Prošlost kao supermarket

5

Iako su u proteklih dvadeset i pet godina rijetki bili periodi u kojima se na jugoslavenskom prostoru mogao njegovati racionalni optimizam po pitanju iskrenog suočavanja s prošlošću i očekivanjima društvenog iskoraka na svim poljima, vjerovatno je malo tko mogao očekivati potpuni povratak paradigme iz devedesetih godina.

Piše : Dragan Markovina (REKOM)

Umotane tek u nešto blaži retorički celofan, iza kojeg se kriju de facto iste političke poruke koje su i dovele do sveopće destrukcije svih promatranih društava. Upravo u tom ambijentu, koji je posve prevladao posljednjih godina, u 2016. se do sada dogodilo nekoliko paradigmatskih momenata, koji posve svjedoče o tome kako u punom smislu riječi, da parafraziramo Erica Hobsmawma, živimo u doba kontrarevolucije.

U Hrvatskoj se na vlast popela skupina agresivnih kleronacionalista i neskrivenih simpatizera ustaške države, sa svojim projektom stvaranja tzv. nove nacionalne paradigme. Prevedeno na razumljiv jezik, to znači da će pravo javnog djelovanja imati isključivo oni koji će ustrajavati na nacionalističkoj mitomaniji i konstitutivnim mitovima tuđmanizma, dok će svi ostali biti cenzurirani, gurnuti na marginu i onemogućeni, bez mogućnosti uspostave ikakvog dijaloga.

O čemu najbolje svjedoči činjenica da niti preko pet tisuća potpisa eminentnih kulturnih radnika i intelektulaca, usmjerenih protiv činjenice da je za ministra kulture imenovan čovjek s jasnim revizionističkim stajalištima, nije urodilo nikakvom značajnijom reakcijom vladajućih.

Na ideološkoj razini ovakva vrsta politike proizvela je potpunu klerikalizaciju javnih medija, ali i pokušaj da se na mala vrata provede fuzija između Katoličko-bogoslovnog i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čime bi Katolička crkva sa svojim dogmama suvereno zakoračila u prostor namijenjen poticanju kritičke misli.

Da bi svi navedeni procesi, koji podrazumijevaju izbjegavanje bilo kakvu problematizaciju Tuđmanove ostavštine i mitskog mjesta hrvatske samostalnosti, nazvanog Domovinskim ratom bili konačno dovedeni do kraja, krenulo se i u potpunu reviziju povijesti Drugog svjetskog rata.

Zahvaljujući tome, već čitav niz godina u Vijencu Matice Hrvatske, Glasu Koncila, ali i u izdavačkim pothvatima mainstreamaškog Večernjeg lista, iznose se teze o tome kako u Jasenovcu nije postojao logor smrti, kako je puno više ljudi u njemu stradalo nakon rata i kako su pravi zločinci zapravo partizani i antifašisti. Ova paradigma, koja ima ozbiljnu logističku podršku u, u Evropi sve prisutnijoj tezi, o dva totalitarizma, potpuno previđa autentičnost jugoslavenske situacije i ovdašnje partizanske borbe.

Da se to radi kako bi se najvrednije nasljeđe te borbe, a riječ je naravno o međusobnom povjerenju i uvažavanju između svih jugoslavenskih naroda, u konkretnom slučaju između Hrvata i Srba, posve razgradilo nije uopće sporno. Jednako kao što je posve jasno da iz istih pobuda pratimo taj proces i u Srbiji, u kojoj čak i profesionalni povjesničari i visoki funkcioneri Socijalističke partije Srbije pokušavaju civilizacijski i vrijednosno izjednačiti partizanski i četnički pokret.

Vratimo li se sada na recentne paradigmatske događaje, pored sveopće i već spomenute negacije stvarnosti Jasenovca u Hrvatskoj, koja se provodi tako da se ista pažnja posvećuje falsifikatorskim proizvodima Jakova Sedlara i ozbiljnim istraživanjima Slavka Goldsteina, uz primjetnu estradizaciju tzv. NDH koja postaje sve prisutnija kulturna činjenica, nećemo moći zaobići niti nedavna divljanja u Mostaru, kao ni situaciju vezanu uz haške presude u slučajevima Karadžića i Šešelja.

Mostar je naravno tamna mrlja Tuđmanove politike, koju je službena Hrvatska elegantno zaobišla donošenjem Saborske deklaracije u kojoj se negira sudjelovanje u ratu u Bosni i Hercegovini, dok je na terenu u Mostaru situacija još i gora. Iako je to i bez posljednjih akcija ulične desnice bilo jasno, nakon iscrtavanja ogromne šahovnice na brdu Planinica iznad grada i noćne akcije prilikom koje je jedan izvorni memorijalni kamen, s podsjećanjem na 1993. bačen u Neretvu, danas je i najnaivnijima jasno kako u tom društvu do nikakve katarze nije došlo.

Štoviše, umjesto da se hrvatska nacionalistička politika suoči s činjenicom da je istočni dio Mostara pretvorila u opsjednuti geto i da je srušila UNESCO-ov spomenik i simbol grada, ona ne samo da uporno odbija to suočavanje, nego i nedavnim bacanjem memorijalnog kamena, taj čin i ponavlja.

Imajući sve to u vidu, ne treba čuditi kako s prozora Odsjeka za povijest umjestosti Filozofskog fakulteta u Mostaru puca savršen pogled na devastirano Bogdanovićevo Partizansko groblje udaljeno od fakulteta nekih stotinjak metara, a da nikoga s tog odsjeka i fakulteta nije briga za taj jedinstveni spomenik kulture i stanje u kojem se nalazi. U isto stanje svijesti spada i imenovanje studentskog doma na Palama po ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, što je jedinstven slučaj u suvremenom svijetu da se studentski domovi imenuju po živim osobama, koje ih nisu čak ni izgradile, k tome još i osuđenim ratnim zločincima.

Da taj čin predstavlja više nego jasnu poruku kako od suočavanja s prošlošću nema ništa i kako se takvo što neće tolerirati te iznova vrijeđa sve one koji su od Karadžićeve politike stradali, nema nikakve dvojbe. U istu kategoriju spada i posve nelogična presuda Šešelju, koja je tog uvjerenog propagandistu rata praktično politički rehabilitirala, dajući mu auru nevinog čovjeka.

Pogledamo li sada sva spomenuta društva s distance, shvatit ćemo kako se u svima njima odvijaju istovjetni procesi održavanja ratnih ideologija, rehabilitacije kolaboracionističkih snaga iz Drugog svjetskog rata i potpune odsutnosti bilo kakve svijesti političkih, akademskih i intelektualnih elita o moralnoj odgovornosti za jadno stanje društava u kojima djeluju. Imajući u vidu sve navedeno, praktično je nemoguće očekivati ozbiljnu društvenu katarzu i suočavanje sa zločinima počinjenim u ime vlastite nacije.

Taj problem posebno dolazi do izražaja kroz sve prisutniju suradnju srpske i hrvatske revizionističke historiografije, koja i ne znajući iznova potvrđuje sve ono što pokušava opovrgnuti. Naime, to da su se nacionalisti svih ovdašnjih društava oduvijek najbolje međusobno razumijevali, jedni druge hranili i zajedno proizvodili kaos zbog kojeg se sada nužno moramo suočiti sa posljedicama takvog djelovanja.

 

(kliker.info)