okamenjenih i utrnulih blatnjavih ruku, sleđenog lica ispod šešira i staklastoga pogleda iza naočara.
U susretu sa Dedalom, u antropologu Haglundu se budi i uspravlja stamena snaga protivljenja nasilnoj smrti. Likovi postradalih šire ozračje života koji se više neće dati. Oni se rječito gledaju preko polja smrti išaranog crveno-bijelim piketima i rječito snažnim rukama/šakama i očima/pogledima govore o Zlu, Smrti, Borbi i Životu. William Haglund desnom rukom drži piket a lijevom ljudsku lobanju i u truleži smrti kroz svoje naočare gleda u dubinu Života iz kojega, eto, mogu izroniti i takve stvari kao što je smrt u Srebrenici i na žitnim poljima Pilica.
William Haglund definitivno razmotava topografsku kartu samrtničkog pohoda ispružen na iskopu u masovnoj grobnici Pilice. Gleda nađene osobne isprave i kao da grli i miluje nedužne mrtve glave žrtava dok se smrt bokori svuda oko njega, a Mersad Berber pravi sliku
* * *
U POČAST WILLIAMU HAGLUNDU, ANTROPOLOGU KOJI JE DOŠAO U PILICE I SREBRENICU.
Tada se pojavljuje i Ikar na iskopima upravo na vrijeme da vidi kako ubijeni pružaju ruke prema Williamu Haglundu kao svjedoku i spasitelju budućih života. Pružaju ruke i upiru mrtve oči u uglednog antropologa u moru usirene i skorene krvi. Više čuđenja pokazuju izbezumljene konjske glave nego obamrla ljudska lica.
* * *
Na mezarju, u gomili svijeta kreću se bijele spodobe smrti i mrve slikarsku paletu života koju Berber tako nesebično nudi. Ikar je zbunjen prizorom na iskopu i krila mu padaju bez snage u blato, u usirenu krv ubijenih. Dedal se u Velikoj Alegoriji Srebrenica sada pojavljuje i kao kentaur koji iz masovne grobnice iznosi ubijene, iz obilja smrti i samrtnih tragova i konačno se pretvara u forenzičara s piketom u rukama.
* * *
Berberovi crteži prizora iz Privremene mrtvačnice iz Kalesije su ogoljena smrt. Svi neprirodni položaji tijela, izobličena lica i očne duplje, iskrenute ruke, potrgana i krvava odjeća, oznake stavljene prilikom iskopa, najrazličitiji uzrasti od sasvim mladih do starih ljudi, tragovi krvi i povreda, mrtvi iz Masovne grobnice Zaklopača, Grobar iz Stupnice, nađene fotografije sa malom djecom, nišani i nišani, kao da sve plovi u krvi i smrti, zemlja koja se već uvlači u očne duplje, Bosanski predio poslije Gabrijela Jurkića – kao niz lica uključujući i Berberovo, kao niz fotografija od djetinjstva do zrelosti, kao zemlja i kao lopata za otkopavanje ubijenih i kopanje kabura za ukop i, bosanski konj pod teškim teretom usuda i zemlje po kojoj se zove, u koju svojim stamenim nogama tone.
Na ovim slikama, sve je umorno od smrti. Tek vitalitet bosanskog konja sve podnosi i udahnjuje život umrtvljenom prostoru i krajoliku mrtvih koji je orisan životom, krvlju i blatom masovnih grobnica kao tragičan kraj.
* * *
Dedal se još pojavljuje začuđen, zapanjen i obamro na grobištima. Bosanskim konjima pridržava uzdu, gleda prizore na starim fotografijama i iščitava tekstove. Rom Beriša je rastrgan između grimasa konjske glave i osobnoga kraja, mrtvi apatridi – sasvim su kao i svi drugi mrtvi ljudi.
Ikar na iskopima gubi razum jer nalazi svoje vršanjake u uzletu života i mladosti, životne želje i ljepote. No, njegov pad istražuje William Haglund uz dužno poštovanje. Ikar obrće lobanje, on sklapa oči pred smrću, on očajava pred prizorima masovnih grobnica. Pa, sve to, nema nikakve veze s letom prema Suncu, jer sunce je palo na zemlju ili zemlja na sunce i sve samo gori u krvi i smrti.
Kalesija, Improvizirana mrtvačnica, jesen 1996. godine, opsesivno je mjesto za Mersada Berbera, bazirano na izjavi Williama Haglunda koju je dao Međunarodnom sudu u Hagu:
Želim malo da popravim ovaj naš veliki i nesavršeni svijet – rekao je Haglund objašnjavajući svoj angažman na Međunarodnom sudu u Hagu. Želim uraditi nešto važno. Jednu jedinu stvar koja ima nekog istinskog značenja, prije nego što umrem. /William Haglund, antropolog/.
I tako, zatječemo Dedala kako dignutih šaka uči Fatihu, dok se leševi u improviziranoj mrtvačnici i dalje raspadaju i odlaze u ništavilo kako ga poimamo. Umnožen, ljudski prelijep i plemenit Dedal pita šta se to moglo dogoditi? Šta se dogodilo pa su tako porazni prizori na koje nailazi na svakom koraku?
U Kalesiji, Improviziranoj mrtvačnici, javlja se Dedal kao svjedok ispred dostojanstvenog držanja bosanskog konja. Svjedoči o svome sinu Ikaru, zbog visokog uzleta prema Suncu. Kakav je majstor anatomije Mersad Berber to je priča za poseban tekst, koji, jedva da bih umio naznačiti. Glave mrtvih apatrida, varirane u istom izgledu i liku, različite su i iste. Svako od nas u njima se može naći, u stvarnosti i u snu. U životu i smrti. Tu su mueezini, imami, sugovornici pružene ruke drugim ljudima. Ikar i Dedal su sada sa imamima.
* * *
Sljedeća, takođe nečitko signirana slika /grafika?/ posvećena je ženama Srebrenice koje uče dovu svojim mrtvima. U središtu slike je nišan sa mjesecom i zvijezdom /poznati su i primjeri stećaka s istim oznakama/. Uplakane žene umirene saburom pod šamijama i bijelim mahramama, u dimijama i dugoj odori, tvore tragičku scenu ambijenta Srebrenice u kojem više nema produktivnog muškog življa.
Slijedi slika /nejasno nominira/ na kojoj su šake žene raširene i u prvom planu. U drugom planu su likovi žena čiji su profili okrenuti u smjeru raširenjih prstiju ženskih šaka. Prizor odiše dramatikom događaja u bliskom vremenu i dočarava intonaciju grčkih tragedija i oratorija.
* * *
Slika donosi Portret Sabire M. sa Komatina – osobe s prekriženim rukama na grudima, otvorenih očiju životnog sjaja – koja je, nema sumnje spremna da preseli zbog svega što se dogodilo. Njezine prekrižene ruke /desna s tankim prstenom na srednjem prstu/ ne ostavljaju nikakvu šuhvu u pogledu njezinih osjećanja i eventualno budućeg života. Sva ta bjelina oko njezine glave i na grudima sugerira čistotu jednog života koji nije u sebi nosio ni trag nečega što bi se moglo i protumačiti kao zlo koje se dogodilo u Srebrenici.
* * *
Uspomena na SM i estetski je izvrsna slika likova poređanih iza konja u trku koji pronosi svoj tovar, a ispred konja koji već okamenjen u sedimentu nosi tragove opreme i tereta. Riječ je dakle o nečemu što bismo mogli označiti kao međuvrijeme za ljude koji su opstajali držeći se jedni drugih. Po svemu, to je obitelj Sabire M. sa Komatina koja je i na ovom grupnom portretu ista kao i na prethodnoj slici. Ljudi možda sasvim prirodno nisu svjesni kako život juri mimo njih, jer jure životima i za životom.
* * *
Bosanski apatrid 5. – slika je ključna, slika je koja rješava pitanje Bosne i Bosanaca i dovodi ih u poziciju Roma, makar su u svojoj zemlji i uistinu po tome nisu apatridi, ili upravo zbog toga – jesu. Lijevo na slici je tek naznaka kako je riječ o nadgrobniku, desno je desna šaka u poziciji: ama, znam to!, i u sredini izborano lice i sijeda glava osobe koja je svjesna svoga položaja. Time je i definitivno bošnjačka nacija svedena na apatride – ljude bez domovine kakavi jesu i Romi.
Sada možemo razmotriti je li to budućnost cijeloga svijeta?
Je li planeta Zemlja postala premala za sve apatride?!
Sabira M., III – s mahramom povezanom oko glave, ispred zida crvenog i crnog od skorjele krvi, krvavih šaka dignutih na molitvu…
* * *
Na mezarju, III., posebno je dirljiva slika, žene umorne od života, gubitaka, sile satiruće smrti, očito pritisnute tegobom i vrućinom, pokušavaju se osvježiti, dok iza njih stoji snažan muškarac pod tradicionalnom kapom… Boje su u lirski nježnim namazima nanijete na njihova lica i odjeću, tako su tople i nježne, taman kao i njihove oči, bluze od jeftinog platna /basme/, kao nježno patinom obojen pozelenio nišan od vlage, kao bijela mahrama sa kerama i mekikama, dok šake pljuskaju vodu na lice i voda pršti okolo…
* * *
Stari papiri, već stara i podvezana žena, s bradavicama na nosu, borama i licem u sjeni mahrame ali sa dobrohotnim izrazom lica i široko razmaknutih inteligentnih očiju u krupnom i srednjem planu. S rukom na ruci drži list kur'anskog teksta i gleda u prostor. Prostor u kojem su donedavno bili, možda, njezini najbliži i najdraži kojih više nema i koji za nju više nije životan niti životodavan. To je prostor koji je sada definitivno smrtonosan. Molitva ne vraća one kojih nema, ali događaj i život čini relativnim i u njezinoj optici svijeta i zbivanja.
* * *
Na Komatinu, IV, je portret žene čija je glava pokrivena maramom pastelnih boja i nježno izduženih šara koje su umnogome podudarne s oblikom njezinih očiju, brade, nosa, obraza… Umjetnik je znao kako je to važno i bitno za budućeg promatrača koji ni u kakvoj varijanti ne može imati sposobnost da zamisli takvu i toliku masu ubijenih ljudi. Njihovu ničim zasluženu tragediju.
* * *
Na mezarju V, riječ je o grupnom portretu čiji su likovi pocrnjeli od tuge i očaja. Tuga i očaj razlivaju se u boji njihove odjeće, očima i sjenama lica, otvorima usta, tuga i očaj su osjećanja koja se otimaju svakoj mjeri, svakoj kontroli razuma i nadzoru osjećaja.
* * *
A. D. 1995.
Facit Icarus – Majke na mezarju, VI. To su samo u bolu rasplinuta lica i isplakane oči koje su postale crne rupe u glavama tih žena. To je prizor koji je mogao donijeti samo nevjerojatan ljudski senzibilitet i umjetnički rafinman Mersada Berbera na način da i njihove ruke prinesene licu, ustima i očima – bivaju znaci bolnog klonuća zbog strašnih gubitaka.
* * *
Na mezarju, VII, je slika smalaksalih od bola zbog gubitka.
Raspetost bolom i prazninom između dva nišana – nadgrobnika, između zemlje i neba, smrti i života koji je postao nužda i stjecajem uvjeta nepoželjna neizbježnost.
* * *
Pred Tevhid I i Pred Tevhid II. Ženska, usmjerena i orijentirana lica. Mahrame na glavama. Spuštanje na sedždu. Tuga koja se spušta kao slap. Jasni muški profili Sa mezarja i Jezero, koji halale nedužnim žrtvama genocida u Srebrenici. Ljudi su spremni na svaki vid sućuti. Prije svega na molitvu za duše ubijenih i predavanje Božjeg rahmeta njihovim dušama. Atmosfera je krajnja izoliranost pozicijom stradalih i bliskih srodnika. Trajnim gubitkom najdražih i najbližih. Iblis kruži i iščekuje pad ljudskosti u bilo kojoj opciji. Iblis je moćan i Dedal ga tesawufski/okultno i mistično kuži, jer, preletio je ogroman prostor da dođe nad žitna polja Pilice. Da stigne zajedno sa sinom Ikarom u Srebrenicu. Ikar puno više samo gleda ispunjen čuđenjem, a meleci smrti i azraili rafalno lepeću krilima automatskih pušaka kalašnjikova i srpkinja iznad zemlje i ispod duša koje su se digle svome Stvoritelju.
* * *
Zapis o Dedalu, Bosna – ko nije slušao riječi iza sijede brade, ispod bijele ahmedije sa zelenim tjemenom? Mogao je uzletjeti visoko i pasti u Groblje I, na Livadu Gabrijela Jurkića, na morsku pučinu daleko od svih obala, u smrt. Ako je imao sreće, onda u stih, u pjesmu, u sliku ili mit. Dedal ima zločinački poredak stvari u vidu i tuguje za Atikom, jer zna, tamo kao i na Itaci svakog Odiseja čeka neka Penelopa.
* * *
DEDAL I IKAR U POSJETI
DERVIŠIMA MURIDIMA
TEKIJA
SREBRENIK
Studenog, anno Domini, 2008.
* * *
Silna je žalost antičkih junaka zbog onoga što su vidjeli na iskopima
u
SREBRENIČKOM KRAJU,
A. D.
1996. – 2000.
* * *
Bog je uzvišeni razum, a bitak mu je predvorje zemnog svijeta, prolazna je tjelesnost koja se otapa u Božjoj supstanci na putu prema plavim visinama domovine /VITAN/. Preko dugoga puta od Sedam Postaja Mekama Nefsova Čovjek se priprema za duhovni uzlet prema Bogu, da bi oni najuporniji u sedmom mekamu i mističnom zanosu TESAVUFA bili nagrađeni bogolikom porukom i sjedinjeni u krajnjoj instanci.
Visoki je stupanj morala i kontemplacije u ovom kaderijskom tarikatu.
Tako je muhabetio Mersad Berber sa dervišima Muridima iako nije znao kako izraziti i razumjeti tajne izražene dovama kur'anskim, alegorijama i finesama tesavufskog putovanja prema Uzvišenom Allahu dž. š.
Zapisi Mersada Berbera iz ateliera,
28. 11. 2008.
* * *
Pa slijedi portret šejha
MUSTAFE ČAJLAKOVIĆA
i
grupni portret derviša murida u tekiji,
svima sjaj u očima govori isto. Ikarova krila su okrvavljena. Bosanski konj jači je od svakog tovara. Čajlaković se u kamen pretvara. Šejh je spram Iblisa svemoćan. Murid i Šejh su ista konstitucija.
Dedal na Zaklopaču donosi Cvijeće.
Istinu Znaju Samo Žrtve.
Dedal
Muridi i Šejh su isti Allahov Prostor bez Iblisa.
Ući se ne može bez Allahove Volje.
Umjetnik nalazi Smiraj u Crnom Kamenu Šejhova prstena.
Čudesni slikovni kolaži nižu se oko Tekije.
Dedal dolazi među Muride da se pokaje zbog svoje naivnosti.
Derviši kazuju svoje spoznaje. Lica se boraju dok orlovi snatre kraj.
Vrijeme je da se oslušne mekam. Treba dati prostora avazu da ezani. A potom, vrijeme je i za zikr.
22. 10. 2008.
I likovi se stapaju u jedan lik i isti glas. Ovo što nas je u Tekiji toliko je nas. Dedal im sasvim blizak i njihov po tragu kojim je hodio i zraku kojim je letio. Svi koji vjeruju su isti.
Pouzdano dobri i čisti.
MURIDI.
IKAR JE U ZIKRU ISTI.
Na kraju niza prizora postavljeno pitanje:
IMA LI UOPĆE IŠTA SMISLA
OSIM
MOLITVA UZVIŠENOM STVORITELJU SVEGA?
I
ODGOVOR SE NAMEĆE JEDAN.
JEDAN JE UZVIŠENI.
MOLITVA U TEKIJI.
IKAR U TEKIJI JE CRVENIM OKRUŽEN.
TAKVO JE NJEGOVO OSJEĆANJE SREBRENICE.
IKAROVA MLADOST I NEISKUSTVO SU ZASTRAŠUJUĆI DERVŠIMA I ŽIVOTU OPĆENITO.
KRV JE SVUDA OKO NJIH.
LJUDSKA KRV I DUŠE NEDUŽNIH.
* * *
ŽALOBNI ISPRAĆAJ
DEDALA I IKARA
OD BOSANSKIH PRIJATELJA
DOGAĐA
SE NA
PLANINI BJELAŠNICA.
Studenoga, anno Domini, 2008.
* * *
Nošeni toplim južnim vjetrom Helade, Dedal i Ikar u Bosnu su došli sami. Pali su nad Bosnom na žitna polja Pilica u jesen 1996. godine.
Poslije Srebrenice, obišli su Tekiju u Srebreniku, Novu Kasabu, Potočare, Sase i improviziranu mrtvačnicu u Kalesija.
Dana, 26. 11. 2008. godine, kod mjesta Umoljani i stare nekropole, prije prvih mokrih snjegova, oprostili su se žalobno od bosanskih prijatelja, pjesmom, harmonikom i zijafetima. Kako dolikuje običajima i dragim ljudima u Bosni.
Grana od bora…
Pala kraj dvora…
Bosnu nikada nisu zaboravili…
* * *
Mersad Berber, zapisi u atelieru, Sarajevo, 27. 11. 2008.
* * *
Slijedi Leukada. Počasti Dedalu. Kolažirani prikaz sa lešinarima koji krvavi donose ruku /kao na Mišaru/, donose jetra, izlaze iz trupa ubijenog čovjeka. Na oproštaju priređenom na Bjelašnici pojavljuju se svi i derviši Muridi, i Sir Edward Lucie Smith, i lešinari. Ogroman lešinar poklopio je krov bosanske planinske kuće. Alegorija traje i Dedal je u žalosti. Ispred slike planinske džamije s drvenim minaretom. Dedal stavlja na lice šake i plače. Odlazak Dedala i Ikara sa Bjelašnice diže na noge sve njihove bosanske prijatelje. Lica su zamišljena. Duše i oči pune su tuge. Srca ispunjena bolom.
* * *
Mersad Berber /Bosanski Petrovac, 01. siječnja, 1940./ jeste doslovan bosanski likovni fenomen ili genijalna bosanska likovna datost u kojoj je pohranjeno sve što se može likovno izraziti a označiti Bosnu. Berberova vizualizacija bosanskih označitelja /njegovih slika/, izvire iz tmice vjekova bosanskog postojanja. Kako Mersad Berber u tom silnom vremenu razgrće bosansku tamu? Odakle mu na svjetlost izlaze likovi i slike? Vidimo kako to može dolaziti samo iz njega samog. Mersad Berber je bosanska svjetlost istine. U svojoj tami i ne razaznajemo šta još nosi i čime svijetli njegov um.
Dakle, dominanta svega što Mersad Berber jeste – jeste bosanska tmica, onaj koloplet dobra i zla s centrištem vrtoglave vrtnje u zemlji Bosni. Kako je to rođeno u mladom čovjeku Mersadu Berberu u predvečerje mračne i duge noći koju povijesno označavamo Drugi svjetski rat i u kojoj mjeri je upravo taj rat proizveo ovakvoga Mersada Berbera kakvoga imamo. Druga je priča i za drugo gluho i ćoravo doba, jer je Mersadu Berberu to dato. On je radi toga rođen.
Srećom, rođen je energičan i inventivan, radin čovjek koji ne zazire od posla, od onoga što misli, može i želi reći, vizualizirati i likovno oblikovati.
* * *
MERSAD BERBER
BOSNA i TMINA
* * *
Od prve se pokazalo da Mersad Berber misli dobro, zdravo i pouzdano, da nije riječ o/i još jednom nasilju na kakva smo svikli, već je riječ o jasnoj slici u bosanskoj izmaglici koju i tvori obilje zastrašujućih slika, pa izmaglice dugo rose i odlažu slike u tešku rosu bosanskih livada i šuma. Mersad Berber osobno osjetio je tu skoro, pa nevjerojatnu okolnost. Od rođenja u sebi je nosio potrebnu mjeru za te – izvanumne stvari. Mersad Berber je povjerovao Stvoritelju i/u sebi odlučio sve dati Srebrenici videći bez traga šuhve kako je i sam – sobom i svojim – tijelom Bosna i Srebrenica.
Kao istrgnuta strana iz Kur'ana, vjetrom i kišom nošena,
u zavjetrini nađena, kao svetinja pridignuta da kozmičkim smislom i značenjem osnaži.
A
kako maestro Berber više radi na svojoj alegoriji,
svjetla je sve više slike su jasnije i zločin je
očigledniji.
Čovjek Čovjeku Čini.
ZLO
i
DOBRO.
UMJETNOST
nije samo vječnost na koju se slabi naslanjamo već istina uopće.
Umjetnost je Konačna Riječ o Nama Slabima i Nevještima Životu.
* * *
MERSAD BERBER I SLIKE
HRVANJE S PODLOŠĆU
TMINOM I SMRĆU
Fesovi, osamareni i osedlani konji,
žene u kojima raste praznina odlaska muških glava.
Sreberenica je novost Samo za Budale i Zlobnike.
Nikako za Bosnu i njezine Ljude
* * *
MERSAD BERBER
VELIKA ALEGORIJA
O
SREBRENICI
Ovdje je važno shvatiti, kako je alegorija u recepciji
Mersada Berbera
najstrašnija stvarnost u životu svijeta
sve više osvijetljena do pojave stranaca koji uopće ne razumiju bezumlje dušmana.
Iskopi i iskopi.
Antropolški porazni forenzični dokazi nečovječnosti
i
opet
konji bosanski jer
čovjek bez konja ne bi stigao nigdje
ni do zla ni od zla
* * *
MERSAD BERBER
/ponovo bosanska tama/
POSJET DEDALA I IKARA
SILNA ŽALOST ANTIČKIH JUNAKA ZBOG ONOGA ŠTO SU VIDJELI NA ISKOPIMA U SREBRENIČKOM KRAJU
A. D. 1996. – 2000.
Ponovo iz tmine hrle likovi koji govore.
Crveni odbačeni plaštovi.
Ponovo konji, ljepotice i junaci.
KOMUNIKACISKI NEODOLJIVO.
FATIHA.
KONJ NAUZNAK.
STRAŠNI PORTRETI.
* * *
STRAŠNI PORTRETI NA KOJIMA SU UISTINU ŽIVE
SAMO OČI
SREDOVJEČNIH ŽENA I ZRELIH LJUDI
ČIJE DJECE VIŠE NEMA JER SU UBIJENA.
… u Bosnu su došli Sami…
SVE VIŠE KRVI
* * *
PAD IKARA
OTOK
DOLIHA
* * *
DOLIHA
IKAR
TEKE CRTANJA BOSNE
Anno Domini, 1996.-– 2008.
Vlasništvo utopljenika Ikara.
Ikar je pao u Ikarijsko more pored Ikarije kod otoka Doliha. Pored njegovog beživotnog tijela u izviješću Uprave otoka Doliha pronađene su tri bilježnice crteža
Teke crtanja Bosne 1996. – 2008.
nastale u Bosni, terra incognita
– REFUGIUM HAERETICORUM –
kao vlasništvo utopljenika
tako planetarna tragedija SREBRENICA postaje dijelom grčke mitologije.
* * *
Zapisi Mersada Berbera u atelieru, 23. 09. 2008.
SREBRENICA
NOCTURNO
23. 10. a. d. 2009.
VEČERA
U
SREBRENICI
NIKAD
POSLANO
PISMO
Zagreb, 26. X. A. D. 2009.
RANO U ZORU
* * *
ĆAZIM
SARAJLIĆ
* * *
ZAPISI SVETOG GRADA
NA
KRAJU SVIJETA
* * *
SVI VITEZOVI LEGIJE ČASTI SU APATRIDI
BRAĆA I SESTRE BERBEROVOG ROMA BERIŠE
* * *
Iza svih tih crtačkih, idejnih, likovnih, kolorističkih i drugih horizontalnih i vertikalnih vizualizacija, planova, artizama i egzibicija, nakon apatrida Roma Beriše, ispijenih likova bosanskih ljudi i konja, žena pod mahramama sa kerama i mekikakma, nakon Dedala i Ikara, derviša u tekijama, mueezina i imama, ruku dignutih na učenje Fatihe, nakon više put pokazane urne majstorski kovane od srebra iz Argentarijuma, Mersad Berber donosi i portret
Viteza Legije Časti Francuske Države
tuzlanskog građanina i slikara
ĆAZIMA SARAJLIĆA.
Iz okovratnika bijele košulje isteže se vrat na kojem opstaje i balansira dobro poznato lice izvrsnog slikara i uglednog galeriste
Međunarodne galerije portreta Tuzla
visprenog čovjeka britke misli i oštre autoreferencijalno ironijske i sarkastične riječi. Čovjeka koji misli i govori bez pardona bilo kome i bilo o čemu o svemu o čemu ima svijest.
* * *
Ćazim Sarajlić piše dobre i drage prijateljske riječi iz Pariza
L’ are de Triomphe et les illuminations, de Noel sur les Champs Elysees.
PIŠE
ZAPISE SVETOGA GRADA SREBRENICE NA KRAJU SVIJETA
istim tonom na tragu našeg prolaska s istim tamnim pogledom u perspektivi nudi istu vedrinu koja će sama izgubiti smisao kad
DOĐE VAKAT.
Ćazimov ispijeni lik Viteza Legije Časti Francuske na Berberovoj slici ima jednako istaknute jagodice lica i upale oči duboke brazde od nosa i usta prema bradi /dokaz kako sve je radio sa strašću u svom životu/. Sjena ispod donje usne kazuje gorčinu koju je osjetio. Njegov vrat su grkljan, tetive i vene, njegova ramena su spuštena, kosa je prosijeda i sve kazuje svu tugu zbog ubijenih u Srebrenici. Zbog moralne katastrofe ovoga jadnog svijeta koji je to, mada s nevjericom, uživo gledao. Ispred njega i lika Sadika Salimovića autora nostalgičnih knjiga o nekadašnjoj Srebrenici u prethodnom životu, cvjetaju bulke. Lijevo je berberovski blistav crtež/portret apatrida s motkom preko ramena i poputbinom na njoj, bez konja i oklopa, što bi rekao Mehmedalija Mak Dizdar, ali i boja bulke preko skice srteža u slici Mersada Berbera. Sve je logično i jednostavno u crtežu i slici Mersada Berbera, sve je stvarno kao život i smrt.
* * *
STOJI TAKO
VITEZ LEGIJE ČASTI FRANCUSKE DRŽAVE
SLIKAR ĆAZIM SARAJLIĆ IZ TUZLE I BOSNE I HERCEGOVINE
u
MONOGRAFIJI – KENOTAFU – SREBRENICA
MERSADA BERBERA
smožden nesrećom ljudi cijeloga svijeta
bezizlazom čovjekovim
i
svjedoči o tragediji svojim
ZAPISIMA SVETOGA GRADA NA KRAJU SVIJETA
svojom filosofijski proumljenom riječju.
* * *
Uporno je padala kiša tog petka u studenom, prijeteći kako svakog trena kišne kapi mogu snježne pahuljice. Vitez Legije Časti Ćazim Sarajlić brižljivo predvodi kolonu putom od Tuzle do Srebrenice. Mersad, Bekir, Ensar, prof, Edward Lucie Smith mile od Tuzle do Zvornika potom za Divac, Drinjaču, Bratunac i Potočare, do Šehidskog mezarja.
Svuda je mukla i nejasna tišina dok Mersad Berber uči Fatihu a Bekir fotografira. I promukli komentari na raznim jezicima. Lične stvari i predmeti minulih ljudi. Neukusni komentar holandskih vojnika kako ovi ljudi čudno mirišu svakako, zahvaljujući i upravo njima, pouzdano prvi put su osjetili miris straha, smrti, beznađa i tjeskobe, pa i osobne neodgovornosti u istom trenutku kao u kontrapunktu.
* * *
Poslije objeda u Omerovoj aščinici na povratku kući ista uporna kiša i umovi ispunjeni čuđenjem spram dželata pokolja i ravnodušnog svijeta. Kamene vertikale ustobočeno svjedoče o nevjerojatnom događaju 11. srpnja, anno Domini, 1995. u
ZAŠTIĆENOJ ZONI UJEDINJENIH NARODA I PRISUSTVU HOLANDSKIH VOJNIKA.
U zeleni srebrenički krajobraz tihim mravljim korakom ulazi Život
i bokori se u njemu vraćen i upravo ponikao.
* * *
Vitez Legije Časti
isprati goste iz sive Tuzle a Berber se javi nekoliko dana potom
ALEGORIJA
MONOGRAFIJA I KENOTAF
FORMA JE ALEGOREZE
ZAUVIJEK
USJEČENA U PAMĆENJE.
U polju bijelih nišana i licu koje se zauvijek gubi u bolu, u skicama Wiliama Haglunda i njegovih zamjenika, u faksimilima rukopisa i portretima značajnih ljudi, u ovlaš skiciranim portretima živih Srebreničana iz nekih drugih vremena, u faksimilima njihovih pisama pisanih najdražima poljednji put, bez odredišta i adrese, u skicama kuća koje više ne postoje, u likovima koji se kao u snu, naspram neba gledaju posljednji put, tu su likovi vitorogih ovnova, dnevnički zapisi, lijepe žene i rudari s lampama na šljemovima, crvenim flomasterom ojačane prethodne skice crnim rapidografom, žene umotane u mahrame žalosti, skicirane ratne priče Sadika Salimovića, umotane žene koje se kreću kao sjene, sa zavežljajima i torbama i Glavom derviša koji ezani na kraju.
Markantni Rom Beriša s konjskom lubanjom izbijeljenom kišama, mrazovima, snijegom, vjetrovima i sunčevom svjetlošću na rukama, niže svoje porterete i opet ostaje sam i u svijetu apatrida i u našim bliskim životima kao što smo i mi sami.
* * *
Arijadna je tu da oplače Ikara ili da ga koristeći svoju mitološku nit izvede iz podzemnog svijeta potonulog u labirint zločina, ali i da svima pokaže put izlaska kao svojevremeno Tezeju iz Kritskog labirinta.
Tu se može i završiti i sa tog mjesta početi Berberova VELIKA ALEGORIJA O SREBRENICI. Tu se može i spoznati Berberova genijalna likovna zamisao koja se ne svodi samo na to da o viđenom svjedoči već da ljudima otvori vrata izlaska iz kolopleta Zla.
UVIJEK POSTOJI
ARIJADNINA
NIT
Kao što zauvijek postoji Mit
postoji tako i
SREBRENICA
U VJEČNOSTI LJUDSKOG NEZABORAVA.
* * *
MERSAD BERBER
SMRT DEDALA
POVRATAK U ATENU
* * *
Mnogo više nego li vješto i umjetnički grčki mit o Dedalu i Ikaru Berber pretvara u sinonim bosanskog života i usuda. Berberov likovni jezik je snažan, univerzalan i moćan. Dedalu i Ikaru Berber daje sva svojstva bosanskih simbola i oznaka prividno zavezujući stvari u čvor neshvatljivog govora o Bosni, bosanskom čovjeku i njegovom usudu, a njegovoj bezrazložnoj i plemenitoj patnji daje sve odlike i razmjere grčkih mitoloških likova.
U biti, Berber traži mjeru ljudskog razuma, blisku i svome poimanju usuda sličnu. Zato kolažira poznato i nedohvatno između Bosanaca, Srebrenice i grčkih mitova o Dedalu – Ocu i Ikaru – sinu, o Arijadni i otoku Doliha, o Ikarijskom moru i tri teke crteža iz Srebrenice, te Arijadninu nit…
* * *
Zato se u ambijentu neshvatljivog planetarnog zločina pojavljuje i slika Arijadne kćeri kralja Minosa kao sinonim mita o klupku konca koje će omogućitit Tezejov izlazak iz kritskog labirinta. Čudesno pronicljiv umjetnik Mersad Berber vidi spasonosnu Arijadninu nit u labirintu zločina i otvara prostor svekolike nade za sve. Tu su čak Četiri lijepa lika Arijadne, / lijepa kao džamija, /a dalekla kao Bosna, /kad je pokriju mokri snjegovi u studenom… /Mersad Berber, zapisi iz ateliera, 24. listopada, 2008./
Tu je i Fidija koji urezuje Dedalov lik jer vremena se mijenjaju. U čudesnim fragmentima Fidijinog rada vide se dijelovi ekshumiranih tijela, odjeće, kostiju, obuće i lica umrtvljenih bolom i tragedijom Srebrenice. Bol i patnja isti su za sve u svim vremenima. Heraklo predaje Dedalu crteže Ikara…
Dakako, možemo se pitati zašto je Arijadna tako lijepa, zašto se okamenio Dedalov lik i izraz? Zašto je Ikar uzlijećući do sunca koje će istopiti vosak koji drži perje njegovih krila tražio Arijadnu? Zar je uistinu toliko lijepa sva u bjelini i sjaju svjetla kao da je sazdana poput urne iskovane od srebra iz Srebrenice u kojoj će naći svoje mjesto Dedalov i Ikarov pepeo.
Berber zna da su kipar Dedal i njegova hanuma Neukrata – majka Ikarova – robovi kralja Minosa na Kreti i da je Dedal pokazao čudesan dar za crtanje u Gymnasionu na Knososu. Zato su Otac i sin iskoristili vrijeme kratkog boravka u Bosni za druženje sa pictorom Mersadom Berberom, koji ih je uputio u djela znanih i neznanih slikara, gravera i bosanskih kaligrafa.
Ikar, teke crtanja Bosne, Brdski konji, Težaci iz Bosanske Krajine, Svetkovina Kurbana, Pazarni dan, Vedute Kasabe, Crteži, pazarni dan, Bosanska infanterija, Poštanske razglednice, Sarajevo čaršija, Sapeti bosanski konj, Krilati konj, Poštanska razglednica, Glava Krista, čovjek sa konjem, Sa iskopa, Brdski konji II, Brdski konji III, Arijadna u sivom, etc.
* * *
MERSAD BERBER
SREBRENICA
NOCTURNO
* * *
Lawrence Durrell
SARAJEVO
Bosna. Novembar. Planinski putovi
Zemljom ograničeni ali savršeno pristajući ovim drugim
I strasnim opštenjima sa sobom unatrag idu
Uravnoteženi na padinama zamke, tumaraju ili posrću
Preko traverzi oblaka: ovde se one kreću
Zaprege mula kao insekti upregnuti u zvono
Na listovoj ivici jednog zimskog neba
I dole konačno u ovom krilu kamena
Između četiri katarakte stijene grad
Naseljen pospanim orlovima šapućući samo
O beznadežnom pothvatu preplanulog pastira
Neplodna zemlja oživljena pločam stijene
Gdje ništa ne raste
Ne čak ni u njegovom snu
Gdje su se minareta izvila kao šećer
I rijeka zagušena bjeloputim ledom ide dalje
Zvečeći između zaprega mula i brđana
Pod mostovima i drvenim verandama
Koji pitome Vazduh i mir nam obećavaju
Bezopasan sa slavujima
Nijedan ne pjeva sada
Nema mnogo historije? Možda
Jedino ova zloslutna
Tamna ljepota cvjetajući pod velovima
Uhvaćena u spektru jednog umirućeg stila
Selo kao instinkt ostavljen da kržlja
Uobličeno oko odjeka jednog revolverskog pucnja
* * *
Od Maura Orbina do Nade Klaić
sve historije Bosne su Tužne.
Alija Kučukalić, skulptor.
* * *
Iza posjete mezarju u Potočarima pokušam da razbijem šutnju za stolom u kafani. Raspričao sam se šta mi je sad lektira. Sve je u znaku mog tragičnog ili herojskog optimizma Vjerujem u ono što je vjerovao Albert Camus i moj vrli profesor Abdulah Šarčević.
* * *
Iza nas ostaju škrte laterne Srebrenice Bijela mezarja u Potočarima, Likari, Sase, Pećišta, Obadi, Đogazi, Kalesija.
Zapisi Mersada Berbera, 24. 10. 2009.
* * *
Pa slijedi lađa, kaligrafski Jedrenjak šejha Kaimije i nikad poslano pismo prijatelju i slikaru Ćazimu Sarajliću Ravnatelju Međunarodne galerije portreta Tuzla i prizori izlaska izbjeglica iz Zaštićene zone OUN Srebrenica Putom smrti.
Ikar je među njima. Bosanski konj na čijem se prekrivaču skorjela krv. Krvavi zavoji. Likovi koji tumaraju u mraku. Klonuli i mrtvi. Nosila sa ranjenicima spuštena na zemlju. Premoreni ljudi koji sjedeći na zemlji vode razgovor. Podvezane žene koje previjaju ranjenike. Opustošene, devastirane kuće. Razglednica Srebrenice s kraja XIX atoljeća.
* * *
EDWARD
LUCIE – SMITH
SREBRENICA
pjesme
LJUDI KOJI SMETAJU
Ovi ljudi smetaju
Preprečuju put
Ka višemu cilju
Zbog njih ne možemo biti
Što bismo mogli
Njihovi praoci
Nas su izdali
Odabirom bogoslužja
Drugačije vrste
Pa nek sada plate
Više nas ne smiju vrijeđati
Postojanjem
Tu gdje smo i mi
Pod istim suncem
Na istome svijetu
To je očito i razložno
Slažete se, svakako?
* * *
GROBLJE
Zlodjela se zbivaju
Na oblačnim mjestima
Na jednoj strani ceste
Redovi i redovi
Mramornih spomenika
Na drugoj
Prazne zgrade
Što bazde strahom.
Dok se to zbivalo
Trepćući Sateliti
Visoko na nebesima
Motrili su kamerama
Nitko ih nije programirao
Da zdvojno Jauknu
* * *
Tu su i pjesme Unproforac, Potjera, Starac, Tuzlanski leševi, Najmlađi, Uspomene, sve u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa. Najpotresnija okolnost sadržana je u svjedočenju stihovima: … Dok se to zbivalo / Trepćući sateliti / Visoko na nebesima / Motrili su kamerama … Cijeli svijet je gledao kako zločinci ubijaju hiljade nedužnih ljudi. Koja bruka i blamaža.
Slijede nevjerojatni realistički prizori iz
Mrtvačnice u Kalesiji, portret Dedala i Edward Lucie Smitha koji putuje Bosnom. Portreti u bolu iznemoglih bosanskih žena, pa tekst: Edward Lucie Smith:
* * *
SREBRENICA
Zanimljivo je i korektno gledanje Edwarda Lucie Smitha na sve aspekte masakra u Srebrenici, srpnja, 1995. godine. Riječ je o uglednom pjesniku, dakle čovjeku koji jedino istini drži stranu, mada je svjestan kako i ljudi koji znaju mnogo pojedinosti u svijesti žele potisnuti nespornu katastrofu ljudskosti u primjeru maloga grada od snaga Ujedinjenih naroda zaštićene zone Srebrenica.
Sada su to samo hiljade neidentificiranih leševa i beskonačano dugačak proces ekshumacije i identifikacije koji se sa svih strana nastoji politički zlorabiti. Priča je nepodnošljivo tragična i istinita. Krivci su poznati.
Prema mišljenju Edwarda Luci Smitha, ne smije se dopustiti, da priča o Srebrenici izblijedi i tako ostane bez adekvatnog sudskog i epiloga u javnom mišljenju.
Prema mišljenju Edwarda Lucie Smitha reagiranja slikara Mersada Berbera na događaje i tragediju u Srebrenici, nisu dokumentarna. To ima fascinantne likovne aspekte suvremenosti priče o Srebrenici i genocidu u nivou ekshumacija i potresnih sahrana posmrtnih ostataka, na čemu radi i čime se bavi dr William Haglund Viši forenzički savjetnik Ujedinjenih naroda za Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, te Viši liječnički konzultant za ljudska prava.
/…/
Poslije Edwardovog teksta slijede kolaži Berberovih likova koji čitatelja i promatrača podsjećaju na sve što Berber jeste. Rom Beriša, čiste bijele konjske lubanje, unezvijereni konji kao simboli zemaljske snage, portreti u osmanskim odorama, lešinari, konji s ljudskim izrazima lica, studija krika sa stamenim konjem u propnju, glava mueezina s šakom pored usta, etc. Berberov likovni govor baš u finišu i sintezi dolazi do punog izražaja.
* * *
EDVARD LUCIE SMITH
PUTUJE BOSNOM
* * *
MASAKR U SREBRENICI
Masakr u Srebrenici srpnja 1995. godine, jedan je od najkrvavijih događaja u novijoj europskoj povijesti. Ubijeno je više od 8.000 nenaoružanih srebreničkih mladića i muškaraca. Dosad najmlađi pronađeni imao je /14/ godina. Događaj se zamagljuje i nastoji svim sredstvima potisnuti iz javnog mišljenja i svijesti građana, tako dobija status legende. Masakr je trajao pet dana. Svijet je sve vidio, ali upravo u Bosni i Hercegovini odriču genocid. Karadžić je na zatvorenoj sjednici srpskog rukovodstva nedugo po masakru izjavio: Znao sam za sve donesene odluke i podržavam ih. Američki odvjetnik je to kao činjenicu iznio na početku procesa Karadžiću.
Cijelu sliku masakra i događaja u Srebrenici komplicira okolnost što oni koji o tome govore i pišu čine to na način sukoba etniciteta i sam događaj predstavljaju kao etničko čišćenje. Etničko čišćenje i genocid ustvari su kompatibilni oblici istoga zločina. Na Balkanu nikad nije bilo jasnog razgraničenja u tom smislu i o tome svjedoči stvarnost na svakom koraku. Iskorijenjene su mnogobrojne i mnogočlane bošnjačke obitelji.
Ako uistinu inteligentno razmotrimo stvar, vidjet ćemo Srebrenicu kao prvu kariku u niz/lancu zbivanja od New Yorka, odatle do Afganistana i Iraka, sve do takozvanog globalnog rata protiv terorizma. Edward Lucie Smith je odlično razumio teroristički nastup Srba i neofašistički karakter njihovoga prisustva. Dakako, Edward Lucie Smith razumije kako je riječ o upaljaču koji će aktivirati dugogodišnje ratove, kakve povijest već pamti.
* * *
DJELA
MERSADA BERBERA
Berberovo reagiranje na srebrenički masakr nikako nije dokumentarno makar se zadržali samo na grozomornim prizorima iskopavanja od kojih neizbježno nešto donosi sljedstveno radu američkog forenzičkog antropologa Williama Haglunda, Višeg forenzičkog savjetnika Ujedinjenih naroda za Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, te višeg liječničkog konzultanta za ljudska prava.
Organizirajući i realizirajući svoje kompozicije Mersad Berber je iskoristio obilje motiva koji su mu se asocijativno vrtjeli u glavi od grčke mitologije i mita o Dedalu i Ikaru do otomanske historije, velikih turabana, njihovog neumjerenog luksuza, karakteristične odjeće, pozlata, zlatoveza, stvarnih likova, derviša i mueezina, žrtava na iskopima i u mrtvačnicama, Williama Haglunda antropologa i pjesnika Edwarda Lucie Smitha, pa i osobnoga lika.
U Berberovim kompozicijama likovi i mitovi dobili su karakterističnu srebreničku mjeru događaja iz srpanjskih dana 1995. godine. Tako vidimo kako umjetnost nadilazi i najkatastrofalnije ljudske događaje i njihove odjeke kao originalno svjedočenje o njima.
* * *
ECCE HOMO – ROM BERIŠA
/RANI RADOVI/
Mersad Berber se vraća svojim likovima i u toj galeriji vidimo i nove uvedene iz srebreničke tragedije, to su derviši Muridi, Šejh, izobličene grimase konja, krvave mrlje, naznake bogatstva otomanskog ruha, ali je Rom Beriša, poglavito Berberov glavni lik apatrida – nag kao i uvijek.
Crteži napravljeni prema video-zapisu o strijeljanju bošnjačkih mladića u Trnovu, u Srednjoj Bosni izvode čitatelja na trag zločina počinjenog tako surovo i bezobzirno nad nedužnima. Nakon što s prekriženim rukama na prsima Berber ispraća bijeloga konja u propnju i neke likove daje u ovlašnim naznakama, umjetnik se vraća artikulaciji/studiji krika i rafinirano donijetom profilu derviša koji ezani podigavši dlan desne ruke u visinu usta iz kojih pušta glas o Allahu koji je Jedan i u svemu najveći, o vjeri koja kazuje kako je sve u njegovoj moći.