Monstrumi koji se sprdaju s trakama bijelim i kostima ubijenih
Elvedina Kadirića Hendu su zvjerski mučili pripadnici srpske vojske, kao i 102 djece te 3.500 Prijedorčana.
Piše: Dragan Bursać
Pogledajte dobro ovo lice. Ovo je Elvedin Kadirić Hendo, mladić od 20 godina. Negdje izmedju dječaka i mladića. Negdje kad počinje život. Negdje kada čovjek stupa u život. Daleko negdje… Kod nas nigdje.
Ovih dana obilježila se u Prijedoru 26. godišnjica kako su Bošnjaci grada po naredbi nosili bijele trake, kako su na najmračniji način, fašističkom metodologijom obilježeni, a sve u cilju da se srpskim paravojskama omogući efikasniji odstrel. A odstrel je bio zastrašujuće efikasan i morbidan. To svi znate, o tome vam svjedoči sve ove godine Tomašica, o tome vam svjedoči 3.500 mrtvih usta Prijedorčana Bošnjaka, koji ne mogu svjedočiti, koji za Boga miloga, nisu ni živi, i tome vam svjedoče 102 mrtva djeteta. Ubijena djeteta. Bez spomenika.
Mrtva usta ne govore
Dakako, niti ubijena djeca ne mogu ni spomenikom svjedočiti, jer evo. 26 godina nakon najbrutalnijih ubistava djece nakon Drugog svjetskog rata, vlasti grada Prijedora su u fazi “razmišljanja” po pitanju spomenika pobijenoj djeci. Razmišljaju, ej pameti…
A sad opet pogledajte Hendino lice, Hendine oči, Hendin pogled… Pogledajte grč na tom licu. Pogledajte kako se ljudski strah sudara i lice djeteta pretvara u čistu tugu koja isijava. Tog 9. avgusta 1992. godine fotoreporter Patrick Robert iz agencije Sygma-Corbis dolazi na plato Manjače i u paklu ljeta na visoravni zabezeknuto gleda žive kosture. Ljude koji su u očima držali smrt i svu tugu ovog svijeta, zatiče Hendu, uplašeno dijete i fotografiše ga… Fotografija je obišla svijet, ali nas je izgleda mimoišla dobrano.
I danas, vraćamo se u stvarnost. Danas, 26 godina poslije, zvanični establišment entiteta Republika Srpska ne samo da neće podići spomenik ubijenoj djeci prijedorskoj, ne samo da ne čuje udar na savjest koju stvaraju urlici 3.500 mrtvih sugrađana. A ne, malo je to, velim, taj establišment poriče bilo kakve bijele trake. Tek tako!
Gdje ti je ratni selfie, Bošnjače?
Preko svojih psihopata u medijima, javnost velikosrBska se zabavila da li su Bošnjaci u Prijedoru nosili bijele trake. Pa je javnost srBska došla do zaključka da bijelih traka nije nikad ni bilo. Opet, tek tako. Kao dlanom o dlan. Nije bilo. Jer, nema fotografija.
Nije loše uputiti javnost srBsku, koja žmiri sve sa začepljenim gluhim ušima na realnost. Nije loše podsjetiti tu i takvu javnost na, recimo, Nusretu Sivac, Sabiha Turkanovića, Emsuda Mijagića, Mesuda Blaževića, Almu Semanić, Rubiju Tatarević, Dijanu Draganović, Nusreta Sivca, Tesmu Elezović, Jadranku Cigelj, Suaru Rami, Mirsada Duratovića… i pitati ih jesu li nosili bijele trake.
Kažem, bilo bi dobro, pošto su nekim čudom živi i u Prijedoru su. Pa usput, treba možda i priprijetiti mučenicma, što nisu radili selfije te ‘92. godine. I treba im pojasniti da ako nije bilo mobitela, mogli su onda iz zapaljenih kuća uzeti kakav Polaroid ili Lajku, pa se fotografisati dok su im najmilije ubijali na kućnom pragu. ili su ih odvodili put Omarske i za Manjaču.
A stvar sa bijelim trakama je sljedeća. Glup čovjek ne može razdvojiti bitno od nebitnog, a zao se pretvara da ne može razdvojiti bitno od nebitnog. Pa je tako bujica čistog psihopatološkog zla u RS-u spremna da se doživotno bavi bijelim trakama i fenomenom, kako oni vele nepostojanja istih. A bijele trake su realnost. No ne vide zli i ne žele uputiti pogled ka onoj djeci ubijenoj, i 3.500 Prijedorčana pride.
Združeni zločinački uhljeb-poduhvat
No, shvatili ste, ubijene žene, djeca, civili, najveće masovne grobnice… njima ništa ne znače. Zapravo, apologete zla žale odistinski i valjano jedino nad činjenicom što sve nesrpsko stanovništvo nije pobijeno.
Tako bi nestala mučna potreba za dokazivanje nepostojanja bijelih traka, tako bi nestala potreba da se u svijetu čuje glas preživjelih i. sve u svemu. tako bi nestala ta mučaljiva neprijatnost između dvije teorije zavjere i srBskog mučeničkog epa.
A ako ćemo po pravdi, istini i moralu, vlasti u Prijedoru – i Srbi, i Bošnjaci – uradili su sve da se najveći zločin zaboravi, skrajne i da narod kaže: “Ma koga to više briga..” Dabome, riječ je o uhljebljenim budžetlijama, kojima smrt ljudi ne znači ništa. Pa onda otvoreno psihopatsko sprdanje nerealizovanih velikosrba nije niti čudna rabota kad u vlasti grada Prijedora i entiteta RS sjede i Bošnjaci na vrlo visokim funkcijama, kojima su Srbi pobili pola familije. Sjede i mučki ćute.
Ove godine u Prijedoru su, pod pashom dijaloga, participirali i pojedini srBski stand up fašisti, koji su se sprdali i sa bijelim trakama, i sa porodicama ubijenih, i sa Prijedorom. A to je prošlo gotovo potpuno skriveno od svih medija u Bosni i Hercegovini. Jedni se nisu oglašavali od sramote, drugi iz političkih razloga, a treći… Treći su, izgleda, imali “preča posla”.
A sad još jednom pogledajte fotografiju. Ovo lice. Ovo je lice Elvedina Kadirića Hende. Ovo je mladić od 20 godina. Negdje izmedju dječaka i mladića. Negdje kad počinje život. Negdje kada čovjek stupa u život. Daleko negdje… Kod nas nigdje.
Tog 9. avgusta…
Molitva za brzu smrt i naša sramota
Hajde da prestanemo! Elvedina Kadrića su, nedugo nakon nastanka ove fotografije, zvjerski mučili pripadnici srpske vojske. Naredili su mu desetak puta da kaže svima kako se zove Davor. Odbio je. Batinali su ga, a onda ubili. Zapravo, najlakše je reći da su ga ubili.
Zvijeri su ga tukle do pred smrt. A onda je iznesen ispred logora i pušten da se uguši u sopstvenoj krvi. Svjedoci kažu kako su molili Boga da uzme Elvedina što prije. Koliko je Bog bio milostiv, ne znamo.
Znamo i dan-danas da nas negdje sa nebesa gleda najtužnije lice moje zemlje. Mene i sve nas. Gleda nas i pita se, kakvi smo mi to ljudi koji ne mogu onoj djeci koja su bila njegove vjere niti nadgrobno znamenje podići? Kakvi smo mi to ljudi što u trci svakodnevnoj prelazimo preko kostiju mrtvih? Njih 3.500. I kakvi smo mi to živi što ćutimo i na ovom i na onom svijetu nad kostima mrtvih, što puštamo da se monstrumi sprdaju sa trakama bijelim, što dopuštamo da nam Elvedin, dijete, a mladić, i u smrti upućuje najtužniji pogled moje zemlje?
(Izvor: Al Jazeera)