Piše: Vildana Selimbegović

Posljednjih je dana, nažalost, Pariz centar svih zbivanja: nakon stravičnog masakra u redakciji Charile Hebdoa, Nedim Lončarević, nekadašnji urednik sarajevske, a danas novinar francuske televizije, slikovito je opisao ovaj brutalni teroristički akt kao francuski 11. septembar.

Uistinu su neminovna prisjećanja na 2001. i napad na američke blizance. Da svijet poslije 11. septembra ne može biti isti, među prvima mi je naglas rekao Kemo Ademović, mirno tumačeći kako više ništa ne nosi ono ime koje mu pripada. Rat u BiH bi puno prije bio završen da se postigla suglasnost ko koga napada, Srebrenica je mogla i morala biti spriječena, nas je Karadžić optuživao da granatiramo sami sebe… Nekadašnji specijalac MUP-a RBiH i komandant odreda u ratu se pokazao kao vrhunski borac odbrane Sarajeva. Nekoliko presudnih bitaka za spas grada dobijeno je zahvaljujući Keminoj visprenosti i hrabrosti. Više puta je ranjavan, zapravo bi bolje bilo reći da je pukom srećom uopće živ.

Kemo i ja smo, dakle, na toj sarajevskoj ulici, septembra 2001. vrtjeli domaće filmove pod dojmovima terora u Washingtonu. Kasnije će se ispostaviti da su teroristi zapravo Bin Ladenovi spavači, zagovornici čistog islama, radikalni islamisti, vehabije koje će ratovati i ratovati – od Afganistana do Iraka i Sirije, u međuvremenu pohodivši i naše krajeve. O kakvim je kradljivcima naše djece riječ, upozoravao je prof. dr. Rešid Hafizović i zbog toga bezbroj puta bio na listi za odstrel i isto toliko puta bio progonjen od tadašnjeg vrha Islamske zajednice u BiH. Na sva upozorenja – i ne samo dr. Hafizovića – ovdašnja je politička javnost ostajala nijema, sve dok strukture Islamske zajednice nisu smogle snage da se izbore za reisa kojem će moral, vjera i sama Islamska zajednica biti one vrijednosti o kojima nema političkih polemika. Što ef. Kavazović iz dana u dan dokazuje.

U međuvremenu je Bosna i Hercegovina imala zabrinjavajući broj terorističkih ataka – od autobombe u Mostaru, preko likvidacije Nedžada Ugljena i atentata na Jozu Leutara, do pokolja porodice Anđelić i napada na zgradu američke ambasade i bugojansku policijsku stanicu. Dok atentatori na Ugljena i Leutara nikada nisu pronađeni, Muamer Topalović, ubica Anđelića, služi zatvorsku kaznu, kao i Mevlid Jašarević, napadač na Ambasadu SAD-a, dok se drugostepeni postupak za napad na Policijsku stanicu u Bugojnu privodi kraju. Možda neko ove ovlaš pobrojane rezultate, statistički gledano, trpa u koš dobrih. No, dojam je – ma šta ko o tome kazao – loš; ovdašnje je pravosuđe – hajmo i to priznati naglas – znatno učinkovitije kada se međunarodna zajednica pojavi kao akter ili barem zainteresirana za ishod postupka, kakvi su neminovno oni koji se dotiču terora. Tamo gdje je nema, istrage mogu trajati i trajati i trajati… i najčešće završavati u međuprostoru tužiteljskih ladica i(li) čak kao upečatljivi zastarjeli predmeti kakvih smo od rata naovamo imali pregršt. Iza svake zastare – baš kao uostalom iza većine (pro)palih istraga – ostao je mučan trag domaće politike i njezinih (važnih) aktera. Previše bi prostora trebalo za pobrojavanje takvih slučajeva, ali baš zato hajde da vidimo jedan koji budi nadu da ovdje (ipak) može biti drugačije.

U petak je – mada to glasnogovornici Tužiteljstva BiH nisu potvrdili na kraju svog radnog dana – konačno i zvanično otvorena istraga u predmetu Bosnalijek. Ekipa osumnjičenih djeluje zaista impozantno: Zijad Blekić, predsjednik Nadzornog odbora Sarajevske berze i vlasnik brokerske kuće Eurohaus; Hasan Ćelam, predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH (to je onaj Lik koji je potrošio mandat nakon mandata i još se okolo hvali političkom podrškom da tu i ostane), potom ekipica iz Bosnalijeka (Edin Dizdar, član NO, Nedim Uzunović, direktor, Admir Kešo, v.d. izvršni direktor, Konstantin Zevlov, predsjednik NO) te njihovi međunarodni partneri iz Louxemburga. Davno, davno, prije neke tri-četiri godine, na ovim istim stranicama, da ne kažem više puta i na ovom istom mjestu, pisalo se o američkom Alvogenu, koji je bio zainteresiran da kupi, po tada pristojnoj cijeni, dionice Bosnalijeka. Digla se kuka i motika da to spriječi, a da ne govorim i ne podsjećam da je tada živom predsjedniku SDA jedan od Alvogenovih predstavnika pred pet ljudi – među kojima i predstavnikom američkog veleposlanstva – rekao da je od Alvogena tražen mito. Kako ne posežu za isplatama te vrste, Amerikanci su se povukli, a nastupio je međunarodni tim sklepan od rusko-domaćih investitora, koji su preko Louxembourga i Blekića za male pare postali najvažniji dioničari ove kompanije. Džaba su bili svi domaći pokušaji, kako medijski tako i malih dioničara, da se prevara spriječi. Jedan od rijetkih koji je istrajao bio je ministar rudarstva industrije i privrede u Vladi FBiH Erdal Trhulj. I ako se slučaj Bosnalijek ikada raspetlja – a valjda će i tužiteljstvo BiH istrajati – bit će to najptije zbog Trhuljeve potrebe da se drži zakona ko pijan plota.

E, sad, vratimo se malo u sadašnjost: predsjednik Kadrovske komisije SDA Asim Sarajlić, isti onaj lik čijim se obećanjem da će ostati na čelu KVP-a hvali Hasan Ćelam, inače poznati prijatelj još poznatijeg Blekića, u svojoj se stranci istakao i kao jedan je od najagilnijih boraca za Fadila Novalića na mjestu premijera Federacije. Bolji poznavaoci domaćih (ne)prilika tvrde da je Sarajlićeva bitka za Novalića onaj stari bošnjački usud, zapravo bitka protiv Trhulja. A sve zbog Blekićevih interesa, u koje valja ubrojati i očuvanje tradicije ćelamanja na vrhu KVP-a. U nedavnom intervjuu za Oslobođenje, aktualni lider SDA i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, upitan za Blekića i Sarajlića, pozvao se na Sarajlićev armijski staž. Ne sporim. No, ja sam ipak fan boraca Armije BiH puno sličnijih Kemi Ademoviću negoli Asimu Sarajliću. I u ratu i poslije njega, kako je znao i umio, Ademović se borio protiv terora, protiv zla, a za onu vrst općeg dobra koja je jednako prepoznatljiva i u Sarajevu i u Parizu i u Washingtonu. Za razliku od boraca za svoje i prijateljevo dobro. Duboko vjerujem da je problem zapravo svugdje isti i da je tajna u davanju pravih imena problemima. Kada ih nazovemo onako kako zaslužuju, bilo da je riječ o teroru, kriminalu ili politici – počet ćemo ih i rješavati.

 

(oslobodjenje.ba)